Imam pitanje u vezi sa posredovanjem measuma između ljudi i Allaha. Možete li mi malo opširnije objasniti na koji način oni posreduju?
Unaprijed zahvalan.
1 Odgovor
Pitanje zagovaranja – šefaata spada u stvari koje su do te mjere jasne i shvatljive da ne trebaju nikakva objašnjenje i dokazivanja, kao što nema nikakve sumnje u neophodnost njenog postojanja u ljudskim zajednicama. Isto tako, sa kur'anskog i šerijatskog aspekta ovo je pitanje jasno i kur'anski ajeti potvrđujuće govore o šefaatu.
Međutim, na temeljima izvjesnih dilema i pretpostavki koje su neuskladive sa vjerovanjem u Jednog Boga, sasvim jasno pitanje se preobličilo u nešto zamršeno i opsežno. Za nastajanje ovakve slike dobar dio učešća dali su sami vjernici muslimani i nemuslimani zahvaljujući neodgovarajućem i neumjesnom načinu korištenja ove zbilje.
Da bi ova tema postala jasna neophodno je napraviti sistematizaciju načela i uvjerenja u vezi sa Božijom Biti. Također, potrebno je sagledati neka načela i uzuse u vezi sa Božijim robovima koje nam Časni Kur'an i Poslanikov sunnet nude na uvid, kako bi na temelju njih ovo pitanje postalo jasno, kao i odgovori na dileme i prigovore.
Načela koja Časni Kur'an naglašava i pritvrđuje ih Svevišnjem Allahu kao neophodna su ova:
* Porijeklo milosti i njena sveobuhvatnost
Sa kur'anskog stanovišta milost i njena sveobuhvatnost jedan je od jasnih i neupitnih Božijih atributa. Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću – reče On. A milost Moja obuhvata sve. (E'araf, 156)
Ovo su Božije riječi u odgovoru Musa, a.s., i jednoj skupini njegovog naroda, koja je bila uništena pri susretu. Musa, a.s., je rekao: Bože, da si htio uništio bi i njih i mene, još prije. Uzvišeni mu reče: Moja kazna obuhvata koga god Ja hoću, ali milost Moja obuhvata sve.
Kaznu je, dakle, ograničio i uvjetovao riječima koga Ja hoću, međutim, milost je apsolutna, čime nam je Uzvišeni Bog dao do znanja da je kazna proistekla iz naših djela, grijeha i da suštinski ne dolazi od Boga, dok je milost apsolutna, sveobuhvatna i od Njega je. Na drugom se mjestu u Kur'anu kaže: Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? (Nisa, 147) Dakle, kažnjavanje nije ono što iziskuje Božije Gospodstvo (rububijjet), već je rezultat ljudskog prestupa. Zato se kaže: On prima pokajanje od robova Svojih i prašta rđave postupke i zna šta radite. (Šura, 25) Ili u 30. ajetu iste sure: Kakva god vas nesreća zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.
Dakle, osnova je milost, i to sveobuhvatna i opće milost.
* Prednost oprosta
Kada Časni Kur'an poziva čovjeka Bogu, u nastojanju da mu ponudi put spasenja, pri tome ističe dvije stvari:
– Oprost
– Džennet
Pa pohitajte ka oprostu Gospodara svoga i džennetu prostranom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za one Allaha svjesne. (Ali Imran, 133)
Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost i džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani, i pripremljen za one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju. To je Allahova blagodat. (El-Hadid, 21)
Rububijet/Gospodarstvo Božije iziskuje oprost. Kada se upotrebi riječ rabb, ona upućuje na odgoj i razvoj, to jest na Vlasnika koji u isto vrijeme ima obzir da odgoji posjedovano. Dakle, usljed toga što je On Rabb mi moramo potpasti pod Njegov odgoj, kako bi prešao preko naših odstupanja i kako bi nam popravio stanje. Suština čovjekovog stvaranja je upravo u tome da sa Božijim Gospodstvom i Njegovim rukovođenjem i uputom stignemo do savršenstva. Ovaj atribut iziskuje oprost kao što iziskuje i uputu i vođenje.
* Prednost milosti nad srdžbom
Ako ovo pitanje razmotrimo na ispravan način, vidjet ćemo da je jedan od prirodnih rezultata Božijeg rububijjeta bivanje Milostivim, a ostatak je srdžba i kažnjavanje. Dakle, osnova je u poticanju sposobnosti, dok je kažnjavanje u principu sprječavajući faktor, koji se pogleda li se pažljivo – vraća na Milost. Zato se u religijskim tekstovima kaže: “O Ti čija milost pretiče srdžbu.” Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. (Zumer, 53) Ovo je nagovještaj o povratku i nadoknadi svih nedostataka od strane Boga. Da bi duh nade, čilosti i pokreta bio udahnut u obamrle ljudske duše, te da bi ih sve pozvao na Pravi put, put sreće i istinskog savršenstva, te vječnog života. Samo po sebi ovo je očit primjer prvenstva Božije milosti nad srdžbom.
* Apsolutna vlast
Jedno od neupitnih kur'anskih načela u vezi Uzvišenog Allaha jeste apsolutna vlast. Njegova vlast je sva i sve stvari njegove su. Primjeri koje za nju Kur'an navodi su sljedeći:
a. Preoblikovanje djela
Kur'an kaže da vezano za skupinu vjernika i pokajnika postoji milost i dobrota koja je ogleda u tome da se loša djela pretvaraju u dobra. ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti. (Furkan, 70) Ovo je rezultat apsolutne vlasti i zapravo ono što Božije gospodstvo iziskuje. Dakle, u skladu s odredbom ovog ajeta, jedna vrsta djela može se preobličiti u drugu vrstu.
b. Uništavanje djela
S druge strane, na temelju Božije apsolutne vlasti postoji i moć uništavanja djela onim ljudima koji gaze i krše Božije zakone i granice. I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti. (Furkan, 23) Ili, drugom prilikom se kaže: Ako se budete klonili velikih grijeha, koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših. (Nisa, 31) Isto tako: Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. (Nisa, 48)
Merhum Allame Tabatabai kaže da se spomenutim opraštanjem sigurno misli na prilike mimo primanja vjere i pokajanja. Jer u tom slučaju, nema razlike između širka i nečega drugog. Tako su većina Poslanikovih ashaba prije pristupanja vjeri bili idolopklonici. Međutim, negiranjem širka i povratkom u monoteizam i vjerovanje, našli su se na visokim stupnjevima.
c. Malobrojna djela čini brojnim
Brojni su ajeti koji govore o ovoj temi. Ko dođe s dobrim djelom, bit će desetorostruko nagrađen. (En'am, 160) U nekim ajetima se spominje i sedamstotina brojnija nagrada. I ovo je također rezultat Božijeg rububijjeta i Njegove apsolutne vlasti i posjedovanja koje ne potpada ni pod kakve uvjete i ograničenja. Dakle, On čini sve što hoće.
d. Stvaranje nepostojećeg
Od svega najvažnije, stvorit će tragove djela nekim pojedincima koje oni uopće nisu ni učinili: Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je odgovoran za ono što čini. (Tur, 21) Dakle, priključivanje djece koja nemaju djela svojih roditelja pretstavlja očit primjer Božije dobrote prema roditeljima i poklanjanja bez djelovanja djece. Dakle, Bog je apsolutni Vlasnik i čini sve što hoće, presuđuje kako želi i ništa nema moć stati i ispriječiti se pred Njegovom voljom.
Neophodna napomena
Ne smije se ispustiti iz vida činjenica da se ove Božije naredbe temelje na nekim koristima koje On zna, na zakonima svijeta i Njegovog Gospodstva, a nije riječ o nasumičnim i nesuvislim ponašanjima.
* Pravilo obavezivanja u skladu s mogućnostima
Sljedeća stvar koju Božije gospodstvo iziskuje jeste pitanje podesnosti i uzimanja u obzir obveznika prilikom davanja obaveza, odnosno postojanje ravnoteže između obaveze i moći obveznika da je izvrši. Veliki broj ajeta na različite načine govore o ovoj temi. Naprimjer: Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih. (Bekare, 286) A Mi dok poslanika ne pošaljemo ne kažnjavamo! (Isra, 15) Kada se govori o onima koji su činili nasilje i trebaju ići u Džehennem, jer nisu obavili svoje od Boga date obaveze kaže se: Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta. (Nisa, 98 i 99)
Temelj stvaranja i šerijatskih zakona, kao i Božiji rububijjet iziskuju vođenje ka sreći i otvaranje svih vrata, kapija i prolaza Božije milosti prema svojim robovima, kako bi bili dovedeni do cilja i suštine stvaranja – cilja, koji predstavlja smiraj u okrilju Božije milosti i vječni život preplavljen oprostom, džennetom i Božijim zadovoljstvom.
Međutim, s druge strane, kada se govori o pojedincima, o stvorenjima, obraća se pažnja na načela od kojih svaki ponaosob može predstavljati put do savršenstva i sreće, koji je omogućen i ostvaren od strane Boga. Ukazat ćemo na neke od njih.
Prednost čistoće
S kur'anskog stanovišta, u osnovi čovjekovog stvaranja su čistoća i posjedovanje božanskih aspekatai privlačnosti Bogu, čemu je znak ajet: Pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! (Mu'minun, 14) U slučaju kada je osnova čistota, uprljanje predstavlja slučajnost. Na temelju očitih racionalnih dokaza, akcidenti su prolazni a ono što ostaje jeste bit čista od svake prljavštine.
Milost, oprost, prelazak preko grijeha i sl. su radi čišćenja ovih akcidencija koje se lijepe za čovjeka ubog njegovog neznanja i ponašanja u skladu sa strastima. U smjeru kretanja prema Bogu čiste se prljavštine i čovjek se vraća svome načelu i primatu čistoće.
Ukoliko prihvatimo – a prihvatamo jer je na odgovarajućem mjestu dokazano – da su zakoni religije ustanovljeni i izrasli iz čovjekovog fitreta, a fitret je dio stvorenog svijeta, vidjet ćemo da osnova čistoće i čišćenja postoji u stvorenom svijetu i u obliku materije i prirode i duhovnom i religioznom pogledu. Kako to šehid Mutahari ukazuje, jedno od isijavanja Božije milosti jeste upravo prvenstvočišćenja kojeg stvaralački poredak postavlja u postojeći svijet s namjerom da ga očisti. Ako bi ovaj primat izuzeli iz svijeta prirode, ne bi dugo potrajalo i svijet bi počeo proces propadanja jer bi izgubio će svoje odlike življenja.
Moguće je nekada da se zbog opetovanja loših djela izgubi ona osnovna osobina, da svi znakovi života u čovjeku izumru i da se ne može očistiti nikakvim čišćenjem, kao i što se desi da prirodna i materijalna bića nekada budu na udaru takvih akcidencija. Međutim, to je izvan općeg zakona koji vlada svijetom.
– Prvenstvo ispravnosti
S islamskog stanovišta čovjek je u svojoj biti ispravan i rađa se s monoteističkim i Boga svjesnim fitretom. Bolesti i duhovne i tjelesne naravi su izvan religioznih i stvaralačkih zakona, te se zato postavljaju pitanja: zašto je umro, zašto se razbolio, zašto je poludio, zašto je postao materijalista, zašto je zalutao, zašto je postao ovisnik? Međutim, nikada se ne pita zašto nije postao ovisnik ili zašto pravilno razmišlja. Ovo ukazuje da prednost imaju zdravlje i ispravnost. Ukoliko eventualno u kretanju nastanu neka odstupanja, postoje određene sile privlačenja koje ga vraćaju na putanju ispravnog kretanja, u prvobitno stanje.
Filozofi kažu da prinuda ne opstaje dugo, tj. da pritisak i energija suprotna prirodnom pokretu svakog bića nemaju mogućnost istrajavanja. Ukoliko energija ili sila protivna čovjekovom fitretu odvuče čovjeka u nevjerstvo, opći pokret egzistencije u različitim segmentima njegova života ga vraća u okvir monoteizma. Poslanik, s.a.v.a., kaže da se svako dijete rađa u Boga svjesnom fitretu, ali ga otac i mati, okruženje i mnoštvo drugih faktora skrenu s pravca monoteistički upućenog fitreta. Zahvaljujući tome, kada god se čovjek nađe u neprilici gdje priroda pokazuje nemoć da spasi i izbavi, čovjek ruku potrebe sasvim prirodnom reakcijom usmjerava prema Svevišnjem Bogu. Ovo je, također, samo po sebi pokazatelj prvenstva ispravnosti u fitretu čovjekovom.
– Sukobi i suprotnosti su neizbježna nužnost
Materijalni svijet u svojoj biti traži oprečnost i koliziju. Nekada se čovjekovo zdravlje sukobljava sa bolešću. Zato su u suštini zakona ugrađeni činioci nadoknađivanja. Slomljena kost zarasta. Skrenuti fitret također biva izliječen. Da je drugačije, u tom bi slučaju osnovni razlog stvaranja bio suočen sa ozbiljnim problemima i nedostacima. Dakle, na temelju ove neizbježne nužnosti u poretku stvaranja mora postojati zakon koji će nadoknaditi nedostatke, greške i odstupanja.
– Spasenje čovjeka
Sa kur'anskog aspekta spasenje čovjeka i njegovo stizanje do istinske sreće, do filozofije svoga postojanja zavisi od dvije stvari: čovjekovih djela i Božije milosti.
Kada ne bi bilo Božije milosti, sasvim je sigurno da nijedan čovjek ne bi stigao do savršenstva i sreće. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad očistio. (Nur, 21) Pored toga što je ovo kur'anska činjenica, također je i racionalno dokazana. Zbog toga što je Bog Početak i Stvoritelj svega postojećeg, sva dobra i blagodati temeljeći se na zakonu posljedičnosti završavaju se kod Njega ili započinju od Njega. Dakle, samo je On Taj koji daje da dobra i blagodati teku koritom dešavanja u svijetu.
Što se pak čovjekovih djela tiče, djelo je to koje potvrđuje tragove vjerovanja. Prisustvo djela čini vidljivim rezultate vjerovanja i uvjerenja. Ukoliko se vjerovanju ne pridruži djelo, to će vjerovanje u sukobu i oprečnosti sasvim sigurno nestati. Gdje god da je u Kur'anu riječ o vjerovanju, odmah za tim riječima slijede i riječi o činjenju dobrih djela, štaviše, u nekim ajetima djelo prethodi vjerovanju da bi njegova vrijednost postala očigledna i jasna. Onome ko čini dobro djelo, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo sigurno oživotvoriti čistim životom. (Nahl, 97)
Pri kraju svoga plemenitog ovozemaljskog života, Poslanik, s.a.v.a., je održao predavanje u kojem između ostalog kaže: “O ljudi, zaista između Allaha i nijednog od ljudi nema rodbinske veze. Također, niko od vas ne posjeduje nikakvu vezu ili sredstvo kojim bi privukao koristi, a odbio štete – osim djela. Zato dobro pogledajte i neka niko ne daje prazne tvrdnje i neka niko ne gaji uzaludne nade. Tako mi Onog Koji me na istini Poslanikom učinio, ništa ne spašava osim djela zajedno sa milošću Božijom. Ukoliko i ja, kao Poslanik učinim grijeh, pao bih.” Zatim reče: “Bože, Ti znaš da sam dostavio svoju poslanicu.” (Šarhe Ibn Ebu Hadid, svezak II, str. 863)
Dakle, tajna uspjeha u čovjekovom materijalnom i duhovnom životu jeste činjenje djela, zajedno sa nadom u beskrajnu Božiju milost. Upravo je ovo osnovni ključ svih istigfara i tevbi koje su upućivali i činili Božije poslanici i evlije.
Pitanje šefaata
Nakon toga što smo se podsjetili ovih stvari kao uvodnih činilaca, želimo shvatiti da li je šefaat jedan od primjera opće milosti Božije i postoji u ljudskom društvu kao neophodnost pročišćenja. I svjedok je nade u Milost Božiju i sprječava od beznadežnosti.
Ili pak šefaat nije u skladu sa tevhidom? I riječ je o nečemu što je protivno zakonu i suprotstavljeno šerijatu?
Pojam šefaata
Ukoliko se dobro usredsrijedimo na ovaj pojam i ukoliko nam postane jasno njegovo leksičko i terminološko značenje, vidjet ćemo da će nam ispravno shvatanje pomoći ili da prihvatimo ili zaniječemo postojanje šefaata.
Leksičko značenje šefaata
Riječ je izvedena iz korjena š-f-‘a, u značenju “uparivanja” i “dodavanja nečega nečemu”. Nasuprot njoj značenjem je riječ vitr, koja znači “jedan” i “neparan”. Arapi za oko koje vidi dvostruko kažu da je ‘ajnun šafi'atun, ili koriste izraz'adedun šafiijjun, tj. paran broj naspram neparnog broja.
Kada se čovjek obraća zagovaraču? Kada nema snagu sam obaviti posao ili se praktično odbraniti. Vezivanjem sa snagom i potencijalom nekog drugog, tada se to djelo može učiniti. Dakle, slaba snaga dodaje se ili veže za drugu snagu, da bi postala dostatno jaka.
Društveno značenje šefaata
Šefaat je nešto čime se čovjek koristi u svome društvenom životu. Bude li se precizno prišlo trenucima i povodima za korištenje ovog sredstva, uvidjet će se da postoje dva razloga zbog kojih čovjek uopće pristupa ovoj metodi:
– sticanje koristi
– odbijanje štete
Trebamo znati, da se šefaat ne koristi za sticanje svake koristi, niti za odbijanje svake štete, već riječ je o koristima i štetama koje se nalaze u okviru vlasti i društvenih zakona. Drugim riječima, šefaat se koristi i djeluje u pitanjima uvjetovanih dobrobiću i u sprečavanju uvjetovanih šteta, a ne u koristima i štetama u apsolutnom smislu.
Objašnjenje
U svakom vidu organiziranog života, vlasti – pa makar to sveli na jednu višečlanu porodicu – postoji nekoliko elemenata. Jedan je šef ili upravitelj te skupine. Drugi su članovi koji su pod vlašću. Treći je postojanje zakona i propisa u obliku naredbi i zabrana. Četvrta su nagrade ili kazne članovima zauzvrat za pokoravanje propisima ili opiranje i protivljenje pravilima. Dakle, stup upravljanja, bilo da je riječ o privatnom ili javnom ustanovljen je na odnosu između upravitelja i pojedinaca koji se nalaze pod upravom. Ukoliko onaj kojim se upravlja poželi ostvariti neku korist, a nije priskrbio sredstva kojima bi došao do nje, ili se pak želi sačuvati štete kojoj je pripremio sredstva nastupanja, u tom slučaju poseže za sredstvom šefaata, odnosno zagovaranja i posredovanja. Trudi se pronaći sredstvo da bi stigao do koristi ili se sačuvao od štete. Ovo je dakle značenje šefaata.
Uslovi šefaata
Iz ovih objašnjenja možemo shvatiti da šefaat nije apsolutan, već ima svoje posebne uvjete, koji ukoliko budu pripremljeni, postoji nada da se šefaat dogodi, u suprotnom šefaat nema smisla.
Površno ćemo ukazati na neke od tih uvjeta kako bi stvar postala jasnija.
* Podobnost pojedinca da se za njega zalaže i zagovara
Sasvim je jasno da ukoliko čovjek za kojeg bi se trebalo zagovarati ili koji se uputio k tome da se za njega zagovara, ne bude posjedovao nikakve predispozicije i podobnost da stigne do izvjesne koristi i savršenstva ili pak da se s njega skine teret nesreće, tj. da mu se oprosti šteta koja se usmjerila prema njemu, u tom slučaju zagovornik ne može ništa učiniti. Jer rekli smo da je šefaat dodavanje jedne stvari drugoj, da bi se stiglo do jednog cilja, a dodavanje ima smisla tek u situaciji kada između te dvije stvari bude postojala istorodnost i podesnost. Ukoliko ne, dodavanje i priključivanje nema smisla. Dakle, podesnost čovjeka je osnovni uvjet da šefaata. Naprimjer, nema smisla zagovaranje za nepismenog čovjeka da postane učen, bez pripremanja uvjeta i mogućnosti da on to i postane. Isto tako, nema smisla zagovaranje da bude pomilovan od kazne neko ko u tom trenutku krši zakon i ne pridaje značaj propisima. U skladu s navedenim, šefaat je sredstvo upotpunjavanja nečeg što je nepotpuno, a nije nešto samo po sebi odvojeno, što djeluje mimo objektivnog stanja.
* Da se ne krši zakon
Sljedeći uvjet šefaata je i to da zagovaranje ne znači krnjenje i kršenje upraviteljevog zakona i pravilnika. Besmisleno je da se neko zagovara da upravitelj prekrši i okrnji svoje zakone. Zato Kur'an kaže: kada će samo onaj kome Svemilosni dozvoli govoriti, a istinu će govoriti. (Naba, 38) Jasno je da davanje dozvole da se zagovara ili govori treba biti u okviru zakona, a ne da predstavlja njegovo kršenje. Zagovaranje ima smisla tek kada ne bude predstavljalo kršenje zakona stvaranja i Božijih propisa.
* Da bude na putanji istine
U uvjete zagovaranja spada i činjenica da ono u vezi čega se vrši zagovaranje ne bude neistina, zabluda i nešto što je izvan okvira istine – ne može se za postizanje koristi koja je zabluda koristiti sredstvom koje je istina. U gore navedenom ajetu, napominje se uvjet kakav će govor biti: ispravan i istinit, jer nasuprot tome, neistina i riječi koje krše Božije zakone ne mogu biti prihvaćene.
* Da ne bude u značenju kvarenja zakona
Sljedeći uvjet zagovaranja jeste i to da ne ono bude u značenju gašenja zakona. Naprimjer, besmisleno je da zagovornik traži od Upravitelja da Svoj zakon u vezi sa koristi ili štetom koja se onoga za koga vrši zagovor, bude ugašen i da na taj način jednog čovjeka ili više njih drži izvan djelovanja tog zakona.
Šefaat se može dogoditi u jednom od sljedeća tri oblika:
– Upraviteljev atribut
Ako Upravitelju posjeduje atribut koji iziskuje opraštanje, naprimjer plemenitost, širokogrudost, milost, velikodušnost… Na temelju toga može se reći: Postupi milostivo i učini svoju milost dominantnom nad tim i tim zakonom i oprosti mu – ukoliko je taj neko prije kršio zakon. Ili: Dovedi ga do koristi – ukoliko ima potpunu spremnost za prijem te koristi.
Slično kao kada roditelj urgira kod učitelja da pokloni pola ocjene koja nedostaje za bolji uspjeh njegovog djeteta, zbog toga što je plemenit i zato što mu to neće nanijeti nikakvu štetu i što će pokazati kako je dobar…
– Atribut čovjeka
Nekada zagovornik može da se posluži atributom kojeg ima čovjek i da na taj način sudjeluje u ostvarenju željenog: oprosta ili koristi. Takvi su atributi neimaštine i potrebe, nesreće, nemoći naspram kazne i slična stanja koja prizivaju obilje milosti upravitelja. Kako Dželaludin Rumi u stihovima veli: plačem oblaka raste trava, plačem djeteta teče mlijeko u majčinim grudima.
– Atributi zagovarača
Nekada se zagovarač koristi sobom. Zna da ga Upravitelj voli i blizak mu je. Govori mu: Ja ne želim da Ti ne budeš Gospodar, da ne budeš Upravitelj ili da se prođeš Svojih zakona, već želim da mu se zbog Svoje veličine ili zbog toga što je on potrebit smiluješ. Ili: radi ljubavi prema meni, prihvati moje zagovaranje i obavij ga Svojim oprostom.
Dakle, do sada je postalo jasno da zagovornik čini dominantnim određene činioce koji se tiču šefaata nad nekim drugim činiocima.
Prevlast jednog zakona nad drugim nije ni oprečnost niti kršenja zakona, već ima značenje provođenja zakona. Naprimjer, u prirodi vlada zakon gravitacije, tj. zemljine teže privlačenja. Na temelju tog zakona zemlja privlači sebi tijela. Ukoliko dođe do bacanja kanjamena, upotrebom neke sile u smjeru neba, što je u suprotnosti prirodnom kretanju koje nalaže gravitacija, postavlja se pitanje: da li je to djelo kršenje ili kvarenje zakona gravitacije? Svakako da nije riječ niti o jednoj od ovih dvaju pretpostavki, već o tome da je pomenuti kamen izišao iz okvira zakona gravitacije, a ušao u zakon sile izbacivanja i kretanja u drugom smjeru. A i ta druga sila je dio zakona koji vladaju prirodom. Toplotom izvodimo hranu iz zakona hladnoće. Ovo ne znači kršenje ili gašenje zakona, već je riječ o promjeni i podvođenju pod drugi zakon.
Primjer
Prema fikhskim propisima krv je nečista. Zabranjena je trgovina sa svakom stvari koja je po sebi nečista. Iz toga proizlazi da onaj koji prodaje krv ne postaje vlasnik dobivenog novca. Međutim, nauka je uznapredovala. Krv je postala važna i široko primjenjiva u medicini. Državne zdravstvene ustanove dužne su uspostaviti centre za transfuziju krvi i banke krvi, kako bi u hitnim slučajevima mogli pristupiti potrebnom zahvatu i tako sačuvati život ugroženom građaninu. Postavlja se pitanje: Da li islam dozvoljava trgovinu krvlju, koja je nečista? Odgovor je pozitivan, to znači da islam dozvoljava takvu trgovinu, štaviše smatra je potrebnom i nužnom.
Može se prigovoriti da to znači da je naučni napredak doveo do toga da jedan od islamskih propisa prestane važiti, tako da s krvi s kojom je prije trgovina bila nevažeća sada može biti trgovano, ne samo da može već je to postala nužnost. Odgovor je da nije prestalo važiti islamsko pravilo, već riječ je o promjeni teme, i krv je sada ušla u krug drugog propisa. U islamu postoji i pravilo o dozvoljenim i racionalnim koristima. U skladu s tim zakonom trgovanje stvarima koje imaju racionalnu korist je dozvoljeno, bez razlike da li je po sebi nečista ili nije. Sada kada je nauka uznapredovala i kada je za krv otkrivena razumna korist, tema i predmet, tj. korisna krv, prelazi na listu drugih predmeta i ulazi u okvir zakona o dozvoljenim i razumnim koristima. Put je postao jasan, a i zakon nije prestao važiti i nije se pojavila nikakva oprečnost ili sukob među propisima.
Pitanje šefaata pripada ovoj skupini primjera, gdje se čovjek za kojeg se zagovara zbog posebnih povoda izvodi iz okvira jednog predmeta i uvodi se u okvir drugog. Sasvim prirodno da se u tom slučaju predmeti razlikuju i imat će odvojene presude, a nije riječ o tome da se šefaatom krše zakoni i da Upravitelj diže ruku od svojih propisa.
Božije uzročništvo
Uzvišeni Allah je Apsolutni Uzročnik i u svijetu stvaranja i u svijetu šerijata/vjerozakonika. U poretku stvorenoga svijeta On je Prvi uzrok, Uzrok svih uzroka. Sve što ima svako biće, to je od Boga. Bog mu je dao i postojanje, i opstojnost i savršenstvo i put stizanja do većeg savršenstva. Dao mu je moć da utiče na druge, kao i moć ili sposobnost da pada pod uticaj drugih. Dakle, svijet i sve što je na njemu, apsolutno je u potrebi Boga, a On je apsolutni Vladar i Posjednik svijeta. Činioci i uzročnici koji utiču i djeluju, svoj uticaj crpe iz Božije dozvole. To što voda gasi žeđ, od Boga je, Njegovom je dozvolom i Njegovim davanjem. Ukoliko san odmara čovjeka i to je davanjem i dozvolom Božijom. Dakle, svaki trag i uzrok koji se dešava trag je i odsjaj Božije milosti. To je iskrica Njegovih ispoljenja. U skladu s tim, Božije uzročništvo u ustrojstvu svijeta je Božije vlasništvo, i Njegovom voljom i Njegovim davanjem prelazi na druga bića čineći ih učinkovitim. Kur'an objašnjavajući Božije uzročništvo za cjelokupnu kreaciju kada kaže: Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! (Bekara, 255) Na drugom mjestu kaže se: Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju za šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda, – upravljajući Aršom, svemirom zagospodario. Niko se ne može zauzimati osim nakon dopuštenja Njegova. (Junus, 3)
Itekako je jasno da se ovo zagovaranje i suradnja, te pomaganje bića dešava u poretku stvaranja. Dakle, uzroci koji se nalaze između Boga i Njegovih posljedica i na taj način postalju posredujućim karikama, to što jesu imaju zahvaliti Božijoj naredbi i volji. To što kiša biva povod nicanja biljki, dešava se Božijom dozvolom. To što su meleci posrednici spuštanja opskrbe svijetu i uzroci smrti i života – i to se događa Božijom voljom i dozvolom. Zapravo, uređenje svijeta u Njegovoj je ruci, ali dešava se putem običnih i prirodnih uzroka i posljedica. Dakle, u vezi sa stvaralačkim šefaatom, u procesu stizanja do savršenstva, kur'anski su ajeti izričiti i jasni, a isto to nam svjedoči i univerzalni zakon posljedičnosti.
Kakvo je stanje kada je posrijedi šerijatski šefaat?
Časni Kur'an u nekim ajetima spominje neke od činioca koji sprječavaju kaznu koja bi trebala uslijediti u skladu s univerzalnim ustrojstvom svijeta. Naprimjer, jedan od tih činilaca je prisustvo Poslanika u ummetu islama. Ili, traženje oprosta od grijeha, tj. istigfar. Dakle, i vanjski i unutarnji činilac može biti prepreka spuštanja Božije kazne. Allah ih neće kazniti, dok si ti među njima; i Allah ih neće kazniti dok se mole da im se oprosti. (Enfal, 33) U ovom časnom ajetu dva su činioca koja spašavaju od Božije kazne:
1. prisustvo Poslanika,
2. istigfar Ummeta.
Jasno je da je prvi činioc vanjskog karaktera, tj. Poslanik zbog toga što je manifestacija milosti svjetovima, predstavlja faktor spuštanja Božije milosti, i kao takav čini vidljivim prednost milosti nad srdžbom. Značenje šefaata upravo je u tome da se vanjski faktor doda unutarnjem faktoru i da kazna bude otklonjena i nadomještena Božijom milošću. Jasno je da Poslanikovo biće u apsolutnom smislu nije prepreka Božijoj kazni, jer u tom slučaju bile bi zanemarene koristi religije. To bi, zapravo, predstavljalo svojevrsno bodrenje i podršku nasilnicima, zlobnicima i arogantnima u činjenju zla, što bi bilo zlo za dobre ljude i one kojima se čini nasilje, a blagodat za nasilnike svijeta. Međutim, stanje je takvo da Poslanikovo biće treba predstavljati milost za dobre, a nesreću za loše i nasilne. Kur'an kaže: Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nasilnicima on samo propast povećava. (Isra, 82) Dakle, Kur'an predstavlja milost i lijek za vjernike i dobre ljude, a štetu i propast za nevjernike.
Kur'an govori o situaciji kada su djeca Jakuba, a.s., zatražila od njega da nadoknadi propust njihovog grijeha: “O oče naš,” – rekoše oni – “zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili. Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti” – odgovori on – “jer On prašta i On je milostiv.” (Jusuf, 97, 98) U ovom ajetu se jasno i očito ukazuje na činjenicu da su Jakubova djeca osjetila da nemaju potrebne kvalitete da se sami obrate Bogu u vezi sa učinjenim prekršajem, te se stoga koriste činjenicom bića svojeg oca i njegove omiljenosti i bliskosti kod Boga, pripajajući tu činjenicu svojoj potrebi i pokajanju, tražeći od njega da u njihovo ime zagovara kod Allaha. On je to prihvatio, međutim, istigfar je uvjetovao budućnošću.
U predaji koju prenosi Sujuti, kao razlog odlaganja navodi se čekanje noći uoči petka i jutra u petak. (Ed-Durrul-mensur, svezak IV, tematski ajet) Iz ovog možemo odmah zaključiti o narednom vanjskom činiocu, jer noć uoči petka je doba kada se spušta Božija milost, kao i vrijeme zore u petak. Ovo se kao sljedeći faktor priključuje Jakubovoj omiljenosti i bliskosti Bogu, a sve to priključuje se pokajanju Jakubove djece. Kao rezultat, obuhvata ih milost Božija.
Šefaat u šerijatu
Časni Kur'an objašnjava tri činjenice u vezi sa šefaatom u šerijatu i kaznenom zakonu vjere:
– prihvatanje šefaata,
– uvjeti šefaata,
– ljudi koji čine šefaat.
Dakle, objašnjenjem uvjeta i primanjem šefaata od strane posebnih zagovornika i samo pitanje šefaata se akceptira. Između ajeta mogu se izdvojiti sljedeći: Toga dana biti će od koristi posredovanje samo onoga kome Milostivi dopusti i bude zadovoljan njegovim govorom. (Ta Ha, 109.) Dakle, prvi uvjet davanje dozvole za šefaat, a drugi da bude zadovoljan njegovim govorom. Na drugom mjestu kaže: Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti. (Sebe’, 23) Zatim se kaže: Njihovo posredovanje nikome neće biti od koristi, sve dok Allah to ne dozvoli onome kome On hoće i u korist onoga kojim je zadovoljan. (En-Nedžm, 26) Ili: oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati. (Enbija, 28) Isto tako: Oni kojima se oni, pored Njega, klanjaju – neće moći da se za druge zauzimaju; moći će samo oni koji Istinu priznaju, oni koji znaju (Zuhruf, 86)
Ovaj i njemu slični ajeti potvrđuju šefaat, te govore o prihvatanju šefaata od određenih Božijih robova: meleka, poslanika i nekih ljudi, u isto vrijeme objašnjavajući uvjete prihvatanja. Dakle, Uzvišeni Bog je podario nekim Svojim robovima položaj zauzimanja za druge i dao im dozvolu da zagovaraju, da se usmjere ka Božijoj milosti i Njegovom oprostu i da se traženjem pomoći od Njegove Gospodstvenosti i apsolutnog Posjedovanja zauzmu za jednog ili više Božijih robova, te da ih izbave od stega i posljedica grijeha i obaviju ih milošću. Drugim riječima, da ih izvedu iz skupine onih koji su za kazniti, a uvedu one kojima se upućuje milost.
Ukratko, Bog može učiniti sve ono što želi da učini. Može presuditi što god želi. S druge strane, jasno je da se sve ono što želi, svaki zakon koji uspostavi u svijetu stvaranja i šerijatskih okvira temelji na nekoj koristi za stvorenja. Svaki zakon je uspostavio zbog nekog razloga, da bi posredstvom njega doveo ljude do savršenstva i sreće. Zato ne postoji problem da i zakon šefaata bude jedan od tih Božijih zakona, koje je Allah uspostavio i u svijetu stvaranja, i u području šerijata. Na isti način kako je voda stvorena da bi ugasila žeđ, a Sunce da bi pružalo svjetlost, toplotu i život, postoje i hiljade drugih koristi, što je jedan od vidova stvaralačkog šefaata. Na isti onaj način kojim je uputu ljudi utemeljio na slanju Knjiga i poslanika kako bi ih doveo do sreće, jedan od puteva stizanja do sreće također je i šefaat Njegovih bliskih robova, kako bi na taj način učinio vidljivim bliskost Svojih robova i da bi ukazao na razultat ibadeta i robovanja, kao i da bi svojim griješnim robovima ulio nadu u oprost. U isto vrijeme, apsolutna Božija vlast očuvana je i postoji na svoj uzvišen način. Jer, jedino On je Taj koji može činiti sve što želi. Svako biće i svaka stvar, sve što ima od savršenstva i tragova tog savršenstva u apsolutnoj je Božijoj vlasti. Njegovom dozvolom, sve to biva dato na posjedovanje stvorenjima.
Završna riječ
Jednu stvar ne smijemo smetnuti s uma. Nagrađivanje dobročinitelja je zbilja koju zdrav razum prihvata i smatra ispravnom i neotuđivim pravom Božijih robova. Na temelju ovog suda, Uzvišeni Gospodar u različitim ajetima ukazuje na činjenicu da je nemoguće da On pogazi svoju riječ, iako je On apsolutni vladar i stvorenja su apsolutno pod Njegovom vlašću. Posjedovani, čije su postojanje, opstojnost i tragovi postojanja u vlasti njegovog Gospodara, u principu nema predodžbe o svome pravu, jer sve svoje, pa i pravo, vidi u Božijoj vlasti. Međutim, iz činjenice da je Bog Gospodar svjetova, Vlasnik i Upravitelj, proizlazi potreba da ono što je u Njegovoj vlasti bude odgajano i dovedeno do sreće, i zato im daje na raspolaganje određena prava. Sebe je obavezao da ispuni prava. Dakle, nadoknada i isplata prava, pravo je robova, kao što je i kažnjavanje, tj. lišavanje milosti, neotuđivo pravo Vlasnika. Zdrav razum to smatra očitim i jasnim, i nijedan rob nema pravo pred tim se tužiti i protestovati, jer to smatra pravom svoga Vlasnika.
Racionalno gledano, a isto tako i sa šerijatskog aspekta između ova dva suda postoji načelna razlika. Razum, šerijat i metod racionalnog prosuđivanja prihvataju činjenicu da poništavanje tuđih prava nije uredu, jer to je jedna vrsta nasilja, nezakonitog ponašanja i kršenja date riječi. Međutim, odricanje od svoga neporecivog prava nije problematično, i u tome ni razum ni šerijat ne vide ništa sporno, štaviše u mnogim situacijama ga smatraju pohvalnim i lijepim.
Dakle, ukoliko se Vlasnik i Zaštitinik zbog šefaata zagovornika kojeg voli, a čija želja ne predstavlja kršenje i narušavanje tuđih prava, niti kvarenje zakona, prođe svoga prava i ne kazni svoga roba, u tome nema nikakvog nedostatka, jer ničije pravo nije uskraćeno. Zbilja šefaata je upravo u ovoj činjenici, da se Vlasnik prođe svoga prava na temelju određenih koristi koje On poznaje, na temelju dozvole koju je dao zagovorniku s ciljem proširenja Svoje milosti i na taj način izvodi roba iz kazne i uvodi ga u okrilje oprosta i milosti. Božije evlije, ugodnici i poslanici, bezgriješni Imami i šehidi, tražit će od Boga ovim povodom, radi širenja milosti Božije, a On će prihvatati.
Dakle, cijenjena sestro, uspjeli smo stići do značenja da je šefaat sa kur'anskog aspekta u uvjetovanoj i ograničenoj formi prihvatljiv i može biti dokazan. Ne može se apsolutno negirati, kao što se ne može apsolutno ni potvrditi, jer je u časnim ajetima spomenut određeni broj uvjeta i ograničenja.
Pojam riječi šefaat
Ukoliko čovjek pažljivo pogleda, moći će tačno shvatiti da riječ šefaat znači posredovanje čovjeka u lancu uzroka i posljedica. Nema smisla u tome da nešto, bez ikakvog uvjeta i ograničenja, dakle apsolutno, ostavlja trag i bude uzrok, jer da bi jedna stvar uzrokovala neku drugu postoje određeni uvjeti. Kada ne bi bilo tako, to bi značilo da se mora negirati zakon kauzaliteta, i tada bismo mogli kazati da jedna stvar može biti uzrok bilo koje druge stvari, što je svakako kao tvrdnja potpuno neispravno i neprihvatljivo.
Razlog da neki ne priznaju šefaat kao moguće postojeću instituciju, jeste što misle kako se šefaat smatra moguće postojećim na apsolutan način, bez ikakvog ograničenja i uvjeta. To je ista greška koju prave učenjaci empirijskih znanosti, kada govore o Božijem uzročništvu i upravljanju svijetom, misleći da to što religiozni ljudi vjeruju u Božije uzročništvo, govoreći kako su život i smrt, zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo u Božijoj ruci, te da to znači da uzrok i posljedica nemaju nikakvog značenja pored takvog vjerovanja. Međutim, ono o čemu vjernici govore uopće nema veze sa tim pristupom. Oni prihvataju prirodne i materijalne tokove u Kreaciji, koji su istovremeno u Božijoj ruci, a između toga dvoga nema nikakve kolizije i oprečnosti.
Na isti način oni koji negiraju šefaat pretpostavljaju da ljudi koji ga prihvataju poslanike i evlije, odnosno zagovornike posmatraju kao posebnu skupinu koja stoji uporedo i odvojeno od Božijih zakona, a da šefaat prihvataju kao neuvjetovani i apsolutni – u smislu da jedinu ulogu u šefaatu ima volja i naklonost zagovornika. Kao rezultat toga, šefaat po njima predstavlja kršenje Božijih obećanja, prijetnji, zakona i šerijatskih propisa. Postoji niz drugih, ovima sličnih prigovora.
Međutim, šefaat nije ništa od nabrojanog, već podrazumijeva realnost koja je uvjetovana i ograničena, i dešava se isključivo Božijom dozvolom i dopustom, na temelju koristi koje je Allah propisao.
Ukoliko ovo objašnjenje nije dovoljno i ako je ostalo nekih nedoumica – pitajte, tu smo da vam budemo na usluzi i da odgovorimo, ako Bog da.