Čovjek nakon smrti

Događanje smrti 

Imam Sadik, a.s., opisujući smrtni događaj kaže ovako: “Kad melek smrti dođe čovjeku vjerniku da bi mu preuzeo dušu, pa ga vidi uznemirenim zbog toga, kaže: ‘O prijatelju Božiji, ne budi uznemiren jer, tako mi Boga, prema tebi sam dobrostiviji i bolji od samilosnog roditelja!'“

Također, Imam Husejn, a.s., na dan Ašure rekao je svojim drugovima: “Zar je smrt išta osim mosta koji vas od nesreća i nevolja vodi ka prostranom Džennetu i vječnim blagodatima?”

Imam Hadi, a.s., rekao je jednom od svojih drugova koji bijaše uznemiren strahom od smrti: “Smrt je sito koje vjernike čisti od njihovih grijeha. Smrt će biti zadnja tuga koja ih pogađa, i otkupnina za zadnji grijeh koji je ostao na njima, a nevjernike lišava njihovih dobrih djela i ona će biti zadnji užitak njihov ili zadnja lagodnost koje će imati.” 

Svijet Berzaha 

Nakon smrtnog događaja, u kakvom stanju se čovjek nalazi i kako nastavlja život na Drugom svijetu?

Nakon smrti, a prije prispijeća u vječni ahiretski život, čovjek ulazi u svijet između Dunjaluka i Ahireta koji se naziva Berzah. U suri El-Mu'minun kaže se:

وَمِن وَرَائِهِم بَرْزَخٌ إِلَى يَوْمِ يُبْعَثُونَ

Prednjima će prepreka biti (berzah) sve do dana kada će oživljeni biti.[1]

U ovoj fazi, jedna skupina će boraviti u lagodnosti i blagodatima, a druga u teškoći i patnji. Od Poslanika Časnog, s.a.v.a., preneseno je: “Kabur je ili jedna od plamenih jama ili jedan od džennetskih vrtova.”

Ove riječi pokazuju da nakon umiranja užitak ili patnja bez odlaganja pogađaju dobrog i lošeg čovjeka, i samo neke vrste patnji i nagrada odgođene su do Dana sudnjeg.

Smisao kabura ovdje nije kaburska raka, nego se radi o ukazu na svijet Berzaha u kojem čovjek posjeduje mnogo snažniju i izraženiju svijest u odnosu na dunjaluk i u kojem iskušava mnogo dublju patnju i užitak nego na ovom svijetu. U svijetu Berzaha, činioci koji donose užitak dobrima su još izraženiji i ljepši, a činioci koji zločiniteljima donose muku bit će još teži i intenzivniji nego na ovom svijetu.

Mnogi ajeti i predaje opisuju nam stanje užitka i patnje za dvije skupine – dobročinitelje i zločinitelje, kako bi to bilo razlogom pouke i poticaja za naš ispravan izbor u ovosvjetskom životu. Pored onoga što nam je stiglo u ajetima i predajama iz ishodišta Objave, srčani prvaci i ljudi duhovne pronicljivosti također su nam prenijeli različite vrste patnji koje snalaze ljude nesreće nakon smrti.

Prenosi se da je Imam Sadik, a.s., upitan: “Hoće li iko biti spašen od kaburskog stiskanja?”, pa je rekao: “Utječem se Bogu od toga! Kako je malo onih koji će biti spašeni od kaburskog stiska!” Pa je dodao: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je prilikom ukopa ashaba Sa'da ibn Muaza, kojeg je s Ovog svijeta ispratilo sedamdeset hiljada meleka, podigao glavu k nebu i rekao: ‘Zar su i oni poput Sada izloženi kaburskom stisku?!’, te nastavio: ‘Ovaj stisak posljedica je njegovog lošeg ophođenja prema njegovoj porodici.'”

Poznati arif Fejz Kašani ovako kazuje o patnjama u Berzahu: “Što se tiče muka poput kaburskog stiska, o čijem postojanju smo obaviješteni posredstvom predaja, treba reći da ono što je došlo u ovim predajama jesu ispravne vijesti, no ove vijesti imaju skrivene tajne, koje nisu skrivene od ljudi koji gledaju očima srca. Onaj kome zbilje ovih vijesti nisu jasne ne treba da ih poriče, jer prvi stepen vjerovanja jeste potvrđivanje i pokoravanje. Najjasnije i najispravnije tumačenje ovih predaja jeste da potvrdimo da u kaburskom svijetu uistinu postoje patnje poput strašnih ugriza životinja, ali ove patnje su takve da nama živima nije moguće vidjeti ih. Jer, sve ono što se tiče Ahireta pripada svijetu melekuta, pa oči i drugi osjetilni organi ne mogu osjetiti ni uočiti stvari iz melekuta. Bića koja ujedaju i patnje iz svijeta Berzaha druge su vrste i poimaju se drugačijim osjetilima.”

On dodaje: “Kod onoga u čijoj je unutarnjosti ukorijenjena ružna ili lijepa ćud, ta lijepa ili ružna ćud se u trenutku smrti pretvara u činioce koji njegovoj duši donose smiraj ili muku. Onaj ko voli Boga u trenucima smrti ostvaruje najljepši užitak, odnosno dosezanje Voljenog. Međutim, oni koji su zaljubljeni u Ovaj svijet, stalnim odvajanjem od onoga što vole dopadaju teških i nepodnošljivih muka koje će ih vječno mučiti.” 

Život duše 

Nesumnjivo, u čovjeku postoji zbilja koja smrću ne nestaje. Iz kur'anskih ajeta može se jasno shvatiti da propadanjem tijela ne nestaje zbiljska ljudska ličnost. U hadisima Časnog Poslanika, s.a.v.a., i Bezgrješnih, a.s., duša se često spominje kao trajna zbilja.

U Časnom Kur'anu također se kaže da u vrijeme umiranja melek odvodi čovjeka iz Ovog svijeta na neko drugo mjesto. Ljudsko tijelo ostaje u zemlji i propada, ali zbilja njegove egzistencije posredstvom meleka biva prenesena u svijet u kojem nema smrti i nestajanja.

Duša je svjesna zbilja koja osjeća boli i žalosti, užitke i veselja. Ustvari, sve ono što se odnosi na dušu opstaje i nakon propadanja tijela, a ono što se tiče tjelesnog, smrću tijela propada. Svijest i osjećaj ugodnosti ili žalosti, što su također odlike ljudske duše, opstaju i ne nestaju nakon smrti.

Kur'anski ajeti i mnoge predaje prenesene od bezgrješnih Imama također potvrđuju činjenicu da “ljudska svijest” ne okončava smrću. Poslanik Božiji, s.a.v.a., nakon Bitke na Bedru dozivao je imenom neke prvake arapskih mušrika ubijenih u ovoj bici i ovako im se obratio: “Mi smo uistinu obećanje našeg Gospodara našli istinitim. Jeste li vi našli da je obećanje vašeg Gospodara istina?”

Poslanikovi drugovi rekoše: “O Božiji poslaniče, zar im se obraćaš iako su mrtvi?”, a on odgovori: “Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, oni ove riječi čuju bolje nego vi, samo što nisu u stanju odgovoriti.”

U ajetu čitamo:

وَلاَ تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ قُتِلُواْ فِى سَبِيلِ اللهِ أَمْوَاتًا بَلْ أَحْيَاءٌ عِندَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.[2]

Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveli: Muamer Kodrić i Akbaš Lutfi

[1] El-Mu'minun, 100.

[2] Ali ‘Imran, 169.