Adab hazreti Šuajba

Od dova poslanika koje bilježi Kur’an jeste ono proklinjanje jezikom ha­zreti Šuajba, a.s., svoga naroda sljedećim riječima: “Gospodaru naš, iz­me­đu nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini, jer Ti Si Razrje­ši­telj najbolji /Sudija najbolji/![1]

Nakon što je izgubio nadu u spasenje svo­ga naroda, hazreti Šuajb moli Uzvišenog Boga za ispunjenje obećanja koje je dao svim poslanicima, a koje je obuhvaćeno riječima: Svaki narod je imao poslanika – kad im je dolazio poslanik, pravedno im je presuđivano, a nasilje im učinjeno nije.[2] To što je on rekao između nas, a nije rekao “iz­među mene”, zato je što je time želio obuhvatiti sve jednobošce, jer ne­vjernici iz njegova naroda prijetili su i njemu i drugim vjernicima, go­vo­reći: Sigurno ćemo te protjerati, o Šuajbe, a i one iz našeg naselja koji vje­ruju uz tebe, ili ćete se vi u našu vjeru vratiti![3] Upravo zbog rečenog ha­zreti Šuajb moli i za vjernike i odvaja ih od naroda u svojoj dovi: Go­spo­daru naš, između nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini… Ha­zreti Šuajb između svih Božijih imena zaziva ime Razrješitelj /Sudija naj­bolji. Suprotno govoru hazreti Musaa kada je rekao: Gospodaru moj, ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; i zato odvoji nas od ljudi koji griješe!, jer njegov govor ovdje ustvari nije bila dova, već alu­zi­ja na njegovu želju za oslobađanjem od obaveze promicanja vjere i pre­puš­tanje posla Božijoj prosudbi. Samim tim, njegov govor ne iziskuje za­kli­njanje, za razliku od Šuajbovog položaja.

Kao što smo već prije rekli, odabir i zazivanje označenog Božijeg svoj­stva – koje više od ostalih odgovara sadržaju dove – samo po sebi je po­­tvrda ljepote govora i rječitost, a ujedno i zaklinjanje Boga tim svoj­stvom.

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] A’râf, 89.

رَبَّنَا افْتَحْ بَيْنَنَا وَبَيْنَ قَوْمِنَا بِالْحَقِّ وَأَنتَ خَيْرُ الْفَاتِحِينَ

[2] Junus, 47.

وَلِكُلِّ أُمَّةٍ رَّسُولٌ فَإِذَا جَاء رَسُولُهُمْ قُضِيَ بَيْنَهُم بِالْقِسْطِ وَهُمْ لاَ يُظْلَمُونَ

[3] A’râf, 88.

قَوْمِهِ لَنُخْرِجَنَّكَ يَا شُعَيْبُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ مَعَكَ مِن قَرْيَتِنَا أَوْ لَتَعُودُنَّ فِي مِلَّتِنَا