Adab hazreti Adema
Poslanici su se držali posebnog adaba prilikom dove i pažnje prema Allahu, dž.š. Ovaj adab Kur’an navodi, prije svega, u kazivanju o hazreti Ademu i njegovoj ženi. “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi nasilje učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike.”[1]
Ovo su riječi upućene Uzvišenom Bogu, nakon što se njih dvoje približilo zabranjenom im drvetu. Ova zabrana nije bila zakonodavnog već savjetodavnog karaktera, tako da je njihovo protivljenje bilo ustvari protivljenje savjetu, čije uvažavanje je odgovaralo dobru i blaženstvu njihova boravka u Džennetu, mjestu gdje su bili oslobođeni muka i tegoba. Kada ih Uzvišeni Bog opominje ovom zabranom, On ne kaže da je suprotstavljanje njoj slijeđenje šejtana i nepokornost Njemu, već kaže: …Nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš. U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti, u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti.[2]
Pored toga, iako nisu počinili grijeh, kada zapadnu u iskušenje i kada ih zadesi nesreća, ne ostaju tužni i očajni kod napuštanja Dženneta, nakon dugog razdoblja boravka u njemu. Zapravo, oni ne gube nadu i ne prekidaju vezu sa svojim Gospodarem, već žure u traženju zaštite kod Njega, jer su njihovi poslovi i ispunjenje nade u Njegovim rukama. Oni se pozivaju na Njegov položaj Skrbništva, u kojem daruje svekoliko dobro i zaklanja od svakog zla.
Svojstvo Skrbništva i Gospodstva je svojstvo Plemenitosti Božije, koje robu daruje smiraj u svakom stanju i koje uspostavlja vezu sa Bogom. Potom u svom obraćanju Bogu spominju zlo, čiji se znaci ukazuju jedan za drugim, a to su stradanje i nesreća u životu. Poštivanje Božije zapovijedi zamijenili su za slast jedenja sa drveta, da bi tek poslije shvatili koliko su se prevarili u ovoj kupoprodaji i koje su blaženstvo i sreću izgubili.
Također, shvatili su da imaju potrebu za nečim što će ih sačuvati od zla i nesreće. Zato su i rekli: …Ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike. Znači: Nesreća i stradanje prijeti našim životima, ono nam nadolazi sa svih strana i nema šta da nas odbrani od toga, osim oprosta Tvoga, i sada – nakon svega što se desilo – sačuvaj nas Svojom milošću, jedinom našom nadom. Čovjek, pa i svako drugo stvoreno biće – shvata po svome fitretu i nagonu – da jedna od osobenosti svake pojave koja postoji u kući egzistencije i kao takva opstoji, jeste da ono što vidi u sebe od mahana i nedostataka, a akcidentalnog je karaktera, ili nestaje, ili se upotpunjuje. Također, zna da je jedino Uzvišeni Bog Onaj Koji može otkloniti te nedostatke. Ustvari, takvo šta i proističe iz Njegova položaja Gospodstva i Skrbništva.
S obzirom na položaj Allahova Skrbništva, ne postoji potreba za traženjem, zapravo, dovoljno je samo iznošenje stanja i obznanjivanje potrebe sa kojom se rob suočio. Ovakav pristup je bolji, rječitiji i izražajniji od traženja za ispunjenje potrebe. Upravo zato Adem i Hava nisu ni rekli: Oprosti i smiluj nam se!
Drugi aspekt cijelog događaja koji je ujedno i srž njegova jeste da su oni zbog počinjenog prekršaja osjetili u sebi niskost i bijedu, nakon čega nisu za sebe vidjeli nikakav oblik dostojanstva i časti da bi mogli od Boga nešto tražiti. Posljedica ovakvog osjećanja bio je da su se oni povinovali svakoj zapovjedi i propisu potpunim predavanjem koje je došlo od položaja Uzvišenog Gospodara. Zazivanjem Boga riječima Gospodaru i Skrbniče naš pokazali su da – istovremeno dok priznaju počinjeni grijeh – gaje nadu u oprost i milost.
Prema tome, značenje njihovih riječi: Gospodaru naš sami smo sebi nasilje učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo se uvrstiti u stradalnike, bi bilo: Mi smo počinili loše djelo i nepravdu i nasilje smo sebi učinili i kao posljedica učinjenog suočili smo se sa nesrećom i stradanjem, koje prijeti uništenjem svekolikog blaženstva i sreće našeg života. Nama je ovladala niskost i bijeda te se naša potreba za Tvojom milošću i brisanjem učinaka ovog nasilja potvrdila i nije nam ostalo nimalo od dostojanstva i časti kako bi se u takvom ozračju mogli Tebi obratiti. A sada, o Ti Veliki i Moćni Vladaru, mi smo pokorni pred Tvojom zapovijedi. Ti i naš Gospodar i mi smo Tvoji robovi. Gajimo onu nadu spram Tebe koju svaki rob ima naspram svoga Gospodara i Skrbnika.
Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović
[1] A’râf, 23.
[2] Tâ Hâ, 117-119.