Selam alejk, uvaženi Šejh Ejdi!
Prvo, želio bih da Vama i Vašoj redakciji čestitam Bajram, uz iskrene želje za uspjeh i s dovama da Vaši ibadeti i dove budu kabul kod Svemoćnog Allaha. Već mi se neko vrijeme ovo pitanje vrzma po glavi, ali nikako da nađem hrabrosti da vam ga postavim, a pitanje je u vezi Gospodara svih Šehida, Imam Husejna, a.s. Po nekim elegijama i dovama o Imamu Husejnu, a.s., možemo se susresti sa epitetom „Hune hoda“ ili „Krv Božija.“ Do sada sam na ovo pitanje gledao samo sa političkog, socijalnog i simboličkog aspekta, no smatram da ovaj epitet u sebi nosi i irfansko (gnostičko) značenje, pa bi vas radi toga zamolio da mi pojasnite ovaj epitet. Znamo da se saglasno islamskom gnosticizmu Allah ne manifestuje materijalno, iako je sama materija stvorena od Allaha i da je Uzvišeni Allah jedini izvor kreacije i da nijedna druga kreacija ne može biti samostalna, odnosno da nema alternativne autnomne kreacije. Znači, kada kažemo za Imam Husejna, a.s., da je “Krv Allahova” saglasno načelima islamskog gnosticizma ne možemo materijalno da percepiramo ovaj epitet, ali imajući u vidu kazivanja nekih sufijskih teoretičara gnosticizma o Božijoj vodi, boji itd. i imajući u vidu veličinu ličnosti i djela Gospodara Šehida, Imam Husejna a.s. smatram da ovaj epitet ima i duboki gnosički značaj o kojem ja nisam informisan.
Kao vaš redovni čitalac također bi imao jednu zamjerku. Naime, ima nekoliko vaših čitalaca koji pišu suprotno načelima islamskog morala kao što i sam uvazni šejh dokazuje svojim odgovorima na njihova ta pitanja. Smatram da kao individua imam pravo od Allaha da zaštitim svoj intelekt, kao prvo od neukih i neintelegentnih osoba i kao drugo dužnost mi je da zaštitim svoj moral i etika mi ne dozvoljava da čitam bezobrazne stvari, bilo da su to čak i pisanja nekih lokalnih tzv. diplomiranih teologa. Stoga vas molim da nas kao redakcija zaštitite od ovih neukusnih pojava, mada predpostavljam da vas etika obavezuje da odgovarate i na takva pitanja. Na sreću, mi nismo komunisti, pa na sve kategorije ljudi da gledamo jednako, a i narodi Balkana moraju shvatiti da se svijet ne može rukovoditi jednoumljem i uniformnim tumačenjem stvari, a posebno ne kada se radi o islamskim pitanjima.
Izvinjavam se što sam sebi dao dozvolu da komentarišem neke pojave na vašoj web-stranici i unaprijed vam se zahvaljujem na izgubljenom vremenu i eventualnom trudu oko odgovora. Uvaženom šejhu kao i redakciji želim i činim dovu za uspjeh, zdravlje i sreću.
Selam.
1 Odgovor
Poštovani i uvaženi brate, prije svega čestitam vam na pažnji koju pridajete ovakvim pitanjima. Nemojmo nikada dozvoliti da se plašimo pitanja zato što su i vjera i priroda djelo Božije, a u onome što je djelo Božije, s obzirom da izvire iz beskonačnog znanja, nema mjesta za bilo kakav kvar i nedostatak. Zato, što su pitanja logičnija i naučnija, mi više shvatamo veličinu, postojanost i zakonitost u Božijem djelu. Na kraju će naša spoznaja i znanje o Bogu biti dublji i bolji. Što spoznaja bude dublja, to će naša ljubav i ibadeti Uzvišenom Allahu i slijeđenje Njegovog poslanika biti veći i kvalitetniji. To je upravo stizanje do filozofije stvaranja čovjeka. Veliki mislilac i šehid na putu islama, učitelj Murteza Mutahari kaže da uvijek draga srca dočekuje prigovore, pitanja i sumnje na račun islama. Zašto? Zato što je tamo gdje je neko pitanje ili neki islamski zakon i propis bio meta većih napada, to pitanje postajalo jasnije i blistavije, jer su oko njega uloženi napor, razmišljanje i polemike pa je pitanje riješeno i objašnjeno. Ovo je svojstvo zakona istine, jer istina posjeduje čelične zakone i u svim se uvjetima može odbraniti. U istini nema, niti će biti mjesta za nesigurnost i potrese.
Što se tiče izraza „krv Božija“
Napravit ćemo mali uvod s nekoliko tačaka. Božije stvaranje odvija se kroz najmanje tri procesa ili stepena. Ovi procesi se poklapaju jedan s drugim. Svaki je, zapravo, pokazatelj drugog. Međutim, ta vrsta poklapanja znakova ima potrebu za dubokom obaviještenošću o ovim svjetovima. Riječ je o sljedećim svjetovima:
– svijet prirode i materije,
– svijet imaginarnog i Berzah,
– svijet apstrakcije i umskih inteligencija.
Ako bismo željeli ova tri svijeta prikazati kroz primjer da bismo ih učinili što pitkijim, recimo da čovjek nekada razmišlja o nečemu i u njemu se rađa određena ideja. S obzirom da je tu ideju dobro obradio, ona mu se sviđa i želi je dati drugima do znanja. Međutim, kada odluči da je prenese, susreće se sa obziljnim problemom. Riječ je o tome da misao nema boje kojom bi je mogao prikazati, nema mirisa kako bi je mogao predstaviti, nema izgled i oblik, niti materijalnost ni dimenzije. Pa kako drugima dati do znanja i upoznati ih sa egzistentom koji nema ni boju, ni materiju, ni dimenzije? Tako čovjek dolazi do konstatacije da ukoliko ideju ipak želi predstaviti, mora iznaći neki novi egzistent, u čije okvire i oblik će uliti ono apstraktno postojeće. Zato ga preobličava u okvir izraza, oblačeći na njega uniformu govora, koji upućuje svome sagovorniku kojem želi dati do znanja šta je smislio. Ako želi da misao ne ostane strana drugima, s kojima ne može stupiti u lični kontakt ili za budućnost, uviđa da govor nema tu moć. Zbog toga izgovorene riječi pretače u pisani oblik, kako bi ostale i bile korisne ljudima.
Prema tome, površnim pogledom shvatamo da misao ima tri stepena postojanja. Jedna egzistencija je umska. Kao takva nema boje, mirisa, materije, forme, ne može se vidjeti, čuti ni opipati. Druga je verbalno postojanje, koje se ne može vidjeti ni opipati, ali se može čuti. Treće je pisano, koje se i vidi i može se čitati. Stavimo li ova tri vida postojanja jedno pored drugog, vidjet ćemo da sva tri svjedoče i ukazuju na jednu istu zbilju, ali na tri različita stepena. Upravo zbog ove činjenice Časni Kur'an kaže da zbilje i istine apstraktnog svijeta iznosi u primjerima, da bi ih ljudi mogli razumjeti i shvatiti. To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvataju. (El-Ankebut, 43) Naprimjer, kada želi objasniti vjeru i tevhid Kur'an kaže: Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere ne bi li pouku primili. (Ibrahim, 24-25) S druge strane, u sljedećem ajetu kaže: A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.
Dakle, primjer neispravnog vjerovanja je poput iščupanog drveta kojem nema opstanka. Budemo li pažljivi posmatrači, možemo se zapitati šta je to u čistim uvjerenjima, uzvišenom moralu i sjajnim kur'anskim propisima poput drveta i njegovih grana. Međutim, ovu apstraktnu zbilju, on pretače u pitak primjer, koji se može percipirati i shvatiti, kako bi čovjek preko ovog njegastigao do ciljane istine.
Mevlanin primjer:
Gajb je drugi oblak i voda,
drugo nebo i Sunce,
vidljivo je samo posebnima,
onima što nose odjeću novog stvaranja.
Drugim riječima, svijet gajba i sve u njemu, poput vode, oblaka, Sunca i Nebesa nisu kao na ovom svijetu. Stvari gajba vidljive su samo posebnim pojedincima, jer odjeća tog svijeta i način nošnje nije u nijansi i modi ovoga svijeta.
Tu je kiša radi rasta,
tu je kiša radi uvehlosti,
korist kiše u proljeće behara je čudna,
bašču jesenja kiša uništi,
nježni behar odgaja i jača,
a ovo uzgajalište bilja suhim čini.
Dakle, kiša načelno predstavlja korist za rast i razvoj, ali ista kiša nekada čini da neke biljke uvehnu. Pada li u proljeće, ona pomaže rastu, ali je u jesen poput groznice i bolesti, te biljke čini uvehlim i truhlim.
O brate, priče su poput mjerica,
značenje u njoj primjer je zrnevlja.
Zrnevlje značenja razumni uzima,
ne gleda u mjericu koja samo prenosi.
Događaj bulbula i ruže pomno sluša,
mada se ne spominje, ipak poruka se pruža.
O brate, poručuje Mevlana, priče su poput posude u kojima se vaga i prenosi zrnevlje. Značenja su poput zrnevlja u posudi. Pametan čovjek uvijek uzima zrnevlje, a ne posudu. Ako ispravno razmotriš priču o slavuju i ruži, shvatit ćeš da niti je slavuj, niti ruža cilj; ono što se želi pokazati jeste ljubav – ljubav koja se ne vidi ni na slavuju, ni na ruži.
Zbog toga, Časni Kur'an kada želi ukazati na ljepotu i postojanost vjerovanja kaže: Obojite se (pobožnošću) bojom Allahovom, a koja boja je od Allahove boje ljepša, a mi samo Njemu ibadet činimo. (Bekare, 138) U ovom časnom ajetu ibadet, obožavanje i pobožnost spomenuti su kroz primjer boje, zato je i poredi s ljepotom. U predaji se navodi da se ovdje pod Božijom bojom misli upravo na islamsko vjerovanje i provođenje propisa. Na isti način kako čovjekova spoljašnost, kao i spoljašnjost predmeta putem boja dobivaju posebnu ljepotu, tako i njegova nutrina kada se “oboji” ispravnim vjerovanjem i mislima, ispravnim znanjem i lijepim moralom, čovječnom pričom i ponašanjem – dobiva na vrijednosti i ljepoti.
Imajući navedeno u vidu, kada se u nekim dovama hazreti Husejn naziva “Božijom krvlju” ne misli se na formalno i materijalno značenje, nego na to da je Imam Husejn “poklanjanjem” svoje krvi, te krvi svoje djece i prijatelja Bogu, primio na sebe “boju” Božiju i na taj način otvorio put ljudima koji traže istinu i Boga, a islamu podario novi dah života. Na isti način kako tijelo zbog gubitka krvi oslabi, a primanjem krvi i transfuzijom dobiva novu snagu, Imam Husejn je darivanjem svoje krvi primio posebnu Božiju boju. Zato je na dan Ašure – u skladu sa predajom – u posljednjim trenucima svoga života, na poprištu dok su sablje bile isukane prema njemu izgovorio: “Ukoliko vjera Muhammeda, s.a.v.a, neće ustrajati i opstati bez moje žrtve, pa sablje, dođite, uzmite me!” Drugim riječima, ako se cilj pomaganja Božijoj vjeri i Poslanikovom sunnetu može postići samo tako da poginemo ja, moji prijatelji i moja djeca, ja se ponosim svojom smrću i prihvatam je.
Što se Vaših kritika tiče
Ispravna kritika i upućivanje primjedbi ustvari predstavlja pomoć nekom toku ili događaju. Sa tog aspekta, mi vam se zahvaljujemo i nadamo se da ćete nas vašim kritikama pomoći u tome da idemo stazom koju je Allah odredio, kako bismo na što bolji način mogli izvršiti svoje obaveze. Ne treba se ljutiti i srditi na riječi koje su suprotne ljudskom moralu i vjerskim običajima, jer temelji poretka u svijetu teku u dva toka: toku istine i toku zablude, a mi i od zablude možemo naučiti lekciju istine i istinoljubivosti.
Upitali su mudrog čovjeka od koga je naučio odgoj i lijepo ponašanje. On je odgovorio: “Od neodgojenih.” Drugim riječima, kada je vidio kako je nedgojenost loša i ružna, ostavio je. Ov je ispravan stav.
Kada vidimo kako je ružno kada čovjek sebe uzme za mjerilo istine, smatra kako je sve ostalo osim njega neispravno i da ide ravno u Džehennem, shvatamo kako je i koliko to ružno i suprotno vjeri i školi koja je došla da pozove čovjeka na put istine, i to na mudar način, putem stvarnosti, putem savjeta i osvješćivanja srca i fitreta, putem ispravnog i logičnog odgovaranja na sumnje, pitanja i prigovore jer: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! (En-Nahl, 125)
Na kraju se ponovo zahvaljujemo na Vašoj naklonosti i pažnji, a Uzvišenog Boga molimo da vam pomogne Svojom posebnom pomoći.