Grijeh i osjećaj niže vrijednosti

Osramoćenost i kompleksi spopadaju grješnika zbog njegove grješnosti, ponižavaju ga te zadaju težak udarac njegovom karakteru i neovisnosti. Koliko god grješnik bio snažan i jake volje, zbog grješnosti on postaje slab i onemoćao. Grješnik pokušava da putem samounapređenja i preporoda ispravi svoju psihološku slabost ili da je prikrije, te da se tako pokaže snažnim, ali duševni porazi i unutrašnje reakcije, htio to on ili ne, pokazuju se putem njegovih djela i govora i otkrivaju njegovu nemoć.

Mi svoja sjećanja koja nam zadaju bol i pričinjavaju sramotu skrivamo i zaboravljamo u svojoj unutrašnjoj svijesti da bismo se sačuvali od njihova uznemiravanja i zlostavljanja. Ali ta sjećanja, uprkos našoj želji, izbijaju u naše misli i u naša djela, a da toga nismo ni svjesni. Koliko često nemamo saznanja o uzrocima svoga ponašanja, kajemo se zbog svojih djela ili budemo zapanjeni nekim svojim ispadom – zašto smo to učinili? Pohranjena sjećanja nikada ne umiru niti čak umanjuju svoju jačinu već neprestano naše ponašanje usmjeravaju po svojoj volji.[1] 

Psihička poniženost i niskost su osobine koji se jasno uočavaju kroz usiljenu skrušenost koju ispoljavaju neki grješnici. Oni, radi prekrivanja svojih grješnih mrlja, pred ljudima pribjegavaju skrušenosti i skromnosti te na taj način svoju niskost preobražavaju u izgrađenost i iskazivanje poštovanja drugima. Službenici koji u vršenju svojih službenih poslova od ljudi uzimaju mito i koji su zapali u ovaj veliki grijeh, uglavnom se pokazuju kao skromni i moralni ljudi i prema strankama se odnose s krajnjom učtivošću i dodvoravanjem, koristeći pri tome riječi kao što su: “vama na usluzi”, “bit će riješeno”, “kako vi kažete” itd.

Bez ikakve sumnje, ovakva skrušenost, koja proizlazi iz njihove grješnosti i straha od osramoćenosti ne samo da nema moralnu vrijednost već je to jasan dokaz njihove niskosti i podlosti koju osjećaju u dubini svoga bića.

Niskost nečistih

Živjeti životom nečasnih i grješnih ljudi znači priskrbiti sebi jedan od najvećih uzročnika niskosti i poniženosti. Osobe koje žele da žive časno i dostojanstveno i koje ne žele da se svrstaju u red nečasnih i poniženih, moraju se kloniti grijeha i ni na kakav način ne smiju sebi dopustiti zaprljanost griješenjem.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Ko želi da bude najčasniji čovjek treba izbjegavati grijehe i biti bogobojazan.”[2]

Imam Ali, a.s., rekao je: “Onaj ko želi da bude bogat bez imetka i da bude ugledan bez vlasti, i da ne bude sam i bez plemena i porodice, mora se kloniti grijeha i ući u okrilje poslušnosti i pokornosti Uzvišenom Bogu.”[3]

Imam Sadik, a.s., rekao je: “Preporučujem vam bogobojaznost i da svojim grijehom ne uzrokujete svoju potčinjenost ljudima i da time ne priskrbite sebi niskost i poniženost.”[4]

Ponekad neke nedostojne i nesposobne osobe dođu na položaj koji ne zaslužuju. Onda se događa da pametni ljudi izbjegavaju da budu poslušni ovakvim vlastodršcima i ne pokazuju spremnost da im se pokore.

Imam Sadik, a.s., rekao je: “Onaj ko traži položaj na koji nema pravo, s pravom je uskraćen za poslušnost ljudi.”[5]

Oni koji zbog nečega osjećaju u sebi manjkavost i nedostatnost i koji sebe ne smatraju dostojnim za neki položaj – a ljubav prema položaju i vodstvu im ne dozvoljava da svoju manjkavost i nedostatnost priznaju te klonu toga – radi skrivanja svoje slabosti i čuvanja položaja spremni su pribjeći različitim postupcima.

Postoje i druge osobine kompleksa niže vrijednosti za koje se može reći da imaju i svoje povoljne aspekte. Tako osoba koja u sebi osjeća kompleks niže vrijednosti i poniženost nastoji da uloži napor kako bi ga otklonila. Kako bi kazali psiholozi, sve što takva osoba preduzima su postupci vezani za kompenzaciju. Ali, nažalost, budući da ova djela nisu na ispravnom pravcu, ona se mogu označiti lažnom kompenzacijom. Zapravo, ova djela znače pokrivanje i maskiranje jednog unutrašnjeg osjećaja koji odražava nedostatnost i nesposobnost.[6]

Nesposobni rukovodioci ponekad se prema običnim ljudima, posebno slabim i potčinjenim, ponašaju diktatorski, koristeći grubost i strogost, ne libeći se upotrebe ružnih i oporih riječi, prikrivaju svoju nesposobnost te zaplašivanjem ljudi čuvaju svoj položaj, tražeći od njih bespogovornu poslušnost.

Ponekad nastupaju ponizno i sa ulagivanjem, prema običnim ljudima i potčinjenim su učtivi i skrušeni, a prema onima koji su na višem položaju su laskavi i ovim niskim i podlim ponašanjem skrivaju svoje nedostatke i čuvaju svoj položaj od nasrtaja drugih. Osobe koje se prepuste ovim niskostima i nečasnim radnjama, zarad kratkog upravljanja i šefovanja drugima, bijedni su i jadni ljudi koji, najzad, svojim poslovima najviše štete nanose samim sebi.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Sahat poniženja ne može se nadomjestiti cijelim životom u časti.”[7]

Niski ljudi, koji se radi očuvanja svoga položaja prepuštaju ulizivanju i laskanju, ne samo da ovim bijednim postupkom nanose sebi štetu već i druge uvlače u crne dane i nesreću. 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Kada grješnici postanu narodni prvaci i kada najniži u narodu postanu njegovi predvodnici i kada se bude ukazivala čast grješniku, u takvom narodu treba očekivati nevolje i nesreće.”[8]

Imam Ali je također rekao: “Kada pokvarenjaci u društvu budu prvaci, sreća i nada tog naroda nestaju.”[9]

On je, također, kazao: “Propast država leži u povjeravanju poslova niskim ljudima.“[10]

Povlađivanje i laskava susretljivost nesposobnih ljudi koji su robovi položaja i upraviteljstva, nešto je što proizlazi iz njihove unutarnje slabosti i poniženosti. Nikad se ova poniznost ne može smatrati moralnom vrlinom i plemenitošću duše: ona je znak podlosti duše i prepuštanja poniženju i niskosti.