Sukob s religijskom antropologijom

Religijsko učenje o stvaranju čovjeka i njegovim egzistencijalnim dimenzijama suočeno je sa dva konkurentna intelektualna izazova: darvinizam i materijalizam.

Darvinova teorija evolucije je nekompatibilna s religijskim učenjima o stvaranju čovjeka i materijalističko gledište negira postojanje duhovne supstance u čovjeku i nastoji da sva ljudska stanja i aktivnosti, kako mentalne tako i fizičke, materijalistički opravda i objasni. Prvo ćemo analizirati Darvinovu teoriju evolucije i njene kasnije promjene i objasnit ćemo u kojim je područjima ova teorija suprotstavljena religijskim učenjima o stvaranju čovjeka i odgovorit ćemo na ovo temeljno pitanje: Da li ova teorija posjeduje takvu snagu i čvrstinu da nas primora na zanemarivanje vanjštine religijskih učenja, njihovih opravdavanja i tumačenja.

Objašnjenje sadržaja teorije evolucije

Čarls Darvin (Charles Darwin, 1809–1882), poznati engleski biolog, koncipiranjem svoje teorije evolucije insistirao je na stavu da pojava različitih biljnih i životinjskih vrsta proističe iz “prirodne selekcije“.[1]

Slučajne transformacije koje se postepeno dešavaju u jedinkama jedne vrste kroz naslijeđe se prenose na naredne generacije i u slučaju usklađenosti tih jedinki s okolinom, postepeno nastaje nova sorta i vrsta životinja ili biljaka. On je bio uvjerenja da je čovjek, poput drugih životinja, jedna vrsta koja je nastala od životinje i niže vrste na osnovu prirodnog odabira i da nema temeljne razlike s ostalim životinjama, osim u nekim osobinama koje su razlog njegovog većeg savršenstva u odnosu na njegove niže vrste.

Darvinova teorija prirodne selekcije nastala je iz kombinacije tri koncepta:

a) Slučajne promjene: Darvin je sakupio mnoga svjedočanstva o nasljednoj prirodi malih i naizgled spontanih promjena među jedinkama jedne vrste. On nije imao opravdanje i objašnjenje o izvoru i uzroku ovih promjena i zbog nepoznavanja nauke genetike nije imao ni naučno objašnjenje o opstanku tih promjena u narednim generacijama.

b) Borba za opstanak: Općenito, broj živih bića veći je od broja onih koji mogu doći do nivoa stvaranja potomstva. Neke promjene uzrokuju prednost i shodno tome rezultiraju nadmoći jedinke u natjecanju i borbi za opstanak.

c) Opstanak najjačih: Jedinke koje imaju prednost proisteklu iz slučajnih promjena žive više od prosjeka i imaju više potomaka i zato, manje ili više, brže se umnožavaju i, na duži period, ovaj proces rezultira prirodnim odabirom ovih promjena dok se, na drugoj strani, smanjuju neželjene promjene i na kraju iščezavaju sve dok ne dođe do “postepene transformacije vrste“.

Na osnovu ove analize čovjek nema, onako kako se ranije mislilo, po sebi odlikovanost i plemenitost i nije stvoren posebno i odvojeno od ostalih životinja, nego je, upravo poput drugih životinjskih vrsta nastao postepeno u evolutivnom procesu i na osnovu prirodne selekcije. Upravo kao što je ukazano, nepoznavanje mehanizma naslijeđa najveća je slabost Darvinove teorije. Darvin ne daje nikakvo objašnjenje o načinu odvijanja slučajnih transformacija i nedostaje mu bilo kakvo naučno razjašnjenje u domenu opstanka ovih transformacija.[2]

Genetika pruža veliku pomoć u objašnjenju postepenih transformacija. Geni nose DNA, koji sadrži kodirane informacije koje dominiraju razvojem organizma. U dugom procesu evolucije svaka grupa gena ima jedan programiran genetski kod i usmjerenja ovog programa kontrolišu evoluciju fetusa, fiziološku strukturu i instinktivno ponašanje svakog organizma. Genetske mutacije mogu se smatrati faktorom postepenih transformacija.[3]

Neodarvinisti u teoriji sociobiologije nastoje da korištenjem Darvinove teorije evolucije sve mentalne i društvene fenomene čovjeka svedu na nivo genetskih mutacija. Prema ovom gledištu, mišljenja i društvene institucije nisu ništa drugo do bezrazložne i slučajne genetske mutacije. Još jedno nastojanje neodarvinista jeste tumačenje morala na osnovu evolutivnih faktora. Etičke norme su sklonosti koje prirodno nastaju u čovjeku i društvo ih afirmiše i jača. Ove sklonosti imaju biološki korijen i njihova prirodnost proističe iz njihovih bioloških i evolutivnih aspekata.[4]

Slabosti teorije evolucije

Neupitno je postojanje postepenih i evolutivnih transformacija u različitim biljnim i životinjskim vrstama i opstanak nekih od njih putem nasljeđivanja u narednim generacijama, a iskustvo i naučna svjedočanstva potvrđuju njihovu tačnost. Međutim, ono što je predmet sporenja između biologa i drugih zainteresovanih za ovu vrstu pitanja jeste ozbiljna sumnja u dovoljnost ovakvih slučajnih i bezrazložnih transformacija za objašnjenje uzroka pojave potpuno različitih i izvanrednih vrsta poput čovjeka.

Alfred Rasel Valas (Alfred Russel Wallace,1823–1913) odbacuje ovu teoriju o pojavi čovjeka. Ovaj engleski prirodnjak je, nezavisno od Darvina, iznio svoju teoriju prirodne selekcije, koja je prezentovana 1858. godine, istovremeno s Darvinovim predstavljanjem ove teorije. Prema njegovom uvjerenju, postojanje ljudskog mozga u potpunosti mijenja suštinu evolucije. Prirodna selekcija ne može opravdati superiornu mentalnu sposobnost čovjeka. Valasovi argumenti za ovu tvrdnju su: mentalne sposobnosti divljih plemena i umjetnička i moralna dimenzija i sposobnost čovjeka. Darvin je smatrao da su zaostala primitivna plemena ustvari izgubljena karika između čovjeka i životinje, ali Valas je smatrao da njihova prirodna i mentalna sposobnost zavisi od napretka civilizovanih naroda. Naprimjer, jezik primitivnih plemena zasnovan je na simboličkom i metaforičkom sporazumijevanju i značajno se razlikuje od načina komuniciranja među životinjama (razmjena znakova). Veličina mozga kod primitivnih plemena je kao i kod civilizovanih naroda. Također, njihove intelektualne sposobnosti znatno su iznad prostih potreba autohtonog života za čije je zadovoljenje bio dovoljan i manji mozak. Prirodna selekcija mogla je divljem čovjeku samo dati mozak koji je malo iznad mozga majmuna, međutim, mozak ovakvog čovjeka je samo malo ispod mozga jednog filozofa.

Valas je isticao činjenicu da se postojanje muzikalnosti i općenito umjetničkih i moralnih potencijala čovjeka – koji nemaju nikakvog udjela u njegovom opstanku – ne može objasniti i opravdati teorijom prirodne selekcije. Prema tome, postojanje ovakvih latentnih sposobnosti, koje su iznad ljudskih potreba, ukazuje na uplitanje uzvišenije upravljačke moći u proces pojave ljudske vrste.[5]

Neki naučnici smatraju da teorija evolucije, koja se isključivo oslanja na prirodne uzroke, ne nudi uspješno objašnjenje aspekata evolucije i da je neophodno uzeti u obzir inteligentnog djelatnog uzroka i upravitelja koji je svjestan i ima cilj. Njihove najznačajnije primjedbe su sljedeće:

a) Ponekad je za nastanak jedne nove pojave potreban veliki broj isprepletenih svojstava kako bi došlo do te pojave. Postojanje leće u oku bez postojanja mrežnjače i ostalih dijelova vidnog aparata je beskorisno. Treba da se dogodi kompleksna kombinacija fizioloških transformacija kako bi se jedna kopnena životinja pretvorila u jednog letača. Dakle, prirodna selekcija nije zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje za pojavu potpuno novih bića, u čijem organizmu treba da se dogodi spontana promjena u određenom broju njegovih elemenata.

b) Prirodna selekcija nije jedna stvaralačka sila, nego jedan negativan ograničavajući utjecaj koji uklanja nepodobne i ne može biti objašnjenje i opravdanje za pozitivno usmjerenje evolucije. Prema Rionovim riječima, prirodna selekcija je jedan prosijavajući proces koji otklanja nepostojane mutacije, a prilagođavanje je jedna štiteća snaga koja rezultira stagnirajućom ravnotežom. Jedinke koje evoluiraju u jednoj generaciji nisu one koje su se bolje prilagodile okolini, nego su one koje posjeduju jednu stvaralačku nestabilnost. Prema Mekrejdijevim (McCrady) riječima, prirodna selekcija vodi evoluciju u određenom smjeru i sprečava druge smjerove, ali sama nikada ne raspolaže inicijativom.

c) Goldšmit (Goldschmid), Šindolf (Schindwolf) i neki drugi smatraju da laboratorijska istraživanja mogu potvrditi samo transformacije unutar vrste, a ne nastanak nove vrste i vjeruju da otkriveni fosili pokazuju na prelaz među vrstama, a manje ukazuju na prelaz između velikih kategorija ili rasa. Ne postoje nikakva direktna svjedočanstva o ovakvim velikim prelazima i promjena jedne mutirane jedinke u skupinu je pod znakom pitanja.[6]

Karl Rejmond Poper (Karl Raimund Popper), istaknuti filozof dvadesetog stoljeća, smatra da Darvinova teorija evolucije u osnovi nije jedna naučna teorija. Glavno svojstvo jedne naučne teorije jeste njena eksperimentalnost, a u praksi ne postoji mogućnost ispitivanja ove teorije. Stoga je teorija evolucije jedna metafizička teorija koja isključivo prezentira jedan istraživački program. Naprimjer, Darvinova teorija prirodne selekcije pruža veliku pomoć u objašnjenju iskustva da su neke bakterije kompatibilne s penicilinom jer se pomoću nje može proučavati prilagođavanje jednom novom okruženju.

Pošto darvinizam ne proriče evoluciju, transformaciju i mnoštvo vrsta, ne može ih ni objasniti, nego samo predviđa da će se, ako uvjeti budu odgovarajući, ove promjene dešavati. Međutim, praktično je nemoguća deskripcija tih odgovarajućih uvjeta. Samo se može reći: postoje neki uvjeti koji, ako se ostvare, omogućuju nastanak različitih formi. Pristalice nove teorije evolucije smatraju da je razlog nastavka života prilagođavanje ili pomirenje s okolinom. Mogućnost testiranja ovakve slabe teorije otprilike je jednaka nuli.[7]

Teorija evolucije i religija

U dijelu koji se odnosi na stvaranje čovjeka sa stanovišta religije objašnjeno je da na osnovu ovog učenja današnji ljudi imaju jedinstven korijen i počelo. Prvi čovjek je imao potpuno posebno stvaranje i nisu ga rodili otac i majka. Ovo se učenje može napustiti jedino ako nam empirijske nauke prezentuju sigurne i pouzdane podatke i informacije, informacije koje neće ostavljati nikakvu mogućnost sumnje. Upravo kao što je pokazano, iako je teorija evolucije u nekim aspektima bila uspješna i otkrila je zastore s nekih činjenica u domenu života i s mehanizma njegovih promjena, nije bila uspješna u objašnjenju nastanka ljudske vrste, koja se očito razlikuje od drugih vrsta. Logika razumijevanja religijskih tekstova ne dozvoljava nam da vanjsko značenje kur’anskih ajeta ostavimo po strani zbog jedne teorije čija je snaga i postojanost zasnovana na sumnjivim stavovima, a koju čak nisu potvrdili ni biolozi i o kojoj ne postoji saglasnost mišljenja.

Prema tome, ako budemo popustljivi prema teoriji evolucije i prihvatimo da se postepene i genetske transformacije ne ograničavaju samo unutar jedne vrste, nego da ove transformacije, s ozirom na prirodnu selekciju, uzrokuju pojavu novih vrsta, opet ne možemo prihvatiti da ove postepene, slučajne i besciljne transformacije rezultiraju pojavom veličanstvene vrste s izvanrednim sposobnostima po imenu čovjek.

S obzirom na činjenicu da su se tokom historije planete Zemlje pojavile i iščezle mnoge vrste životinja, nema mjesta negiranju da su se pojavile i nestale brojne vrste čovjekolikih majmuna, koji su u pogledu fizičke građe tijela imali mnogo sličnosti sa čovjekom, i da otkrivanje nekih fosila svjedoči o postojanju ovakvih bića u dalekoj prošlosti. Ali ne postoji naučni dokaz i argument da su sadašnji ljudi potomci tih životinja i na osnovu pretpostavke, sumnje i vjerovatnoće ne može se odustati od vanjštine kur’anskih ajeta i odbaciti posebnost stvaranja čovjeka.

Materijalizam

Ograničavanje postojanja na materiji je gledište koje ima dugu historiju. Demokrit je pet stoljeća prije nove ere iznio teoriju da svijet nije ništa osim atoma i praznog prostora između atoma i da kretanje i uzajamni utjecaj među atomima kreiraju različite forme stvari i bića. Novi materijalizam, koristeći se pojmovima kao što su različite čestice, elektromagnetni valovi, energija itd., na širem nivou nastoji objasniti materijalnost svijeta i događaja na njemu. Napredak empirijskih nauka, posebno u biologiji i psihologiji, ojačao je sklonost nekih naučnika da sva ljudska stanja, pa čak i mentalne fenomene kao što su mišljenje, imaginacija, osjećanje i želja, objasne na osnovu materijalnih faktora. Materijalistički pogled na čovjeka prezentovan je u raznovrsnim formama. Sve forme materijalizma, unatoč nekim teorijskim neslaganjima, saglasne su u negiranju nematerijalne supstance u čovjeku. Neke od njih prihvataju postojanje mentalnih i psihičkih stanja i ističu nesaglasnost psihičkih fenomena s materijalnim pojavama vezanim za tijelo, ali ipak negiraju nematerijalnu supstancu i dušu koja je mjesto i subjekt ovih stanja i fenomena. Potvrđujući da ovi psihički fenomeni nisu obuhvaćeni spoznatim normama prirodne materije, oni ipak insistiraju da su oni kompleksni materijalni procesi. Druga grupa, koja je uglavnom na stavovima biheviorizma, smatra da se svi psihički fenomeni mogu objasniti i protumačiti na osnovu ljudskog ponašanja i posebnih stanja i situacija tijela u vršenju određenih aktivnosti u odgovarajućim uvjetima.

Prema ovom gledištu, podnošenje bola, stid i razmišljanje nisu pojmovi koji bi ukazivali na psihička stanja, nego je riječ o tome da je ljudsko tijelo spremno za ispoljavanje specifičnih otkrivenih i skrivenih pokreta i aktivnosti i jasno je da su ovi pokreti i aktivnosti različiti od pokreta koji izražavaju radost ili želju. Prema tome, analiza realnosti mentalnih fenomena ne može se tražiti ni u nematerijalnoj duši, a ni u procesima i dešavanjima unutar mozga i nizu nerava.

Realnost ovih pojava nije ništa drugo do specifično ponašanje ili stanje tijela u ispoljavanju posebnih ponašanja u odgovarajućim uvjetima. I mada izrazi koje koristimo naizgled ukazuju na postojanje duševnih i psihičkih stanja, ustvari ne postoji nešto što se zove duša (psiha) i duševna (psihička) stanja.[8]

Sljedeće materijalističko gledište koje je u posljednje vrijeme više rašireno i smatra se najnovijom materijalističkom analizom mentalnih fenomena poznato je pod nazivom teorija identičnosti.[9]

Na osnovu ove teorije, mentalni fenomeni nisu ništa drugo do elektrohemijski procesi mozga i niza nerava, isto kao što voda nije ništa drugo do spoj hidrogena i oksigena. Zbilja stvari koje mi nazivamo ljutnja, želja, misao, imaginacija, užitak i bol nije ništa do električna oscilacija, hemijsko lučenje i premještanje ćelija. Ova teorija ne nastoji precizno definisati i objasniti vrstu i način ovih elektrohemijskih procesa u odnosu na svaku mentalnu pojavu, za razliku od biheviorista, koji, određujući specifično ponašanje, nastoje da mentalne fenomene objasne pomoću tjelesnih stanja i određenih ponašanja.

Teorija identičnosti se zadovoljava uopćenim i nejasnim iznošenjem identičnosti i jedinstva mentalnih fenomena s fizičkim aktivnostima mozga i nerava jer nema preciznih informacija o suštini ovih pojava. I neki naučnici koji vjeruju u postojanje nematerijalne duše ukazuju na ove moždane procese, ali sadržaj njihovih tvrdnji razlikuje se od onoga što se govori u teoriji identičnosti. Naprimjer, može se spomenuti teorija epifenomenalizma. U ovoj teoriji naglašava se različitost između duševnih stanja i fizičkih aktivnosti mozga i aktivnosti mozga smatraju se izvorom i kreatorom duševnih stanja. Dok su u teoriji identičnosti mentalni i duševni fenomeni upravo unutarnje aktivnosti mozga, a ne nešto što proističe iz njih i u osnovi, duša ne postoji da bi mogla imati neka stanja.[10]

Kritika materijalizma

Brojni racionalni dokazi o nematerijalnosti duha i dovoljna i pouzdana svjedočanstva koja su prezentovana u vezi s očitom razlikom između mentalnih fenomena i materijalnih pojava materijalističko gledište, sa svim njegovim raznovrsnim formama, dovodi u slabu i pasivnu poziciju. Prvo prezentovano materijalističko gledište, iako je realistično, više od drugih materijalističkih gledišta suočeno je sa sukobom naziva i riječi.

Ova teorija prihvata da mentalne pojave nisu obuhvaćene poznatim i spoznatim materijalnim zakonima, ali insistira na tome da ih tretira jednom kompleksnijom vrstom materije. Ovo je isto kao kada bismo priznali postojanje stvoritelja egzistencije pod nazivom Bog, za koga smatramo da nije obuhvaćen materijalnim zakonima, ali istovremeno insistiramo na tome da on nije nematerijalan, nego je jedna vrsta kompleksne materije. Ako prihvatimo da mentalni i duševni aspekti čovjeka ne podliježu poznatim materijalnim zakonima kao što su djeljivost, prostornost, pomicanje u prostoru, onda nije važno hoćemo li te fenomene nazvati “a”, “b”, “vrsta kompleksne materije” ili nekako drugačije. Jer sukob nije u vezi s nazivom i riječi, nego u vezi sa suštinom i realnosti mentalnih pojava.

Analiza biheviorista o mentalnim fenomenima nepotpuna je i neprihvatljiva. Jer je vanjsko ponašanje individue pokazatelj onoga što se u njoj dešava i zanemarujući da li ćemo ta dešavanja nazvati materijalnim ili nematerijalnim, u svakom slučaju unutar čovjeka se nešto dešava što ga potiče na specifična ponašanja.

Osjećaj bola je unutarnja pojava i njegov vanjski odraz su posebni pokreti i ponašanje bolesnog čovjeka. Bihevioristi u svojoj analizi u potpunosti zanemaruju ove unutarnje fenomene u situaciji kada je temeljna dilema rješavanja suštine ovih pojava unutarnjeg karaktera. Zbog toga se teorija identičnosti treba smatrati uspješnijom od biheviorizma jer je direktno pristupila ključnom pitanju, iako ove unutarnje pojave tretira kao materijalne. Drugi problem teorije biheviorizma jeste to što se specifična ponašanja ili specifična tjelesna stanja, koja se u ovoj teoriji tretiraju kao realnosti ili pokazatelj jedne mentalne pojave, mogu zbog brojnih uzroka zapaziti kod jedne osobe. Naprimjer, jedan umjetnik, glumac ili osoba koja ima namjeru da se našali, može pokazati pokrete i ponašanje koji su u potpunosti slični pokretima koji se u ovoj teoriji povezuju s razmišljanjem, osjećajem bola ili užitka, iako u suštini ne postoji ni takvo mišljenje, niti bol, a niti užitak.

Prema tome, suština i realnost ovih mentalnih stanja i pojava je nešto različito od vanjskih pokreta i djela koji ih prate. Oni koji mentalne fenomene tretiraju kao nematerijalne i vjeruju u nematerijalnost duše, ne negiraju njihovu povezanost s nekim moždanim i nervnim procesima. Ono na što treba obratiti pažnju jeste da ova povezanost i uzajamnost ne postane izvor sofizma “ništa, osim”, upravo kao što je teorija identičnosti zapala u takvu zabludu. Kada se “a” i “b” dešavaju istovremeno, obično postoji tendencija da se jedno od njih ne tretira osim kao ono drugo. I to je jedna zabluda koja je poznata pod nazivom sofizam “ništa, osim“. Na osnovu ove pogrešne argumentacije, razmišljanje nije ništa osim elektrohemijska vibracija kroz kretanje nerava do mozga. Ili, bol nije ništa osim iritiranje nervnih završetaka. I boje nisu ništa osim dužina talasa svjetlosti. Činjenica je da se razmišljanje ne odvija bez aktivnosti nervnog sistema, ali zbog toga što je “a” nužan uvjet za ostvarivanje “b”, ne treba se “b” smatrati identičnim sa “a“. Ako dio mozga pretrpi štetu u nekim mentalnim i psihičkim aktivnostima čovjeka, doći će do problema. Ali ova činjenica ne znači dozvolu da se psihički fenomeni reduciraju na nivo moždanih aktivnosti i ne mogu se, oslanjajući na takvo reduciranje, svijest i njene različite vrste poistovjetiti s moždanim aktivnostima.[11]

Spuštanje nivoa mentalnih fenomena na fizičke aktivnosti mozga i nerava bit će neizbježno jedino ako se u naučnom i logičnom pogledu poreknu svi argumenti i dokazi o nematerijalnosti ovih fenomena. Međutim, materijalisti nisu uspjeli da naspram ovih čvrstih argumenata i dovoljno svjedočanstava ponude nešto vrijedno pažnje. Samo su im dvije stvari oslonac u prihvatanju teorije identičnosti: prvo, naučna istraživanja su potvrdila postojanje fizičko-hemijskih procesa unutar mozga i drugo, ako nematerijalna supstanca postoji, kako može utjecati na mozak i nerve koji su materijalni ili primiti utjecaj od njih; jedino je materija u stanju da izvrši utjecaj na materiju, a mehanizam utjecaja jedne nematerijalne stvari na jednu materijalnu stvar za nas je nepoznat.[12]

Nijedan od ova dva argumenta ne nudi ispravnu logičku osnovu za vjerovanje u materijalizam i teoriju identičnosti. Jer samo postojanje moždanih procesa ne može biti argument za negiranje mentalnih (psihičkih) fenomena osim sofisterije “ništa osim“. S druge strane, tamo gdje postoji mnogo potvrdnih svjedočanstava o uzajamnom utjecaju duševnih i tjelesnih fenomena koje ljudi izravno svjedoče i percipiraju, nepoznavanje mehanizma ovog međusobnog utjecaja ne može biti razlog da u temelju negiramo postojanje duše i duševnih fenomena. Brojna saznanja i iskustva, saznanja kao što su autoskopija i telepatija, u čije se dešavanje ne upliću tijelo i moždane aktivnosti, predstavljaju validna svjedočenja za negiranje i odbacivanje teorije identičnosti. Sljedeći značajan prigovor teoriji identičnosti jeste to da se mentalni i psihički fenomeni opisuju atributima koji ne odgovaraju pojavama unutar mozga i obrnuto. Naprimjer, zelena boja se opisuje kao tamnozelena i svijetlozelena, ali elektropulsiranje unutar mozga nikada ne možemo opisati atributima tamno i svijetlo. Također, kretanje elektrona i molekula u mozgu možemo opisati riječima lagano i sporo, ali ne možemo za ljubav ili mržnju upotrijebiti opise lagano ili sporo. Ovo reflektuje činjenicu da se psihički fenomeni ne mogu poistovjetiti s moždanim procesima, nego se radi o dvije različite realnosti koje imaju svoje posebne atribute i specifičnosti koje su međusobno različite.

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] Natural selection.

[2] Behzad Mahmud, Darvınısm va takamol, str. 221.

[3] Barbour, Ian, ‘Ilm va dın, tarğome-ye Behau-d-dın Horamšahı, 1997, str. 402.

[4] Trigg, Roger, Ideas of Human nature, pp. 97–99.

[5] ‘Ilm va dın, str. 114. i 115.

[6] Ibid, str. 403, 418.i 420.

[7] Popper, Karl, Ğosteğuyı natamam, tarğome-ye Irağ ‘Alı Abadı, str. 210. i 211.

[8] ‘Ilm va dın, str. 385; također vidjeti u: Philosophy of Mind, pp. 15, 16, 46.

[9] Identity theory.

[10] Ibid, pp. 42–45.

[11] An Introduction to Philosophical Analysis, p. 387.

[12] The Philosophy of Mind, pp. 57–58.