Spoznaja Boga

Mogućnost spoznaje Boga 

Da li je naša sposobnost spoznaje Boga na toj razini da možemo ispravno upoznati Njegova svojstva i opisivati Ga s jasnim osobenostima?

Neki umišljaju da se naša obaviještenost o Bogu svodi samo na to da On jeste, ali da ne znamo ništa o Njegovom štastvu i Njegovim potvrdnim atributima, odnosno svojstvima te da je On tako uzvišen da ograničeni ljudski razum ne može imati nikakvo potvrdno poimanje o Njegovoj zbilji i o Njegovim svojstvima. Kao rezultat, spoznaja Boga podrazumijeva smatrati Ga čistim i iznad svih pojmova koje naš um poima u pogledu Njega. S ovog gledišta, spoznaja Boga svodi se samo na dimenziju transcendentnosti i odričnosti.

Međutim, takvo uvjerenje je neispravno, jer ukoliko smatramo da Bog zbilja postoji moramo imati istinsku spoznaju o tom zbiljskom postojanju, kako bismo Ga pomoću ove spoznaje razlikovali od drugih stvarnosti. Mi pored dimenzije transcendentnosti Božije, možemo upoznati i potvrdna Božija svojstva i imati potvrđujuću spoznaju Njegove savršenosti i svojstava.

Dakle, moramo se istovremeno kloniti dvije greške i zablude u pogledu Boga: prvo, ne smijemo Boga spuštati na nivo čovjeka ili nekog drugog bića i smatrati Ga sličnim stvorenjima; i drugo, ne smijemo sebi odreći mogućnost poimanje dobrih Božijih svojstava i ostati uskraćeni za spoznaju Boga. 

Potpuna ili ograničena spoznaja 

Da li je potpuna spoznaja Boga moguća i možemo li dosegnuti suštinu i bit Božijeg bića?

Odgovor je da se moramo složiti kako je spoznaja svih Božijih aspekata za čovjeka nemoguća i razum nema puta do spoznaje Božije zbilje u potpunom obliku. Naime, za potpunu spoznaju ove Uzvišene Biti morali bismo posjedovati svojstva kakva On posjeduje, kako bismo mogli posve i potpuno obuhvatiti suštinu Njegove zbilje. Izvjesno je da ograničenom ljudskom razumu takva obuhvatnost nije moguća. U predaji od Imama Husejna, a.s., preneseno je:

أَنَّ اللهَ احتَجَبَ عَنِ العُقُولِ کَما احتَجَبَ عَنِ الأَبصَارِ

“Zaista se Bog zaklonio od umova kao što se zaklonio od očiju.”

Ali, put za ograničenu spoznaju Boga jeste otvoren. Jer, kad kažemo: “Bog postoji”, postojanje u ovoj izjavi označava postojanje koje je nasuprot nepostojanju, upravo u onom smislu kako to koristimo za postojanje drugih pojava. Ili, kada kažemo: “Bog je znalac”, mislimo upravo na ono znanje koje je nasuprot neznanju, a isto je i sa drugim svojstvima poput moći, života, veličine, mudrosti…

Dakle, mi ove riječi primjenjujemo na Boga u istom smislu i značenju u kojem ih koristimo u pogledu nas samih, s tom razlikom da kada Boga opisujemo tim svojstvima, imamo u vidu najsavršeniju razinu i stepen tih svojstava.

Spoznaja Božije zbilje 

Za pojam Boga, kao i za sve ostale zbiljske pojmove, postoji jedan objektivni primjer i postojanje, baš kao što pojmovi Zemlja i Nebesa imaju svoje objektivne i izvanjske primjere. Međutim, moramo biti svjesni da za razliku od prirodnih i materijalnih bića koje možemo potvrditi posredstvom svojih osjetila i uspostaviti vezu s njima, zbiljska Božija egzistencija nije spoznatljiva posredstvom nikakvih osjetilnih i razumskih sredstava. Nepojmljivost zbiljske i objektivne Božije egzistencije posredstvom osjetila jeste stoga što je Bog biće koje je ponad osjetilnosti. Nepojmljivost Božije zbilje posredstvom razuma također je stoga što razum u principu ne može spoznati objektivni primjer bilo kojeg bića, jer razum je moć koja poima samo opće pojmove. Kao rezultat toga, ako je objektivna zbilja nekog bića nematerijalne naravi, jedini put za poimanje toga jeste prisustveno znanje (ilm-i-huduri), onako kako mi zbilju našeg vlastitog postojanja, koja je nematerijalne naravi, poimamo samo posredstvom prisustvenog znanja i osvjedočujućeg iskustva (tadžreb-e-šuhudi). 

Osvjedočena spoznaja 

Kur'anski ajet potvrđuje postojanje kod čovjeka jednog prirođenog osjećaja i težnje ka Bogu:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللهِ الَّتِى فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

Ti upravi svoje lice vjeri istinitoj iskreno, stvaranju Božijem prema kojem je ljude stvorio.[1]

U skladu s drugim ajetom, u svim bićima postoji prirodna i prirođena sklonost ka pokornosti Božijoj naredbi:

أَفَغَيْرَ دِينِ اللهِ يَبْغُونَ وَلَهُ أَسْلَمَ مَن فِى السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

Zar nevjernici traže drugu vjeru osim vjere Božije, a sve na Nebesima i na Zemlji Njemu se pokorava.[2]

Iskonska veza između čovjeka i Boga razlog je što većina ljudi imaju neku, makar i malu vezu s Bogom te, s vremena na vrijeme, u srcu osjećaju potrebu da Mu se povjere i obrate Mu se. Unutarnja veza sa Bogom kao posljedica ibadeta i pokornosti biva jasnija i dublja. Najsavršenija razina te veze postoji kod Božijih prvaka i potpunih vjernika, tako da oni ne osjećaju razdaljinu između sebe i Boga i Boga nikad ne smatraju odsutnim.

Moljenje Imama Huseina, a.s., Bogu u Dovi Arefata je ovakvo:

أَنْتَ الَّذِي تَعَرَّفْتَ إِلَيَّ فِي كُلِّ شَيْ‏ءٍ فَرَأَيْتُكَ ظَاهِرًا فِي كُلِّ شَيْ‏ءٍ وَ أَنْتَ الظَّاهِرُ لِكُلِّ شَيْ‏ء

“Ti si Taj Koji me u svemu upoznao Sobom, tako da sam Te jasno vidio u svemu, i Ti si očigledan za sve!”

[1] Er-Rum, 30.

[2] Ali ‘Imran, 83.