Na tragu vjere

Motivacija za traganjem

Jedna od psihičkih odlika čovjeka jeste i prirodna, urođena sklonost ka spoznaji istine i sticanju uvida u stvarnost. Ova je odlika prisutna od početka života, i to od najranijeg djetinjstva, i kod svakog čovjeka, bez izuzetka, traje do kraja života. Upravo ova prirodna sklonost istini, koja se nekada naziva i radoznalošću, može čovjeka nagnati na razmišljanje o pitanjima unutar religijskih okvira i navesti ga na stremljenje ka spoznavanju istinite vjere. Riječ je o sljedećim pitanjima:

Da li postoji biće koje nije materijalno, dakle koje je bestjelesno? Ukoliko postoji, da li postoji veza između Svijeta materije i tog Svijeta skrivenosti? U slučaju da veza postoji, nije li možda to nematerijalno biće, koje se ne može percipirati posredstvom čula, stvorilo Ovaj svijet?

Da li je čovjekovo biće ograničeno isključivo na materijalno tijelo? Da li je čovjekov život ograničen na ovaj materijalni, ili postoji i neki drugi život? Ukoliko postoji drugi život, da li slučajno postoji neki odnos između ovog i tog života? Ukoliko postoji, koja vrsta ovosvjetskih pojava utiče na taj drugi život? Postoji li put saznavanja programa ispravnog življenja, programa koji čovjeku jamči sreću oba svijeta ili oba života? Na kraju, koji je to program?

Dakle, sklonost ka spoznaji istine je osnovni poticajni činilac koji čovjeka pokreće na istraživanje ovih i sličnih pitanja i na traganje za odgovorima.

Sljedeći činilac koji, također, u čovjeku jača potrebu za spoznajom istine krije se u činjenici da su ostale čovjekove težnje, svaka zasebno, tijesno povezane i zavise od jedne ili nekoliko drugih prirodnih sklonosti (pored sklonosti ka spoznaji istine). Tako, naprimjer, valjano korištenje različitih ovosvjetskih materijalnih blagodati zavisi od naučnih zalaganja i napora, pri čemu napredak i razvoj empirijskih znanosti neposredno uveliko pomaže čovjeku da ostvari svoje potrebe. U slučaju da vjera može pomoći čovjeku u zadovoljavanju onih potreba koje se smatraju neophodnim i korisnim, te ga, s druge strane, sačuvati od šteta i prijetnji, u takvim će uvjetima vjera čovjeku biti poželjna onoliko koliko njegov urođeni poriv da teži za koristima i čuva se štete predstavlja činilac koji će ga potaknuti na istraživanje o vjeri i traganje za njom.

Međutim, imajući u vidu svu širinu i opseg saznanja i znanosti, kao i nepostojanje svih potrebnih uvjeta za spoznaju svekolikih zbilja i istina, moguće je da čovjek za područje svoga istraživanja odabere neka pitanja čije je rješavanje jednostavnije i čiji su rezultati opipljiviji i pristupačniji od bavljenja pitanjima vezanim za vjeru, pod pretpostavkom da ih je teško riješiti ili da nemaju neku ozbiljniju znanstvenu ulogu i težinu, te ih se upravo zbog toga i odriče. Stoga treba objasniti da se vjerska pitanja odlikuju izvanrednim značajem. Zapravo, kada se stvari dublje razmotre, shvatit će se da ništa nije toliko važno istražiti i razjasniti kao pitanja vezana za vjeru.

Podsjećam da neki psiholozi i psihijatri vjeruju da je obožavanje Boga u osnovi samostalna prirodna sklonost, a njen izvor bi se mogao nazvati čulom religioznosti, označenim kao četvrto čulo koje, uz radoznalost, dobrotu i estetiku, krasi čovjekovu dušu. Oni na temelju povijesnih i arheoloških činjenica podsjećaju da je obožavanje Boga uvijek, na ovaj ili onaj način, bilo prisutno među ljudima. Upravo ova neprekinuta vremenska i prostorna prisutnost pokazatelj je prirodnosti potrebe da čovjek obožava Boga.

Svakako, općenitost prirodne sklonosti u isti mah ne znači da je pobožnost uvijek budna i aktivno prisutna u svim pojedincima i da ih stalno upućuje ka cilju, već je moguće da pod uticajem različitih činilaca – poput životne sredine i neispravnog odgoja – bude neaktivna ili ušutkana, ili da bude izbačena iz svoje putanje, kao što je to moguće i kod ostalih potreba i sklonosti, kod kojih uopće nisu rijetki zastranjenja i izobličenosti.

Na temelju ovog stava, kretanje i potraga za vjerom očituje se kao samostalna prirodna sklonost te ona, kao takva, nema potrebe za dokazivanjem putem argumenata.

Ovo se može manje-više potvrditi ajetima i predajama koji ukazuju na prirodnost sklonosti prema vjeri u čovjeku. Međutim, zbog toga što ljudi nisu svjesni uticaja ove sklonosti moguće je da neko pri raspravljanju i dokazivanju zaniječe ovakvu vrstu sklonosti u sebi. Zato se nećemo zadovoljiti dosad rečenim, već praktično pristupamo namjeri da to dokažemo te da ukažemo na važnost traženja vjere, služeći se racionalnim argumentima. 

Važnost istraživanja vjere 

Jasno je da prirodna (fitretska) sklonost ka spoznaji istine, s jedne strane, te želja za postizanjem koristi i nastojanje da se ostvari sigurnost od štete i opasnosti, s druge strane, predstavljaju moćne poticaje na razmišljanje, sticanje znanja i zauzimanje stavova. Stoga, kada čovjek sazna da je kroz cijelu ljudsku povijest čitav niz istaknutih i časnih ljudi tvrdio da su odabrani od strane Stvoritelja svijeta da bi uputili ljude ka sreći oba svijeta, i sazna da oni na putu dostavljanja Njegove poruke, usmjeravanja i upućivanja ljudi nisu prezali ni od kakvog truda i zalaganja, te da su podnosili različite teškoće i borili se protiv svih vrsta prepreka, pa su čak na tom putu i za taj cilj žrtvovali i vlastite živote – kada, dakle, sa spomenutom motivacijom uzme u obzir ove činjenice – on pristupa istraživanju s namjerom da vidi da li su tvrdnje poslanika ispravne i da li se one mogu potkrijepiti dovoljnim brojem logičnih argumenata, ili ne. Sklonost ka ovom istraživanju postaje jača uzme li se u obzir činjenica da u njihovoj poruci stoji tvrdnja koja ukazuje na vječnu sreću i blagodati, s jedne, te vječnu nesreću i patnju, s druge strane. Drugim riječima, odazivanje na njihov poziv i prihvatanje njihovih uputa za sobom povlači mogućnost zadobivanja vječnih blagodati, a oglušivanje i suprotstavljanje njihovom putu donosi mogućnost da čovjeka snađe vječna nesreća i gubitak. Kakav izgovor čovjek može izmisliti nastojeći da opravda nemar i neodgovornost pred ovakvim izazovom i da ne krene u istraživanje?

Svakako, moguće je da neke osobe zbog lijenosti i želje za lagodnošću neće da sebi priušte teškoću istraživanja, a druge pak to neće zbog toga što prihvatanje vjere za sobom povlači i određeni vid ograničenja, koja obavezuju na suzdržavanje od prohtjeva duše, što je dovoljan razlog da budu odvraćene od takvog izazova. U vezi s ovim navest ćemo 5. ajet sure Kijame, u kojem se iznosi razlog a priori poricanja postojanja Ahireta da bi se ušutkala savjest:

بَلْ يُرِيدُ الْإِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ

Čovjek želi griješiti dok je živ.

Ipak, takvi bi se ljudi trebali pomiriti sa neugodnim posljedicama lijenosti i predanosti prohtjevima duše i na kraju prihvatiti vječnu patnju i nesreću.

Stanje takvih ljudi neuporedivo je gore od stanja neupućenog bolesnog djeteta koje iz straha od gorkog lijeka izbjegava odlazak u bolnicu, osuđujući tako sebe na sigurnu smrt, zbog toga što dijete još uvijek nema razvijeno razumijevanje da bi napravilo razliku između štete i koristi i ne može pojmiti da su opiranje i neodlazak ljekaru za njega štetni, i to toliko da se nekoliko dana bezbolnog života zbog neuzimanja lijeka ili injekcije ni na kakav način ne može porediti sa štetom. Međutim, odrastao čovjek, koji je svjestan i razuman, ima moć prosudbe i razlikovanja štete i koristi te može procijeniti razliku između prolaznih užitaka i vječne patnje.

Zato, Kur'an časni ovakvu vrstu ljudi naziva gorima čak i od četveronožaca:

أُوْلَئِكَ كَالْأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

Oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.[1] Na drugom mjestu opisuje ih kao najgore među živim bićima:

إِنَّ شَرَّ الدَّوَابِّ عِندَ اللهِ الصُّمُّ الْبُكْمُ الَّذِينَ لاَ يَعْقِلُونَ

Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da promišljaju.[2]

Rješavanje jednog prigovora

Može se čuti i izgovor da su trud i zalaganje opravdani i poželjni samo onda kada čovjek ima nadu u dobar ishod, ali mi i nemamo neke velike nade da ćemo stići do izvjesnog učinka budemo li se zamarali razmišljanjem o vjeri i onim što spada u vjeru. Zbog toga prednost dajemo onome u šta se isplati ulagati vrijeme i energiju, jer znamo da je ishod izvjestan.

Na ovakav izgovor treba reći da, kao prvo, nada u rješenje temeljnih pitanja vjere ni u kojem slučaju nije manja od nade u rješenje drugih znanstvenih pitanja, a znamo da je za rješavanje mnogih znanstvenih pitanja bilo potrebno da veliki broj znanstvenika i istraživača uloži desetine godina napornog rada.

Drugo, vjerovatnoća ne zavisi samo od jednog činioca, već se u obzir mora uzeti i količina očekivane koristi. Naprimjer, ukoliko je vjerovatnoća dobiti u jednom projektu 5 posto, a u drugom 10 posto, ali je s druge strane očekivana dobit od prvog projekta 1000 rijala, a od drugog 100 rijala, u tom slučaju prvi projekt će imati peterostruku[3]prednost nad drugim projektom, iako je vjerovatnoća u prvom projektu u postocima dvostruko manja nego vjerovatnoća u drugom projektu.

Kada je vjerovatnoća dobiti od istraživanja vjere beskonačna, ma koliko mala bila vjerovatnoća da se dođe do sigurnog zaključka u vezi s vjerom, vrijednost bavljenja istraživanjem vjere bit će mnogo veća od bilo kojeg drugog posla i mogućnosti, jer svaki drugi posao ima ograničenu dobit.

Jedino racionalno opravdanje za napuštanje bavljenja pitanjima vjere bilo bi da u jednom trenutku čovjeku postane izvjesna njena neispravnost ili da se ispostavi da je nemoguće rješavanje njenih pitanja. Međutim, na koji način doći do te izvjesnosti?!