Metod ahlaka Allame Tabatabaija

Otkako nam je Gospodar darovao njegovo prisustvo, podario nam je svu milost. On nam je bio sve. U isto vrijeme dok je bio visok, bio je i ni­zak, dok se uspinjao, spuštao se. Prema nama, nepristojnim i nestrpljivim učenicima, bio je obazriv i nje­žan, kao otac visokog rasta, koji pognut uzima ruku djeteta, idući ko­rak po korak sa njim: takav je on bio, išao bi uporedo sa svakim po­nao­sob, u skladu sa njegovim ukusom, razlikom temperamenta i brzine. Na isti način nas je i odgajao. I pored toga što su mu se u prosvijetljenom srcu dizali uzburkani va­lo­vi Božanskih tajni, njegovo lice je bilo vedro i raspoloženo, bez govora ili sa mirnim glasom. Uvijek je bio u stanju razmišljanja, samo ponekad bi mu se pojavio lebdeći osmijeh na usnama. /…/

O dragi učitelju! Poslije tebe treba izgovoriti rečenicu koju je iz­go­vo­rio Imam Sedžad, neka je mir Božiji sa njime, pored mezara svoga oca: “Svi­jet je poslije tebe tama, a Ahiret je osvijetljen tvojim licem.”

Ovaj čovjek, jedan cijeli svijet veličine, sje­dio bi kao običan đak-po­čet­nik na zemlji, u krugu medrese. Sa približavanjem zalaska Sunca odlazio bi u medresu Fejzije i kao ostali učenici klanjao bi akšam za Ajatullahom Ha­dži Sejjid Muhammed Taki Hunsarijem. Toliko je bio ponizan i u očuvanju adaba ulagao je toliko truda, da sam mu ne mali broj puta rekao: “Na kraju, Vaš adab i obazrivost, učini nas bez adaba! Tako Vam Boga, mislite malo i na naše stanje!” Četrdeset godina nije viđeno da se je u društvu naslonio na naslonjač ili jastuk. Štaviše, uvijek je sjedio učtivo u prisustvu tek pristiglih, i to malo odmaknut od zida.

Ja sam bio njegov učenik i često bih išao do nje­ga kući. Iz učtivosti želio sam sjesti malo naprijed, ali to nikad nije bilo mo­guće učiniti. On bi ustao i rekao: “Dakle, ja bih trebao da sjednem na krov kuće ili izvan sobe!” Kada sam prije nekoliko godina bio u Mešhedu otišao sam mu u po­sje­tu. Nađoh ga kao sjedi na dušeku. (Zbog slabosti srca liječnik mu je bio na­re­dio da ne sjedi na tvrdom.) Ustao je sa dušeka i ponudio mi da sjednem. Ni­sam prihvatio ponudu. Stajali smo neko vrijeme tako, dok na kraju nije re­kao: “Sjedi da ti nešto kažem.” Poslušah ga i sjedoh, a on sjede na pod. Po­tom reče: “Htio sam reći da ti je ovdje mekše.”

Od vremena kada sam došao u Qom da učim, često sam odlazio u nje­go­vu kuću, ali nikad nije dopustio da klanjamo za njim namaz u džematu. Os­talo nam je neprežaljeno što nikad nismo uspjeli da se okoristimo nje­go­vim namazom u džematu. Od onog vremena njegov pristup se nije pro­mi­jenio. Sve do mjeseca ševala jedne godine[1] kada je došao u Mešhed i po­sjetio me u mojoj kući. Prepustio sam mu moju biblioteku na koriš­te­nje. Kada je nastupilo vrijeme namaza akšama prostrli smo mu sedžadu ja i pra­tilac koji se brinuo za njegovo zdravlje. Napustio sam sobu da bi on ot­po­čeo svoj namaz, a potom ušao i za njim zanijetio namaz džemat, jer sam znao ako ostanem u sobi neće prihvatiti da klanjam za njim. Blizu četvrt sahata je bilo prošlo od akšama kada me je zovnuo njegov pra­tilac. Pošto sam došao, reče mi da on još uvijek sjedi i čeka mene da kla­nja namaz. Rekoh: “Ja ću da klanjam za tobom!” On reče: “Ne, ja ću da klanjam za tobom!” Rekoh: “Ja Vas molim da Vi svoj namaz otpočnete!” On reče: “I ja ta­ko­đer imam takvu molbu!” Rekoh: “Četrdeset godina je kako imam od Vas molbu da jedan namaz ot­klanjam za Vama i do sada se nije ostvarila. Moliću Vas da ovaj put pri­hvatite!” Sa lagahnim osmijehom reče: “Još jedna godina na onih če­tr­de­set.” Zaista nisam imao snage da predvodim džemat, a da on klanja za mnom. Obuhvatio me je veliki stid. Na kraju vidjeh da on čvrsto sjedi na svom mjestu i da ne pomišlja da popusti. S druge strane, nije bilo ispravno po­sli­je toga što me je zovnuo sebi da idem u drugu sobu da sam klanjam. Rekoh: “Ja sam Vam na usluzi i ako nešto naredite ja ću se pokoriti!” On reče: “Ja nemam šta da naredim: moja molba je upravo ovo!” Ustao sam i klanjali smo tako što sam ja predvodio džemat. Nakon če­tr­deset godina, ni te večeri nisam uspio klanjati za njim i opet sam pao u istu zamku. Sam Bog zna, onaj njegov izraz lica i stanje stida, koje se na njegovom licu očitavalo uporedo sa molbom, postidjeli bi i nježni povjetarac, dok bi žestina i snaga ljepote istopila kamen. /…/

[1] 1401. godine po Hidžri.