Vjerovanje i njegovi tragovi u životu pojedinca i društva – II.dio

Hazreti Asija, faraonova supruga, bila je – prema načelima sa­vremenog vrednovanja – “prva dama”, ali mnogo moćnija ne­goli su to današnje “prve dame”. Imala je sve nadohvat ru­ke, mogla je – da je htjela – dijeliti moć sa svojim mužem. Faraon, to zlo stvorenje koje je nemoguće dokraja opisati, pred njenom veličinom bio je samo poput isluženog roba. Po­red svega, suočavao se sa velikom teškoćom: Šta činiti s njom, kako naći rješenje?

Hazreti Asija bijaše žena na takvom položaju da su joj se svi dodvoravali, klanjali i micali joj se s puta – svi, baš svi s ko­jima bi mogla doći u dodir, bez obzira da li se radilo o mi­nistru, savjetniku, tjelohranitelju, vojniku, prosjaku, am­ba­sadoru, visoko postavljenom dvorjaninu…

Asija bijaše svjesna cijene koju će morati platiti za od­lu­ku da obznani svoj pogled na svijet, tj. vjerovanje u Boga. Bi­la je svjesna da posljedice takve odluke nisu iscrpljene sa­mo u činjenici da će izgubiti ugled i da će se morati po­vu­ći sa društvene pozornice, znala je da je čeka ono najgore. Njen muž bijaše bezdušan i očekivala je od njega da je iz­lo­ži naj­go­rim mučenjima, koja vjerovatno neće moći ni preživjeti.

Međutim, ljubav prema Bogu je nešto neopisivo, nešto za­divljujuće. Kod koga se javi, u njegovim očima jedinu ve­li­činu i vrijednost predstavlja Bog, a sve ostalo je malehno i nebitno. Rumi u sažetim, ali sadržajnim stihovima, između os­­talog, saopćava:

Sretnik što Te spozna, s životom šta da čini,

s djecom, porodicom i sa domom šta da čini?

Opčaraš ga pa mu na dar oba svijeta daš,

Tobom opčarani, s dva svijeta šta da čini?

Moć vjerovanja i učinak volje u čovjekovom životu mo­gu biti do te mjere veliki da jednostavno ne postoji na svijetu sila koja ih može slomiti ili pokoriti. Upravo vjerovanje čini vjernika čvršćim i postojanijim i od planinskih masiva. Ova tvrdnja je utemeljena na predaji u kojoj se kaže: “Zaista je vj­er­nik postojan poput planine: ne mogu ga pomjeriti ni naj­ja­če životne oluje.” Oluje koje su u prošlosti uništile mnoge na­rode, nemaju moć da pomjere s mjesta čovjeka kojeg od­li­k­uje čvrsta vjera u Boga.

Ovo što je rečeno ne predstavlja nikakav presedan, nije ništa nadnaravno, ovo je samo znak jednog od zakona koji važe u Kreaciji. Stavljajući Asiju za uzor cijelom čovječan­stvu, sve dok traje ovaj materijalni svijet, Kur’an Časni uka­zu­je na neke od univerzalnih zakona.

Čovječnost se ne ogleda kroz spolni identitet

Ovim zakonom zauvijek je obilježena znakom neispravnosti ide­ja da je muškarac bolji od žene, a ujedno se ističe da je čo­vjek u svojoj biti čovjek zahvaljujući vjeri, volji i mi­sao­nom sklopu. Čovjeka ne čini čovjekom to što je muškarac ili žena. U tom slučaju riječ je o tjelesnoj različitosti, koja po­sto­ji radi ispunjenja određenih koristi, poput različitosti ko­ja vla­da među biljkama i životinjama, čija zadaća je pro­du­ža­va­nje vrste. Da je kojim slučajem spolni identitet zaista glavni či­ni­lac čovječnosti, tada ga ne bi bilo kod biljaka i životinja, jer bi tada bila riječ o presudnom elementu koji odvaja jed­nu vrstu od ostalih vrsta u životinjskom carstvu.

Riječ je o zakonu

Motiv kur’anskih kazivanja nije u tome da se donese imen­sk­i ili hronološki redoslijed pojava, već je cilj objasniti za­ko­ne Kreacije, na osnovu kojih – u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu – bivaju jasni za čovjeka rušilački učinci svu­da gdje se jave ideja ili djela koji su opisani kroz pojavu fa­raona. S druge strane, jedino oni ljudi koji se ukrase od­li­ka­ma čvrstog vjerovanja i jake volje mogu opstati u takvom ok­ruženju.

Moć slobodne misli

Iz kur’anske perspektive, ukoliko čovjek izađe iz okvira og­ra­ni­čenih vidika i usmjeri se ka univerzalnom, nema sile koja bi ga mogla ugroziti; štaviše, upravo on postaje oso­vi­na Kreacije. U tom stanju će gledati svijet upravo onako ka­ko on želi. Rumi u svojim stihovima na ovu temu, između osta­log, uočava:

Zato što se ti zavrtiš, a s tobom i glava,

oči će ti ko vrtešku kuću ugledati znaj.

Zaploviš li plaho po talasu plavom,

obala će s tvojom da se kreće glavom.

Ukoliko ti se zbog osvete u grudima steglo,

tijesan će ti cio Dunja biti ko tijesno odijelo.

Budeš li spram prijatelja ponašanja dobra,

u očima Dunjaluka bit ćeš najboljega roda.

Zato što si dio svijeta, o ahbabu dragi,

cjelinu ćeš poput sebe vidjeti u glavi.

Svak ko bude ko govedo i zvjerka činio,

svojem ugledu u društvu štetu je nanio.

Rumi u ovim stihovima temelj savršenosti ili pak otu­đe­nja od čovjekovih suština vidi u pogledu na svijet, tj. u ideo­loškom sklopu pojedinca.

Iz ajeta navođenih u prethodnim izlaganjima kao naj­važ­nije možemo izdvojiti:

1. Hazreti Asija je simbol snage vjerovanja i volje po­je­dinca.

2. Faraon je simbol nesreće i bezdušnosti pojedinca.

3. Božija milost ima dva uvjeta:

     a) formalno izdvajanje iz redova nosilaca nasilništva i oholosti,

     b) ispoljavanje morala primjereno datim uzorima.

Upravo na tragu navedenog, Kur’an Časni – spo­mi­njući Ibrahima, a.s., družinu iz pećine te opisujući oso­­bine hazreti Merjeme, a.s. – saopćava nam slje­de­će:

فَلَمَّا اعْتَزَلَهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَهَبْنَا لَهُ إِسْحَاقَ وَيَعْقُوبَ وَكُلًّا جَعَلْنَا نَبِيًّا

I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Alla­ha, kla­nja­li, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obo­ji­cu vje­ro­vjes­­nicima učinismo. (Merjem, 49)

وَإِذِ اعْتَزَلْتُمُوهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ إِلَّا اللَّهَ فَأْوُوا إِلَى الْكَهْفِ يَنشُرْ لَكُمْ رَبُّكُم مِّن رَّحمَتِهِ ويُهَيِّئْ لَكُم مِّنْ أَمْرِكُم مِّرْفَقًا

Kada napustite njih i one kojima se, a ne Allahu, kla­­­nja­ju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas mi­loš­ću Svo­jom obasuti. (El-Kehf, 16)

وَاذْكُرْ فِي الْكِتَابِ مَرْيَمَ إِذِ انتَبَذَتْ مِنْ أَهْلِهَا مَكَانًا شَرْقِيًّا فَاتَّخَذَتْ مِن دُونِهِمْ حِجَابًا فَأَرْسَلْنَا إِلَيْهَا رُوحَنَا فَتَمَثَّلَ لَهَا بَشَرًا سَوِيًّا

I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svo­jih na istočnu stranu povukla i jedan zastor da se od njih za­klo­ni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila po­slali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena mu­škarca. (Merjem, 16-17)

U jednom općevažećem obraćanju, u 33. ajetu sure Fus­­si­let Kur’an Časni poručuje:

وَمَنْ أَحْسَنُ قَوْلًا مِّمَّن دَعَا إِلَى اللَّهِ وَعَمِلَ صَالِحًا وَقَالَ إِنَّنِي مِنَ الْمُسْلِمِينَ

A ko govori bolje od onoga koji poziva Allahu, koji do­bra djela čini i koji govori: “Ja sam zaista od onih koji su pre­dani Allahu!” Zapravo nam se objašnjava da nije do­volj­no imati samo dobar svjetonazor, već da on vrijedi tek kada je popraćen uzornim ponašanjem i svjes­nom predanošću Allahu.

4. Udio i u materijalnoj i duhovnoj trpezi

Kur’anski stav glasi da između materijalnih i du­hov­­nih užitaka ne postoji sukob ili protivrječje, već da monoteist mora imati potrebni standard. Okolnost da ima tijelo nalaže mu da mora osigurati materijalna sred­stva koja tijelo traži. Ostvarenje standarda u ma­te­ri­jalnim užicima vodi čovjeka ka duhovnim užicima, a naj­bolji primjer za to jesu riječi hazreti Asije, koja ka­že: Bože, izgradi mi kuću kod Tebe u Džennetu! Drugim ri­ječima, želi se postići i materijalno, i duhovno dob­ro, tj. Allahova blizina. U kontekstu ovoga, Sujuti pri­mje­ćuje: “U skladu sa hadisom, hazreti Asija će biti me­đu Poslanikovim ženama.”

5. Neophodnost postojanja uzora

Vjerski stav je da čovjek, kako god ima potrebu za do­brim i ispravnim zakonom, tako ima potrebu i za uzo­rom:

لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الْآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا

Vi u Allahovom Poslaniku imate najbolji uzor, za ono­ga koji se nada Allahu i Onome svijetu, i koji puno Alla­ha spominje. (El-Ahzab, 21)

U skladu sa islamskim stavom koji je izričit, čo­vjek nije zalutali brod koji pluta pučinom neodre­đe­no­s­­ti, na udarima oluje slučajnosti, već je odgovorno i vi­­soko­ko­tirajuće biće, koje se – sa jasnim ciljevima te sa unu­trašnjim i vanjskim vodičima – kreće pu­ta­njom od pu­stinje nebitka do visina zvanih Allahova blis­kost.

Kako bi taj putnik postigao sreću i za sebe, i za za­jed­­nicu, dužan je da u toku svoga putovanja nauči kako da živi i da to znanje praktično provede odmah po nje­go­vom primanju u svoj um.

Imajući u vidu svaku, pa i najsitniju pojedinost, is­lam nam je ponudio dva načina za upoznavanje sa ne­poznanicama vezanim za ovo temeljno pitanje:

a) objasnio je pravila i okvire života od početka pa do gra­nica gdje počinje vječnost;

b) ponudio je savršene odgojne primjere u poje­din­ci­ma koji su načinom života predstavljali otjelovljene pro­grame koji su ponuđeni kroz Kur’an.

Nakon svega što smo kazali, ukoliko ste pažljivo pratili, uo­čit ćete krajnje naučan pristup životu kojim se služi Ku­r’an. Rečeno je da naučni pristup hipotetičkim stavovima podra­zu­mijeva da se praktičnim putem dođe do razine dokazanih za­kona. Kur’an nam nudi divne zakone, pozivajući nas da – pro­vodeći ih – stignemo do zacrtanog cilja, a zatim nam uk­a­­zuje savršene odgojne primjere, koji dokazuju pro­vo­di­vost ideje po kojoj je čovjek stvoren da bude savršen.

Izvor: Akbar Eydi, Predavnja mladim, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012 g., sa prezijskog preveo: Ertan Basarik