Dova je obavijena podrškom i uslišanošću

Dova je obavijena Božijom milošću s dvije strane: pomoću od strane Allaha i uslišanošću od Allaha Uzvišenog. Tako čovjek i ne poseže za dovom ukoliko ga Allah ne pomogne u tome, pa ako mu Allah ne pruži pomoć da učini dovu, čovjek neće ni uspjeti obratiti se Allahu dovom. Tako je ta Božija pomoć neminovna prije dove, pa kad se čovjek poslije toga obrati Allahu dovom, Allah mu se i odazove.

Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! (El-Mu'min 60)

Dakle, dovi prethodi pomoć od Allaha, a slijedi joj odaziv od Allaha, te je tako dova obavijena njima. To su dvoja od mnogobrojnih vrata Božije milosti, a koja se pred Božijim robom otvaraju, prije i poslije dove.

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Pred kim od vas se otvore vrata dove, otvore mu se i vrata Božije milosti!”[1]

Od Imama Ali ibn Husejna Zejnul-Abidina, a.s., prenosi se sljedeće: “Pa te spomenu po Tvojoj milosti i zahvale Tebi.” Naime, kad čovjek spomene Allaha, on je u Božijoj zaštiti i u Njegovoj dobroti, pa zbog tog On zaslužuje da Mu čovjek zahvali! Od njega se, također, u jednom od petnaest poznatih šaputanja – Šaputanju pokornih – prenosi i ovo:

 “Ja pomoću Tebe opstojim i Tebi pripadam, i mi do Tebe nemamo drugog sredstva osim Tebe!”

Prema tome, čovjek se neće sjetiti svoga Gospodara ukoliko sjećanju ne prethodi Božija milost i dobrota, te nema drugog sredstva koje će čovjeka dovesti Allahu, osim Njegove dobrote i milosti. Zato, kad se čovjek sjeti Allaha, to je Njegovom dobrotom, kad čini dovu, to je uz Njegovu pomoć, a kad Mu zahvaljuje, Njegovom milošću to čini.

U Arefatskoj dovi Imam Husejn, a.s., kaže:

 “Nisu te moje neznanje i drskost spram Tebe spriječili da me uputiš na ono što će me Tebi učiniti bliskim i da mi pomogneš u onom što me Tebi primiče!”

Od profinjenijih dova, dakle, jeste i činiti dovu da nas Allah pomogne da činimo dove. Čovjek moli Allaha Uzvišenog da ga pomogne i opskrbi uspjehom u činjenju dove. Tako se među dovama koje se navode u Sahifi od Alija ibn Husejna Zejnul-Abidina, a.s., bilježi i ova: “I moje noći sazdaj mojim bdjenjem, kako bih Ti ibadet činio, i kako bih u njima Tebi svoje potrebe iznosio!”[2]

Od Imama Sadika, a.s., o traženju Allahove pomoći prenosi se sljedeće: “Pa me pomozi u pokornosti Tebi, i daj mi uspjeh za sve ono što si mi u obavezu stavio svime u čemu je Tvoje zadovoljstvo. Jer, ja ne vidjeh ikog da je postigao ikakav stepen u pokoravanju Tebi, a da to nije bilo Tvojom blagodati, prije nego se on i počeo pokoravati. Zato, podari mi blagodat kojom ću zadobiti Tvoje zadovoljstvo!”[3]

Od Imama Alija ibn Husejna, a.s., prenosi se ova dova: “Allahu moj, učini me takvim da s Tobom savladavam tegobne prilike, da od Tebe tražim kad potrebu imam kakvu i da se Tebi skrušeno obraćam pri neimaštini. I nemoj me iskušati da se obratim za pomoć nekom drugom, mimo Tebe, kad pomoć nužna mi bude!”[4]

Izvor: Muhammed Mehdi El-Asifi, Dova u baštini Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, sa arapskog preveli: Adnan Mešanović, Samed Jelešković, Mustafa Prljača