Kriza savremene antropologije na Zapadu

Raznovrsnost referenci spoznaje čovjeka i rasprostranjenost naučne antropologije s njenim raznovrsnim granama, uz religijsku i filozofsku antropologiju, prirodno povećava nadu u jasniju i bolju spoznaju. Međutim, promišljanja poduzetih nastojanja i njihova analiza pokazuju suprotno od ovih očekivanja.

Među zapadnim misliocima Maks Šiler (Max Scheler) među prvima je upozorio na postojanje krize u savremenoj antropologiji. On je napisao:

Nikada u toku historije, onako kako je mi poznajemo, čovjek za sebe nije bio ovoliki problem kao što je danas. Danas su naučna antropologija, filozofska antropologija i antropologija oslonjena na teologiju, u potpunosti nemarne jedna prema drugoj. Tako da mi nemamo jedinstvenu predstavu i sliku o čovjeku. Osim toga, specijalističke nauke, čiji se broj stalno povećava i koje se bave pitanjima čovjeka, više skrivaju bit čovjeka iza zastora nego što je rasvjetljavaju.[1]

Ernst Kasirer (Ernst Cassirer) u objašnjenju stava Maksa Šilera u vezi s krizom savremene antropologije ističe činjenicu da samo postojanje razlika u stavovima i mišljenjima o čovjeku nije uzrok pojave krize, jer smo uvijek u različitim granama nauke bili svjedoci, a i sada smo, postojanja ovakve vrste razlika. Ono što je uzrokovalo krizu u antropologiji jeste postojanje meteža i haosa u mišljenjima. Zbog toga što u spoznaji čovjeka ne postoji jasna referenca i opći i određeni pravac mišljenja, e da bi se mogao odrediti pravac kretanja i metode proučavanja o čovjeku te regulirati dobijene informacije o čovjeku, suočeni smo s potpuno kontradiktornim metodama i usmjerenjima i s raspršenim i nekoordiniranim informacijama koje su međusobno strane i dezorijentisane. Kasirer piše:

U onome što je vezano za izvore spoznaje prirode čovjeka ni u jednom periodu nije bilo povoljnije stanje nego što je to u našem vremenu. Psihologija, sociologija, antropologija i historija sakupile su zadivljujuće zalihe informacija i saznanja u vezi sa čovjekom, koje se stalno povećavaju. Instrumenti i pomagala za posmatranje i eksperimente koji se nalaze u našim rukama u velikoj mjeri su unaprijeđeni, dok su metode razlaganja i analize mnogo istančanije i dublje nego ranije. Ipak, uz sve to, stiče se utisak da još nije pronađena metoda pomoću koje se mogu sistematizovati svi raspoloživi materijali i staviti pod objektivnu kontrolu. Uz današnje brojne podatke, prošlost (u tom pogledu) izgleda veoma siromašno. Međutim, bogatstvo informacijama i podacima nužno ne donosi i intelektualno bogatstvo. Ako ne pronađemo pravi put za izlazak iz ovog koridora mraka, neće biti moguće dosegnuti do istinskog znanja o općim svojstvima ljudske kulture. I nastavit ćemo se daviti u masi nepovezanih i raspršenih podataka koji su naizgled bez ikakve unutarnje povezanosti.[2]

Postojanje dubokih metodoloških razlika među granama koje se odnose na spoznaju o čovjeku, uzrok je da se iz ove mase informacija ne ostvaruje neprotivrječna i ispravna spoznaja i saznanje. Ove duboke razlike uzrokuju da unutar svake naučne grane ne dolazimo do jasnih i nedvosmislenih zaključaka o pitanjima koja se na nju odnose. I, prirodno, kada se ova razilaženja i nejasnoća stavova u svakoj naučnoj disciplini spoji s nejasnim i razdijeljenim rezultatima drugih grana, to neće donijeti ništa drugo do još veću zbunjenost i nejasnoću.

Metodološke razlike u empirijskoj antropologiji očitije su i primjetnije nego razlike u filozofskoj antropologiji i antropologiji zasnovanoj na teologiji i religijskim tekstovima.

Religijska antropologija na Zapadu suočena je s ozbiljnim pitanjem da li podaci koje nude Svete knjige – Stari i Novi zavjet – o vanjskim realnostima kao što su čovjek i svijet, daju informacije sačuvane od greške? Tajna ove sumnje i zapitanosti jeste u tome što postoji ozbiljna dvojba o tome da li ove knjige zaista predstavljaju Objavu. Jevanđelja su napisana rukama određenih ljudi s ograničenim svjetonazorom i znanjima i na osnovu saznanja i zahtjeva njihovog vremena. I ta saznanja su različita od saznanja današnjih nauka u domenu kosmologije. Prema tome, u sumnju se dovode nivo valjanosti i ispravnost spozaje koju ovi tekstovi prezentuju o svijetu i čovjeku.

Ovo pitanje je uzrokovalo pojavu dubokih i korjenitih razlika u temeljima razumijevanja i interpretacije i da se u praksi zanegira mogućnost prezentovanja jasnog i ispravnog razumijevanja ovih tekstova.

Ovdje je prigodno da ukažemo na jednu od postojećih metodoloških rasprava u društvenim naukama kako bi se razjasnilo u kojoj mjeri gledište koje zastupa jedan naučnik u ovoj raspravi utječe na cilj, metodu i rezultate njegovog istraživanja. U društvenim naukama ozbiljno se postavlja pitanje može li čovjek biti proučavan i analiziran poput ostalih prirodnih stvari? Naturalisti, znači zagovornici stroge primjene empirijske metode, smatraju da nema nikakve principijelne razlike između saznanja o čovjeku i saznanja o prirodi. Nad čovjekom, ljudskim ponašanjem i fenomenima u vezi s njim vladaju zakonit poredak i pravila, kao što je slučaj i s prirodom. Individualnost, mogućnost izbora i sloboda svakog čovjeka nisu takvi da budu prepreka dosezanja do ovakvog poretka i zakona. Prema tome, naučnik antropolog, empirijskim istraživanjima, može biti posmatrač ovih zakona i njihovom tumačenjem i upoznavanjem uzroka ljudskih pojava i događaja može postići sposobnost i mogućnost predviđanja i intervencije u ljudskom ponašanju i kategorijama.

Na suprotnoj strani, grupa naučnika humanističkih nauka insistira na tome da između čovjeka, svijeta prirode i stvari postoje esencijalne i temeljne razlike i svijet čovjeka smatraju znatno komplikovanijim od svijeta prirode. Čovjek je biće koje ima volju i moć odlučivanja i izbora i njegovo je ponašanje smisleno. Jer njegove postupke prate pravila, društvene konvencije, cilj i namjera.

Prema tome, dužnost naučnika društvenih nauka jeste to da, umjesto uzročno-posljedičnih tumačenja ljudskih pojava i događaja i traganja s ciljem dosezanja do njihovih zakonitosti i poretka, traga za razumijevanjem i interpretacijom tih pojava. Na osnovu ovog gledišta, čovjek nije jedna stvar koja ima stabilan i definisan odgovor na vanjske poticaje i događaje. Zato predviđanje, kontrola i intervenisanje, što sačinjava krajnji cilj prirodnih nauka, ne vrijede za čovjeka, i na antropologiji je da svoju pažnju usmjeri na traganje za značenjem, na interpretaciju i razumijevanje, a ne na kontrolu i predviđanje ljudskih pojava.[3]

Činjenica koju ne treba zanemariti prilikom analize postojeće krize jeste u tome da svaka od tri grane ili discipline antropologije ne obraća pažnju na ostvarenja i istraživanja drugih grana. Naprimjer, glavnina naučnih nastojanja u različitim disciplinama društvenih nauka ostvaruju se bez uvida u sadržaj filozofske i religijske antropologije. Svaka teorija koja se razmatra u ovim naukama, svjesno ili nesvjesno, utemeljena je na specifičnim antropološkim pretpostavkama. Obično se te specifične pretpostavke i pristupi u odnosu na čovjeka ne odabiru na osnovu preciznih i argumentovanih rasprava koje su aktuelne u filozofskoj i religijskoj antropologiji, nego se u većini slučajeva prihvata neko posebno mišljenje na osnovu ishitrenog suda i bez naučnog istraživanja i propitivanja. Ova nepažnja je uzrokovala da smo među naučnicima ovih nauka svjedoci potpuno različitih i suprotstavljenih pogleda u odnosu na čovjeka. Ovi međusobno strani pristupi prirodno uzrokuju neusklađenost i razilaženje naučnih teoretiziranja i stavova. Bez pozivanja na filozofsku i religijsku antropologiju nema nade u smanjenje postojećih razlika i konflikata u društvenim i humanističkim naukama. Rezultat ovog stanja jeste lišenost naučne zajednice dosezanja do potpunog i kompletnog saznanja o čovjeku, i dok stanje bude takvo, naučna zajednica će biti uskraćena za potpuno spoznavanje čovjeka i morat će se zadovoljiti parcijalnim, sporadičnim i nekada kontradiktornim saznanjima.

Značenje antropologije

Brojne savremene nauke i discipline postavile su čovjeka u središte svojih proučavanja i istraživanja i svaka od njih bavi se posebnim aspektom čovjeka. Značaj i valjanost svake od ovih nauka i disciplina, u domenu međusobnog poređenja, zavisi od značaja onog aspekta i dimenzije čovjeka čijim je istraživanjem i proučavanjem okupirana. Drugim riječima, značaj i osjetljivost pitanja jeste ono što određuje vrijednost i status nauka, a značaj i osjetljivost pitanja posljedica su i našeg načina gledanja na čovjeka i slijede naš pogled na čovjeka. Naprimjer, ako smatramo da sva psihička stanja čovjeka kao i sva njegova društvena ponašanja proističu iz bioloških procesa i fiziološke strukture ljudskog organizma, onda će fiziologija biti tretirana kao temeljna osa spoznaje o čovjeku. Jer će, prihvatanjem ovakvog gledišta, pitanja koja se odnose na strukturu mozga i nerve čovjeka biti tretirana kao najvažnija pitanja o njemu. Na osnovu ove pretpostavke, ono što stvarno zavređuje da se nazove antropologijom jeste nauka koja je zadužena za spoznaju biološkog i fiziološkog aspekta čovjeka. Činjenica je da se na polju stečene i pojmovne spoznaje o čovjeku, termin antropologija ne može smatrati specifičnošću jedne određene discipline. Jer je čovjek veoma kompleksno biće i posjeduje raznovrsne egzistencijalne aspekte. Spoznaja svih aspekata ovog veličanstvenog bića iziskuje široke i različite domene istraživanja i proučavanja. Svaka spoznajna disciplina koja se, na neki način, bavi spoznajom nekog aspekta i dimenzije čovjeka, ustvari je vezana za spoznaju čovjeka i zaslužuje da se naziva antropologija. Razlog tome je što još ne postoji naučna disciplina koja pristupa analizi svih aspekata i domena čovjeka. Kada bi takva nauka postojala, onda bi naziv antropologije bio isključivo privilegija te nauke. To što se različite discipline bave spoznajom o čovjeku, ne znači da ih ne možemo klasifikovati po značaju i vrijednosti. Jer egzistencijalni aspekti i dimenzije čovjeka nemaju jedinstven značaj i položaj. Upravo zbog toga, oni koji su uvjereni u postojanje duhovne supstance u čovjeku smatraju da je neposredna spoznaja duše najvažniji aspekt antropologije, jer čovjekova zbilja jest njegova nematerijalna duša. I mada ne odbacuju pojmovnu i posrednu spoznaju o čovjeku, oni je nikada ne smatraju ravnopravnom s neposrednom spoznajom duše.

Položaj i značaj pitanja svake od disciplina antropologije jeste ono što određuje položaj i ugled

svake od tih disciplina. U jednoj općoj podjeli, pitanja koja se odnose na čovjeka mogu se podijeliti na dvije grupe. Neka od njih uzimaju u obzir univerzalnost čovjeka te raspravljaju o temeljnim i centralnim pitanjima u vezi s čovjekom. Značaj i položaj ovakvih pitanja u spoznaji čovjeka takvi su da su mnoge rasprave i istraživanja o čovjeku pod utjecajem odgovora koji se daju na ova pitanja i uvjetovani načinom na koji su dati. Druga vrsta pitanja je, u poređenju s prvom grupom, partikularnija i usmjerena na specifične i određene aspekte čovjeka. Poput pitanja koja se nameću jednom sociologu ili psihologu – s obzirom na njihovu specijalnost. Uža specijalnost, sociologa ili psihologa, nije prepreka za bavljenje pitanjem iz prve grupe. Odgovor koji sociolog ili psiholog daje na ta pitanja neće biti sociološki ili psihološki odgovor. Jer su pitanja iz prve grupe, u specifičnom značenju, izvan okvira sociologije i psihologije, one pripadaju vrsti filozofskih i metafizičkih pitanja o čovjeku. Zbog toga će odgovor na njih odrediti opće okvire pogleda na čovjeka i predstavljat će pripremu za mnoga istraživanja i analize u vezi sa čovjekom. Ovdje ćemo ukazati na neka od pitanja iz prve grupe. Da li je čovjek u potpunosti materijalno biće u smislu da se sve njegove mentalne i psihičke aktivnosti mogu fiziološki objasniti ili njegove psihičke aktivnosti i osjećanja imaju nematerijalnu suštinu i prirodu i odnose se na netjelesnu i nematerijalnu supstancu pod nazivom ljudska duša ili duh?

Sljedeće pitanje je imaju li ljudi jedinstvenu prirodu ili se ne može govoriti o nečemu što se zove ljudskost i zajednička ljudska priroda, nego smo suočeni s različitim bićima koja ne posjeduju zajedničke suštinske aspekte i sve njih nazivamo jednim imenom “čovjek”, a ljudskost i ljudska priroda su besmislene riječi bez stvarnog sadržaja?

Sljedeće važno pitanje odnosi se na čovjekove poglede i usmjerenja. Da li su sve težnje i pogledi čovjeka stečeni i proizašli iz procesa učenja i nametnuti od okoline i društva, ili su neke težnje i saznanja svojstvena čovjeku; znači da je egzistencija primordijalne prirode čovjeka takva da posjeduje te težnje i spoznaje?

Drugo važno pitanje odnosi se na način definisanja i prikaza idealne ljudske ličnosti. Dakle, u čemu je sadržano savršenstvo čovjeka i ko je savršen čovjek? I kojim se sredstvima i načinima usmjeriti prema ljudskom savršenstvu?

Kao što primjećujete, ovakva pitanja imaju filozofsku i metafizičku prirodu. Pomoću empirijske metode i uobičajenih proučavanja u naukama, kao što su psihologija, sociologija, pedagoške nauke, antropologija i njima slične, na mnoga od ovih pitanja ne može se pronaći odgovor.

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] Cassirer, Ernst, (1373), Resale-ı dar bab-e ensan, tarğome-ye Bozorg Naderzade, str. 46. i 47, navedeno u: Schiler, Max, La Situation de l’homme Dans Le Monde, p. 17

[2]  Ibid.

[3]  I među pristalicama razumijevanja i interpretacije također postoje brojne rasprave o načinu i metodi stjecanja percepcija i shvaćanja ljudskih fenomena i također o načinu procjene i vrednovanja ponuđenih interpretacija.