Definicije i podjele

Tri su temeljna i osnovna pitanja koja se koriste radi spoznaje ne­poznanice:

1. šta; pitanje radi utvrđivanja samog pojma, npr. kada se pita šta je ovo ili ono?

2. da li; pitanje radi utvrđivanja da li nešto postoji ili ne.

3. zašto; pitanje o uzroku i razlogu postojanja, npr. kako je neka stvar došla u postojanje?

Kada se čovjek suoči sa nepoznatom riječju, na bilo kojem jeziku, on mora proći pet faza da bi je spoznao.

Prva faza: Prvi korak je pitanje o samoj riječi, jer još uvijek ne zna šta znači i vezano za šta se koristi ta riječ. Prema tome, u odgovoru na ovo pitanje navodi se druga riječ koja objašnjava nepoznatu riječ, kao kada se pita šta je gazanfar u arapskom jeziku, a u odgovoru se kaže da je to lav. Ustvari, mi u ovoj fazi jednu riječ objašnjavamo drugom riječju. Ovakav odgovor terminološki se naziva leksička definicija (تعريـف اللفـظـيـة). Dakle, leksička definicija je objašnjavanje i tumačenje nepoznate riječi drugom riječju koja je slušaocu poznata. Svrha rječnika je upravo lek­sičko definiranje riječi, znači opisivanje nepoznatih riječi poznatim.

Druga faza: Nakon što je značenje riječi na općenit način postalo jasno, dolazi na red pobliže i šire upoznavanje sa njom. Drugim riječima, čovjek želi više informacija pohraniti u umu o onome na što riječ ukazuje i da je time odvoji od drugih stvari. Da bi se željeni cilj ostvario, u ovoj fazi u upitnoj rečenici koristi se upitna zamjenica “šta”, npr. postavlja se pitanje šta je određena stvar. Terminologijom logike ovo “šta” naziva se “opisujuće šta” (ماء الشارحة), jer se ovim pitanjem želi postići opisivanje željene riječi. Naprimjer, pita se: Šta je lav? Odgovor na ovo pitanje je objašnjenje željene riječi ili nominalna definicija (تعريـف الاسـمية).

Koji je ispravan odgovor na gornje pitanje?

Ako se u odgovoru kaže: To je životinja; odgovor ne bi bio potpun. Tačno je da se ovim odgovorom lav odvaja od neživotinja, ali ostaje ne­jasno kojoj od mnogobrojnih vrsta životinja on pripada. Tačan i potpun odgovor je onaj prilikom kojeg se istovremeno navodi bliži rod i bliža razlika. Naprimjer, kaže se: Lav je životinja koja riče. Onaj koji riče predstavlja bližu vrsnu razliku, a životinja bliži rod. Ili kao što se u odgovoru na pitanje šta je čovjek kaže: On je razumna životinja. Ra­zumna je bliža vrsna razlika, a životinja bliži rod. Ovako dat odgovor na­ziva se potpuna definicija (حدّ التام).

Treća faza: Nakon što smo saznali precizniji odgovor na pitanje o nekoj stvari, tj. potpunu definiciju, na red dolazi spoznavanje činjenice da li takva zbilja postoji ili ne. Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje, koristi se upitna zamjenica “da li”. Da li ta stvar postoji ili ne? Ova zamjenica terminološki se naziva “elementarno (prosto) da li” (هـل البـسـيـطة). Ovo pi­tanje razlikuje se od slučaja kada istom upitnom zamjenicom pitamo o afirmaciji jedne stvari drugoj, tj. pripisivanju jedne stvari drugoj.

Napomena: U nekim slučajevima postavlja se pitanje o zbilji jedne stvari prije samog znanja o njenom postojanju u spoljnjem svijetu, a u drugim nakon što saznamo za njeno postojanje. U razmatranom primjeru, ako pitamo šta je zbilja gazanfara ne znajući da li takvo šta egzistira, i dobi­jemo odgovor da je to lav, onda se ovaj odgovor naziva nominalna de­finicija. Međutim, u drugom slučaju, ako znamo za njegovo egzistiranje, ali ne poznajemo njegovu zbilju, i na pitanje šta je lav dobijemo odgovor da je lav životinja koja riče, ovaj odgovor naziva se stvarna definicija (تعريـف الحـقيـقـيـة).

Dakle, ovim je postalo jasno da je razlika između nominalne i stvarne de­finicije relativne a ne stvarne prirode, tj. ovisi o aspektu posmatranja, koji se ogleda u tome da li osoba koja pita zna za egzistiranje određene stvari ili ne.

Četvrta faza: U ovoj fazi želi se ustanoviti postojanje atributa postojeće stvari u spoljnjem svijetu. Naprimjer, nakon saznanja šta je pojam čovjeka, da on postoji u spoljnjem svijetu, i nakon saznanja od kojih elemenata je sačinjen, postavlja se pitanje da li je čovjek znalac. Da li je Gospodar znalac? Za ovakvu vrstu pitanja koristi se upitna zamjenica “da li” (هـل). Njom se želi ustanoviti da li čovjek posjeduje atribut znalac ili ne. Ova upitna zamjenica “da li” naziva se “složeno da li” (هـل المـركـب).

“Prostim da li” postavlja se pitanje o samom postojanju stvari, a naziva se prostim zato što nema dijelova, za razliku od “složenog da li”, kojim se želi saznati da li određena stvar posjeduje, odnosno da li je za nju pot­vrđena neka osobina, i upravo zbog toga naziva se “složeno da li”.

Peta faza: U ovoj fazi postavlja se pitanje o uzroku egzistiranja neke stvari bez razlike da li ta stvar egzistira sama po sebi ili po nečemu drugom. Znači, želi se saznati argument suda kojeg smo spoznali kroz odgovor na pitanje “složenog da li”. Naprimjer, postavlja se pitanje zašto Bog ima volju. Dakle, izražava se intresovanje o već ranije poznatom sudu: Bog ima volju. U nekim drugim slučajevima ovo pitanje istovre­meno obuhvata razlog suda i razlog egzistiranja. Naprimjer, pita se zašto magnetizam privlači željezo. Ustvari, ovo su dva pitanja. U ovakvim slu­čajevima pitanje se postavlja upitnom zamjenicom “zašto” (لـم). Ako se ova zamjenica koristi za pitanje same egzistencije, takvo “zašto” naziva se “egzistirajuće zašto” (لـم ثبـوتى), a ako je pitanje o uzroku suda, ono se naziva “uzročno zašto” (لم اثـباتى).

Pitanje: Naprijed se tvrdi da je korijen svih čovjekovih pitanja sažet u trima upitnim zamjenicama, međutim, zar ne postoje i druga pitanja koja mogu biti temeljna?

Odgovor: Da, postoje i druga pitanja koja se postavljaju pomoću upitnih zamjenica kao što su: kako, gdje, kada, ko, a tiču se specifičnih i parti­kularnih spoznaja o jednoj stvari, a budući da se ne odnose na njenu spoznaju u općenitom obliku, ne ubrajaju se u temeljna pitanja.

Pitanje: Zar je moguće da ima slučajeva za koje se ne može pitati o vre­menu (kada), ili kakvoći te stvari (od čega)?

Odgovor: Da, moguće je, jer postoje stvari za koje nije karakteristično stanje kakvoće, kao što su matematički brojevi, ili neka bića koja ne zauzimaju mjesto niti egzistiraju u našem prolaznom vremenu, naprimjer bića viših svjetova, svijeta Melekuta. Za njih nema smisla postaviti pi­tanja gdje, kada, koliko. Osim toga, umjesto ovih upitnih zamjenica mo­guće je koristiti upitnu zamjenicu da li (هـل). Naprimjer, umjesto da pi­tamo: Kakva je boja knjige?, namjeravajući saznati kakvoću, ili: Gdje je knjiga?, namjeravajući saznati mjesto, ili: Kada je knjiga štampana?, nam­jeravajući otkriti vrijeme, može se, radi dosezanja istih odgovora, koristiti zamjenica da li: Da li je knjiga bijela? Da li je knjiga u kući? Da li je ove godine štampana?

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović