Kur'anski izrazi

Vidovi kur'anske nadnaravnosti

Kur'an je sa različitih aspekata mudžiza, tj. nadilazi ljudske moći. Ovdje ćemo se kratko osvrnuti na ovo pitanje. Načelno gledano, nadnaravnost Kur'ana se ogleda kroz dva aspekta: kroz riječi i kroz značenje. Nadnaravnost Kur'ana iskazana riječima je u oblasti estetike, a njegova nadnaravnost iskazana kroz značenja je u oblasti nauke. Dakle, nadnaravnost Kur'ana ogleda se kroz estetski i umjetnički aspekt, sa jedne, te misaoni i naučni aspekt, sa druge strane. Svaki od ovih aspekata za sebe, a naročito naučni, posjeduje više dimenzija.

Stil kojim je pisan Kur'an nije ni poetski ni prozni. Ne možemo ga nazvati poezijom, jer se ne rimuje. Pored toga, poeziju obično prati jedna vrsta mašte koja se zove pjesnička mašta. Poezija se oslanja na pretjerivanje i preuveličavanje, što je vrsta laži. U Kur'anu nema pjesničke mašte ni imaginarne metafore. Istovremeno, on nije ni obična proza jer posjeduje jednu vrstu sklada i melodičnosti, koja se dosad nije javila ni u jednom proznom iskazu. Muslimani su uvijek učili i uče Kur'an posebnim melodijama, koje su svojstvene Kur'anu.

U vjerskim preporukama stoji da Kur'an učimo lijepom melodijom. Ponekad su čisti Imami učili Kur'an u svojim kućama tako primamljivom melodijom da je to zaustavljalo ljude na ulicama. Ni jedan izraz proze nije tako melodičan kao Kur'an, a riječ je o posebnim melodijama prilagođenim duhovnim svjetovima, a ne melodijama prilagođenim skupovima zabave.

Nakon izuma radija, nijedan duhovni govor nije se mogao porediti sa Kur'anom u pogledu ljepote i mogućnosti različitih duhovnih melodija. Pored islamskih zemalja, i neislamske zemlje su, također, uvrstile Kur'an u svoj radio-program zbog njegove ljepote i melodičnosti. Zanimljivo je da ljepota Kur'ana nadilazi i ostavlja iza sebe vrijeme i prostor. Mnoge lijepe riječi su svojstvene jednom vremenu i ne uklapaju se u drugo vrijeme, ili su u najmanju ruku svojstvene ukusu jednog naroda koji posjeduje posebnu kulturu. Međutim, ljepota Kur'ana ne poznaje ni vrijeme, ni rasu, ni posebnu kulturu.

Svi ljudi koji su se upoznali sa jezikom Kur'ana, uvidjeli su da je prilagođen njihovom ukusu. Kako vrijeme prolazi i kako se različiti narodi upoznaju sa Kur'anom, tako bivaju privučeni ljepotama Kur'ana mnogo više nego prije.

Pristrani jevreji i kršćani, kao i sljedbenici nekih drugih vjera, tokom četrnaest stoljeća islama na različite načine su pokušavali da oslabe položaj Kur'ana. Ponekad su mu pripisivali iskrivljenost, a ponekad su htjeli unijeti sumnju u neka kur'anska kazivanja. Nekada bi na neki drugi način djelovali protiv Kur'ana. Ipak, nikada nisu vidjeli za shodno da zatraže pomoć od svojih sposobnih govornika i odgovore na kur'anski poziv na borbu, ili u najmanju ruku da donesu jednu malu suru sličnu Kur'anu i ponude je ljudima u svijetu.

Također, u historiji islama su se pojavile mnoge osobe koje se nazivaju zenadika (jd. zindik) ili melahide (jd. mulhid), a neki od njih su se izuzetno isticali. Ova skupina je različitim oblicima i načinima govorila protiv vjere uopće, a protiv Kur'ana posebno. Neki od njih se ubrajaju u prvake govorništva u arapskom jeziku i tu i tamo su ustajali protiv Kur'ana.

Jedino što su potvrdili jeste to da su rasvijetlili svoju neznatnost i veličinu Kur'ana. Biografije Ibn Ravendija i Ebu-l-Ala Mearrija ili Ebu Tajjiba Mutenebbija, poznatog arapskog pjesnika, prenose mnogo priča o ovome. Oni su bili osobe koje su željele predstaviti Kur'an kao ljudsko djelo.

Mnogi su ustali sa lažnom tvrdnjom da su poslanici i donosili govor za koji su zamišljali da je sličan Kur'anu. Tvrdili su da su i ti govori kao i Kur'an, od Boga. Tulejhe, Musejleme i Sedžah pripadali su ovoj skupini. Ova skupina je na drugi način rasvijetlila svoju neznatnost i veličinu Kur'ana.

Zanimljivo je da se govor samog Poslanika, čijim jezikom teče Kur'an, razlikuje od Kur'ana. Od Časnog Poslanika su ostali zabilježeni mnogi govori u obliku hutbi, dova, izreka i hadisa, koji predstavljaju vrhunac rječitosti, ali ni u kojem slučaju nemaju boju i miris Kur'ana. Ovo pokazuje da Kur'an i Poslanikov misaoni govor potiču iz dva odvojena izvora. Ali, a.s., je otprilike u desetoj godini upoznat sa Kur'anom. Znači, Aliju je bilo otprilike toliko godina kada su spušteni prvi kur'anski ajeti Časnom Poslaniku, a on ih je, poput osobe koja žedna stiže do bistre vode, pio i usvajao. Do kraja Poslanikovog života, on se nalazio u vrhu pisara Objave. Ali je bio hafiz i uvijek je učio Kur'an. Noću, kada bi ustajao da ibadeti, bio je veseo uz kur'anske ajete.

Da se stil Kur'ana može oponašati, tj. da se nakon Kur'ana može naći nešto slično njegovom govoru, Ali bi mogao – sa svojom besprimjernom nadarenošću, rječitošću i govorništvom – pod uticajem kur'anskog stila i govora oponašati taj stil te bi i njegove hutbe, same po sebi, trebale biti slične kur'anskim ajetima. Međutim, vidimo da se stil Kur'ana u potpunosti razlikuje od stila hazreti Alija.

Kada Ali u svojim sjajnim i rječitim hutbama navodi kur'anske ajete, oni se u potpunosti ističu i djeluju kao zvijezda koja izvanredno blista u odnosu na druge zvijezde. Ukoliko ljudi žele pokazati svoju umješnost u govorništvu, obično biraju posebne teme kako bi pokazali to svoje umijeće i uljepšavaju svoj govor kroz vrste kao što su samohvala, hvalospjev, satire, žalopojke, ljubavne pjesme i opisi prirodnih ljepota. Međutim, Kur'an se ne bavi ovim temama i ne govori o njima. Sve teme koje Kur'an predstavlja govore o duhovnosti, tevhidu, proživljenju, Poslanstvu, moralu, propisima, moralnim uputama i kazivanjima, koji su istovremeno na najvećem stepenu ljepote.

Raspored riječi u Kur'anu je jedinstven. Niko nije mogao ni jednu riječ iz Kur'ana premetnuti naprijed ili nazad, a da ne naruši njegovu ljepotu, niti je ko mogao načiniti nešto slično njemu. Kur'an je u ovom smislu kao jedno lijepo zdanje koje niko ne može premještanjem i pomjeranjem uljepšati, niti može načiniti nešto bolje od njega ili njemu slično. Stil i metod Kur'ana je bez presedana i nadopune, tj. niko nije prije govorio ovim stilom, niti će iko poslije – uprkos svim kur'anskim pozivima i izazivanjima na borbu – moći sa njim da se natječe ili da ga oponaša.

Poziv Kur'ana na nadmetanje (tahaddi) još uvijek je postojan kao planina i zauvijek će ostati takav. I dan-danas svi muslimani koji vjeruju pozivaju ljude u svijetu da učestvuju u ovom nadmetanju. Ukoliko se nađe nešto slično Kur'anu, oni će se proći svoje tvrdnje i vjerovanja, ali sigurni su da se takvo šta ne može desiti.

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor 2 – Objava i poslanstvo, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., sa prezijskog prevela: Mediha Imamović