Dīn je arapska riječ čije je leksičko značenje pokornost ili nagrada, kazna itd., a terminološko značenje podrazumijeva vjerovanje u stvoritelja svijeta i čovjeka te praktične zakone koji odgovaraju ovom uvjerenju.
U skladu s ovom, krajnje jasnom definicijom, ljude koji uopće ne vjeruju u Stvoritelja, već smatraju da je svijet nastao slučajnim spletom okolnosti ili da je sve zapravo posljedica pukih slučajnih akcija i reakcija u svijetu prirode, nazivamo bezvjercima (koji nemaju religijska uvjerenja), tj. ateistima.
S druge strane, ljude koji vjeruju da svijet ima svog Stvoritelja, bez obzira što su im u okviru tog vjerovanja svjetonazor i vjerski obredi izmiješani s neispravnostima i sujevjerjem, smatramo ljudima koji vjeruju, religioznim ljudima. U skladu s ovim pristupom, postojeće vjere možemo podijeliti na istinske i lažne. Istinska vjera je ona vjera čija su uvjerenja ispravna i u skladu sa zbiljom i čija preporučena i naglašena djela posjeduju dovoljnu razinu jamstva ispravnosti i vjerodostojnosti.
Načela i propisi vjere
Iz definicije proizlazi da se svaka vjera sastoji iz najmanje dva dijela:
1. Uvjerenje ili vjerovanje (akīda ili akāid), koje predstavlja stub i osnovu vjere;
2. Praktična pravila, koja su vezana za spomenute osnove vjerovanja i iz kojih, zapravo, proizlaze.
Sasvim je, dakle, prirodno i prikladno da u svakoj vjeri dio koji se tiče uvjerenja (akāid) nazovemo usūl (načela), a da dio praktičnih propisa (ahkām) nazovemo furū‘ (ogranak), kao što su islamski znanstvenici ova dva termina (usūl ve furū‘) koristili za uvjerenja i praktične propise, kao dvije grane islama.