Predikacija i njene vrste

Svih pet univerzalija su predikati (محمول). Univerzalije se kao predikati dijele na dvije skupine, esencijalne i akcidentalne. Radi boljeg razumijevanja ove teme nužno je dati šire objašnjenje.

Primjedba:

1. Nekada se vrsta predicira rodu. Naprimjer: “Životinja je čovjek, konj, ovca itd.” Čovjek, konj i ovca se prediciraju životinji i pored toga što joj nisu esencijalani, znači nisu dio niti cijela njena zbilja, a nisu ni akcidenti izvan njegove biti. S obzirom na ovo, postavlja se pitanje da li postoji posrednik između biti i akcidenta, tj. da li postoji nešto treće što ih veže.

2. Nekada se potpuna definicija (حدّ تام) predicira vrsti, a nekada rodu. Naprimjer: “Čovjek je razumna životinja”, ili: “Životinja je rastuće tijelo pokretljivo svojom voljom.” Potpuna definicija je predikativna univerzalija koja određuje cijelu zbilju svoga subjekta, a u isto vrijeme potpuna definicija svom subjektu nije ni vrsta, ni razlika, ni rod. S obzi­rom na rečeno, pored vrste, vrsne razlike i roda, trebala bi postojati i čet­vrta esencijalna univerzalija jednog subjeka. Ipak, potpuna definicija se ne može nazvati esencijalnom budući da ona nija ništa drugo do sama bit subjekta, jer je poznato je da se nijedna stvar ne može dovesti u odnos sama sa sobom. Potpuna definicija se, također, ne može nazvati akci­dentom, jer nije nešto izvan biti te stvari, štaviše, ona je sama njena bit. Dakle, treba postojati treća stvar koja nije niti akcident niti esencijalna.

3. Logičari kažu: Smijeh je akcident svojstven samo čovjeku, a ho­danje je čovjeku općeniti akcident. Međutim, znamo da se niti smjeh niti hodanje ne prediciraju čovjeku. Naprimjer, ne može se reći: “Čovjek je smijeh”, ili: “Čovjek je hodanje.” Sa druge strane, tvrdi se da se svih pet univerzalija predicira svom subjektu. Kako riješiti ovu neusklađenost?

Odgovor: Da je značenje prediciranja i šta ono podrazumijeva ispravno shvaćeno, ove primjedbe se ne bi pojavile. Ukratko rečeno, postoje tri oblika prediciranja, od kojih se samo jedan primjenjuje u predikativnim odnosima pet univerzalija.

Prirodno i konvencionalno prediciranje (حمل طـبعى و حمـل وضعى) 

Svaki predikat je nužno stvarna univerzalija, jer se stvarna partikularija budući da je partikularija ne može predicirati nečemu mimo sebe. Pri­rodno je da se uvijek kada je jedna univerzalija sa aspekta pojma šireg op­sega od druge univerzalije ona predicira pojmu užeg opsega. Naprim­jer, pojam životinja šireg je opsega u poređenju sa pojmom čovjek, jer je broj jediniki na koji se odnosi pojam životinja mnogo veći od jedinki na koje se odnosi pojam čovjek. Prema tome, može se reći: “Čovjek je živ­otinja.” Isti takav odnos u predikaciji je između pojma čovjek i pojma Muhamed, i predikaciji pojma razumno biće sa pojmom čovjek, jer je pojam razumno biće ekstenzivniji od pojma čovjek. Ovakva vrsta predi­kacije naziva se prirodna predikacija (حمل طبعى), jer je priroda čovjeka suglasna sa njom i ne odupire joj se.

Međutim, kako izgleda obrnuta predikacija, znači predikacija užeg pojma na ekstenzivniji pojam?

Ovakva predikacija ne ubraja se u prirodnu predikaciju, ali je skupina učenjaka smatra ispravnom. Da bi napravili razliku između ove i pri­rodne predikacije, u skladu sa njenom osobinom pridodali su joj odred­nicu konvencionalna, pa se zove konvencionalna predikacija (حمـل وضعى).

Napomena:Ekstenzivnost se razlikuje prema tome razmatramo li je sa stajališta pojma ili objekta. Nekada se ekstenzivnost, šira ili uža, razmatra među jedinkama jednog pojma čije su jedinke u spoljnjem svijetu obuhvaćene jedinkama drugog pojma, kao što su jedinke pojma čovjek obuhvaćene jedinkama pojma životinja. Upravo zato se kaže da je pojam životinja ekstenzivniji, tj. op­sežniji od pojma čovjek. Do sada rečeno se odnosi na četiri oblika od­nosa između općenitih pojmova sa aspekta njihovih objekata.

Nekada se odnos između dvije stvari posmatra samo sa aspekta pojma, ne uzimajući u obzir njihove spoljnje objekte. Naprimjer, ako uporedimo pojam razumno biće i pojam čovjek, uočit ćemo da je pojam razumno biće ekstenzivniji. Zašto je to tako? Zato što biće koje posjeduje razum može biti čovjek i ne čovjek. Međutim, objekti pojma razumno biće uvi­jek su ekvipolentni sa objektima pojma čovjek.

Prema tome, pojmovi razumno biće i biće koje se smije uvijek su eksten­zivniji od pojma čovjek, iako su njihovi objekti uvijek ekvipolentni, tj. jednaki. Isti slučaj je i sa pojmom biće koje hrže u odnosu na konja, biće koje cvrkuta u odnosu na slavuja, biće koje reve u odnosu na magarca itd.

Pošto se, prema gornjem objašnjenju, pri prediciranju pet univerzalija podrazumijeva prirodna predikacija, a ne konvencionalna, onda odgovor na prvo pitanje biva jasan.

Primarna esencijalna predikacija i ustaljena tehnička predi­kacija(حمـل اولى ذاتى و حمـل شايع صناعـى)

Značenje predikacije je jedinstvo (اتّحاد) dviju stvari, jer ona podrazumi­jeva pripisivanje jedne stvari drugoj. Prema tome, da bi se predikacija ostvarila, neophodno je zadovoljiti dva uvjeta:

a) aspekt jedinstva i istovjetnosti,

b) aspekt različitosti i razilaženja.

U slučaju nepostojanja nekog oblika jedinstva, predikacija također ne bi bila moguća, jer bi odnos, u tom slučaju, između dvije stvari bio dispara­tivan, tj. one bi se razlikovale po biti. S druge strane, među njima mora postojati neka razlika kako bi se uopće odnos dvije stvari mogao razma­trati. U suprotnom, ako ta razlika ne bi postojala, ne bi postojale ni dvije, već samo jedna stvar, a predicirati stvar samoj sebi nema smisla.

Vrste jedinstava

Aspekt jedinstva između dvije predicirane stvari može biti:

a) pojam ili

b) objekt.

Ako je jedinstvo na nivou pojma, u tom slučaju će razlikovanje, npr. iz­među pojma čovjek i pojma razumna životinja, biti relativno, a ne stvarno. U ovakvim slučajevima predikacijom se želi istaći činjenica da je pojam subjekta upravo pojam predikata. Zato, kada se kaže: “Čovjek je razumna životinja”, u značenju je da zbilja čovjeka nije ništa drugo nego zbilja razumne životinje.

Primjedba: Rekli ste da predikacija jedne stvari samoj sebi nije ispravna, a sa druge strane kažete da zbilja čovjeka nije ništa drugo nego zbilja ra­zumne životinje, i ovu predikaciju smatrate ispravnom! Kako objašn­javate ovu kontradiktornost?

Odgovor: Aspekt razlikovanja između subjekta i predikata u predikativ­noj propoziciji može biti u širem i kraćem opisu. Sama ova razlika do­voljna je da se pretpostave dvije stvari koje se mogu predicirati. “Život­inja posjednik razuma” opširnije je objašnjenje za čovjeka. Dakle, ovakva predikacija je ispravna i korisna.

Predikacija u kojoj je istovjetnost predikata i subjekta sa stanovišta po­jma, a razlikovanje je relativne prirode naziva se primarna predikacija po biti (حمـل اولى ذاتى).

Međutim, ako je istovjetnost predikata i subjekta sa aspekta objekta, a razlikovanje se odnosi na pojam, ovakva predikacija naziva se ustaljena tehnička predikacija (حمـل شايع صناعى).

Objašnjenje: Ako dobro analiziramo propoziciju: “Čovjek je životinja”, uvidjet ćemo da pojam čovjek nije pojam životinja, ali svemu čemu odgovara pojam čovjek sigurno odgovara i pojam životinja. Ova vrsta predikacije naziva se ustaljena, ili drugim riječima, raširena predikacija. Kao što je jasno iz samog naziva, ovaj oblik predikacije uobičajen je u svakodnevnoj praksi, odnosno rasprostranjena je njena upotreba, dok je upotreba primarne predikacije veoma rijetka. Ustvari, odrednicom ustal­jena želi se izuzeti primarna predikacija. Za ustaljenu predikaciju karak­terističan je i naziv tehnička iz razloga što se koristi u nauci i industriji.

Ovim postaje jasan odgovor na drugo pitanje, tj. kako je moguće da se čovjeku predicira potpuna defnicija. Odgovor glasi da se kod prediciranja pet univerzalija koristi ustaljena predikacija, dok je u gornjem primjeru, potpune definicije kao predikata, korištena primarna predikacija po biti.

Jednoznačna ili nederivacijska i derivacijska predikacija (حمـل مواطات و حمـل اشتـقاق)

Riječ muvātat (مواطات) u arapskom jeziku ima značenje saglasnosti dviju stvari u jednom značenju. Porijeklo riječi eštekak (اشتـقاق) je iz korijena “š q q”, a njeno značenje je izvođenje ili derivacija jedne riječi iz druge.

Predikacija kao u primjeru: “Čovjek je biće koje se smije”, naziva se ned­erivacijska predikacija (حمـل مواطات) ili predikacija “on je on” (حمـل هوهو), to znači da u predikativnom odnosu bit subjekta, tj. čovjek, nije ništa drugo nego sama bit predikata, tj. biće koje se smije. Sve predi­kacije pet univerzalija su nederivacijske predikacije. Čovjek je životinja. Čovjek je tijelo. Čovjek je biće koje se smije. Čovjek je pokretljivo biće.

Ista predikacija koristi se i u slučajevima kada se bilo koja od pet univer­zalija predicira na vlastite objekte. Naprimjer, “Muhamed je čovjek”, “Hasan je biće koje se smije”, “Krava je životinja”, itd.

Derivacijska predikacija

Odnos između pojmova smijeh i čovjek je moguće uspostaviti jedino ako se promijeni oblik pojmu smijeh, ili se uz njega doda neka riječ. Dakle, treba reći: “Čovjek je biće koje se smije” ili: “Čovjek je biće koje pos­jeduje moć smijeha.” Ako se riječ promijeni iz jednog oblika u drugi, re­cimo iz imenice u atribut, i kao takva se koristi, taj oblik predikacije se naziva derivacijska predikacija. Na gornjem primjeru iz riječi smijeh iz­veden je pojam biće koje se smije. Ako se uz predikat doda riječ koja mu daje značenje posjedovanja, što se na arapskom jeziku ozačava riječicom zu (ذو), taj oblik predikacije naziva se predikacija zu hu (حمـل ذو هـو).

Prema tome, derivacijska predikacija je slična nederivacijskoj, s razlikom što se u njenom slučaju predicira korijen riječi u deriviranom obliku.

Pitanje: Šta je cilj ove podjele prediciranja i kakva je njena korist?

Odgovor: Predikati u nederiviranom obliku, tj. koji zadržavaju oblik korijena riječi ne spadaju ni u jedan oblik od pet univerzalija. Ne može se reći da je smijeh osoben za čovjeka, ili da je boja osobena tijelu, ili da je osjetilnost osobena životinjama; zapravo, ispravno je reći da su biće koje se smije i obojeno osobeni akcidenti čovjeka i tijela, a biće koje osjeća vrsna je razlika životinje.

Dakle, boja je u odnosu na bjelinu univerzalija predikat i njen rod, budući da se može predicirati na bjelinu nederivacijskom predikacijom, pa se kaže: “Bjelina je boja.” Međutim, boja i bjelina nisu predikatske univerzalije u odnosu na tijelo.

Ovim objašnjenjem dat je odgovor na treće pitanje, tj. prigovoru na mišljenje logičara da je smijeh osobeni akcident za čovjeka, ili da je kretanje općeniti akcident za čovjeka, a nijedan od ovih dvaju akcidenata ne može se predicirati čovjeku. Ovakav govor logičara zasnovan je na slo­bodnijem govoru po ovom pitanju, s tim da pod smijehom podrazumi­jevaju biće koje se smije, a pod kretanjem biće koje se kreće.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović