Analiza materijalističkih stavova o duši

Kada kažu da je današnja nauka uznapredovala do te mjere da je za svaku pojavu i svojstvo tijela otkrila uzroke, te da nisu ostali nijedna pojava ili svojstvo za koje bi se moglo reći da su od nečega nematerijalnog što zovemo duša, to je istinit govor u koji nema nikakve sumnje. Međutim, ova argumentacija nije dokaz da duša nije nematerijalna; s druge strane, njenu nematerijalnost istovremeno potvrđuje racionalan dokaz. Poznato je da je domet prirodnih nauka i njihov napredak ograničen na materiju i prirodu, što znači da mogu iznositi mišljenja samo u ovom okviru. Naprimjer, mogu proučavati materiju i otkrivati njene zakonitosti. Ali, ne mogu se baviti temama izvan materijalnog i davati odgovore na pitanja o tome da li postoji nešto izvan okvira materije ili ne, i ako postoji, koje odlike i zakonitosti ima. Naravno, prirodne nauke mogu jedino konstatirati da one nisu vidjele ništa izvan materije. Čak i da hiljadu puta uznapreduju, i tada njihovo razumijevanje ostaje ograničeno na okvir materije.

Moguće je da se nekome nakon gornjeg izlaganja nametne sljedeće pitanje: Ako je odgovor na tvrdnje prirodnjaka tako lahak, kako je moguće da su oni sebi dozvolili da iznose mišljenja o nečemu izvan okvira materije? Njihova greška je bila u tome što su pretpostavili da su znanstvenici – koji dokazuju nematerijalnost duše, zbog toga što nisu imali naučnog kapaciteta i nisu našli odgovore na neke pojave u životu pa ih nisu ni mogli opravdati naučnim zakonima – bili prisiljeni da te pojave i tragove pripišu nematerijalnom biću, te su pretpostavkom da je duša nematerijalna željeli da riješe sve svoje teškoće. Ovakav pristup mogao je imati opravdanje samo u danima dok nauka još nije bila uznapredovala i nije mogla riješiti nepoznanice. Međutim, danas je nauka spoznala prirodne uzroke, učinke i osobine, te zato ne treba posezati za mišljenjem o nematerijalnosti duše i tako rješavati naučne probleme.

Ovdje je neophodno napomenuti da sljedbenici mišljenja o nematerijalnosti duše nisu nikada svoje stajalište dokazivali na gore prikazani način, odnosno da su odlike bića dijelili na dvije skupine – one čiji je uzrok poznat i one čiji uzrok nije poznat – a potom prvu skupinu pripisivali tijelu, a drugu duši. Zapravo, oni su sve odlike i pojave prije svega pripisivali tijelu, s tim da su tijelo smatrali bliskim uzrokom bez posredstva, a dušu dalekim uzrokom sa posredstvom. Naravno, neke od pojava koje se ne mogu dovesti u vezu sa tijelom su izravno pripisivali duši, kao što je znanje čovjeka o samom sebi i stalno prisutno stanje svijesti o sebi, o čemu se više govori u filozofiji.

Argument nematerijalnosti duše je i danas isti i pored ogromnog napretka prirodnih nauka. Kada je riječ o duši, današnji filozofi, i pored svoje upućenosti u razne nauke, opet govore istim jezikom. Znači da napredak prirodnih nauka nije donio teret filozofiji da bi ga tumačenjem o nematerijalnosti duše otklonila, niti joj je otklonio teret da bi se filozofija prošla ovih tema. Osnovna tema filozofije je biće, a zbiljsko biće je mnogo uzvišenije od materije. Tema prirodnih nauka je materija, a materija je samo djelić cjelokupnog poretka egzistencije. Dakle, znanstvenici čija tema istraživanja obuhvata samo dio egzistencije nemaju pravo iznositi mišljenja o cjelokupnom poretku postojanja, bilo da nešto potvrđuju, bilo da nešto poriču.

Kada kažu da je centar nervnog sistema jedna cjelina, koja zbog neprekidnog pristizanja podražaja velikom brzinom ne dozvoljava da zaboravimo na same sebe, to nije istina, kao što ni svijest koju imamo o svojoj duši ne odgovara njihovom tumačenju. Na prvi pogled se može uočiti da oni koji zastupaju ovo mišljenje nisu napravili razliku između osvjedočenja duše, s jedne, i pristizanja misli i osjetilnih percepcija, s druge strane.

Mi ne razumijemo kakva veza postoji između onoga što mi dokazujemo i onoga što materijalisti poriču kao nematerijalnost duše?! Kako može mnoštvo pristizanja misli, koje i jeste mnogobrojno, formirati jednu prostu, elementarno jedinstvenu cjelinu, označenu kao “ja” ili “ti”. Zar ovo mnoštvo opažanja koje pristiže u nervni centar nije materijalne prirode? Ako su materija, a jesu, u tom slučaju ne mogu biti nešto drugo, izvan sebe.

Također, postavlja se pitanje ako je zbilja našeg “ja”, koje smo stalno svjesni kao prosto, elementarno jedinstvene, istovjetna sa mnoštvom pristižućih percepcija, zašto mi to mnoštvo ne vidimo. Zašto vidimo samo onu jednu jedinstvenu zbilju “ja” i ne vidimo ništa drugo? Odakle potiče jednoća koje smo mi svjesni kao zbilje našega “ja”?

Materijalisti ovu primjedbu rješavaju tako što jednoću duše smatraju zbirnom (وحدت اجتماعي), a ne istinskom jednoćom (وحدت حقيقي). Jasno je da ovakav odgovor ne prevazilazi šalu i ne predstavlja ozbiljan naučan pristup, jer ne postoji zbirna jednoća. Ono što postoji kod zbirne jednoće jeste njeno mnoštvo, dok je jednost ili osjetilna, npr. jedna kuća, jedna linija i sl., ili je imaginalna, kao jedan narod, jedna vojska. Linija je zbir hiljade tačaka, kuća je sačinjena od hiljade cigli, narod od milion ljudi, vojska od hiljade vojnika. Kod ovakvih pojava ne postoji istinska jednoća.

Kada kažu da naše osjetilo zbog brzine pristizanja podražaja ne može ispravno vidjeti zbilju i zato griješi – mnoštvo vidi kao jedno, promjenljivo kao postojano, a složeno kao prosto, također izvode pogrešan zaključak, jer je greška relativne prirode i ima smisla samo kod upoređivanja nekoliko oblika. Greška kao takva u ovom slučaju nije od zbiljske prirode i duše. Koliko god greška bila netačna, ona ima vlastitu zbilju. Istovremeno dok ogromna nebeska tijela vidimo kao mala, naučni dokazi nam kažu da su ona mnogo, mnogo veća. Isti je slučaj i sa ostalim osjetilnim greškama. Tek kada se uporedi ono što se opaža sa onim što je vanjsko, razumijeva se greška. A ono što je u našem umu predstavlja zbilju za sebe i zato nije greška dok se ne uporedi sa vanjskim. To što vidimo ogromna nebeska tijela kao male tačke nije greška, već je greška nazivanje toga greškom.

Pitanje iz naše rasprave je iste prirode. Kada naša osjetila i moć opažanja mnoštvo, promjenljivo i složeno vide kao jedno, postojano i jednostavno, ona griješe pri opažanju. Jer, ako uporedimo sliku znanja koje počiva na moći percepcije sa onim što je vani, postaje očito da oni ne odgovaraju jedno drugome, što znači da je nastala greška. Međutim, sama slika znanja u umu je jedinstvena, postojana i prosta, što nije nikakva greška.

Postavlja se pitanje da li je ova slika znanja o nezaboravnom “šta sam ja”, materijalna ili nematerijalna. Ako je materijalna, zašto je jedinstvena i prosta? Kako jedna zbilja koja nema nikakvih materijalnih odlika nalazi mjesto u čovjekovoj lobanji i kako se nikad ne zaboravlja? S druge strane, ako je nematerijalna, što i jeste naše uvjerenje, mi ništa drugo i ne tvrdimo.

Nakon svega iznesenog, može se izvesti zaključak da argument materijalista i istraživača prirodnih nauka, budući da je utemeljen na osjetilnom, iskustvenom i da je u okviru materije, ne dokazuje ništa više nego da nisu pronašli dušu, a nenalaženje duše nije dokaz njenog nepostojanja, što je samo po sebi i filozofski, i iskustveni argument. Oni su htjeli prividnom zamjenom ova dva dokaza potvrditi svoje stanovište, tj. nenalaženje duše prikazati kao dokaz za njezino nepostojanje. Do sada su izloženi najvažniji dokazi i objašnjenja onih koji poriču nematerijalnost duše. Sve njihove ostale tvrdnje utemeljene su na ovim dokazima, ustvari, oni i nemaju šta više reći. S druge strane, predočene kritike i analize njihovih dokaza potpuno ih razoružavaju, pod uvjetom da se pažljivo razmotre.

Izvor: Akbar Eydi, Učenje o duši u djelu Ibn Sine, Fondacija „Mulla Sadra“,Sarajevo, 2009., preveo sa perzijskog: Amar Imamović