Šihabuddin Suhravardi

Šihabuddin Suhravardi rođen je 549/1153. godine u Suhravardu, selu u okolini današnjeg Zendžana u sjevernom Iranu.

Prvo se obrazovao pred Medžduddinom Džebelijem u Maragi, a potom pred Zahiruddinom u Isfahanu. Nakon klasičnog obrazovanja, putovao je diljem Irana i sretao se sa sufijskim šejhovima, a u tom periodu prošao je i kroz Siriju i Anadoliju budući da su ga zanimali tamošnji gradovi. Za  vrijeme jednog putovanja iz Damaska u Halep sreo je Malika Zahira, sina čuvenog muslimanskog zapovjednika Salahuddina Ejubija. Šihabuddin je privukao pažnju Malika Zahira, pa ga je zamolio da ostane na njegovom dvoru. Tu će se naći izložen netrpeljivosti gradskih vjerskih uglednika koji će neke njegove stavove smatrati opasnim po islam i zbog toga zagovarati njegovu smrt. Malik Zahir se usprotivio takvim zahtjevima, a vjerski prvaci su se pismom obratili Salahuddinu Ejubij  koji je onda zaprijetio svome sinu svrgnućem. Tad je Malik Zahir utamničio Šejh Išraka i on je naposlijetku, 578/1191. godine, u 38. godini života umro od gladi ili je zadavljen.[1]

Iako je živio kratko, Suhravardi je napisao pedesetak knjiga na perzijskom i arapskom jeziku, od kojih većina nije sačuvana do naših dana. Njegova djela odlikuju se privlačnim stilom i izuzetno su vrijedna u književnom smislu, dok su njegovi perzijski radovi postali obrascem za pisanje proze i filozofskih pripovijesti. Suhravardijeva djela se mogu podijeliti u pet grupa:

1. Četiri velike znanstveno teorijske knjige pisane na arapskom jeziku u kojima je prvo izložena peripatetička filozofija uz komentar Šejh Išraqa, a potom se raspravlja o teozofiji prosvjetljenja (hikmat-i išrak). Te četiri knjige su: Talvihat, Mukavamat, Mutarahat i Hikmetul-Išrak kao njegovo krunsko djelo posvećeno obrazlaganju ideja iluminacije, s tim što su u uvodnom dijelu kritici izvrgnute neke ideje peripatetičke filozofije.

2. Kraći traktati pisani na perzijskom i arapskom te sažeci iz pomenutih knjiga pojašnjenih na jednostavniji način: Hajakali-n-nur, Elvahu-l-imadijje, Partov-name, Fi i'tikadi-l-hukema, El-Lemahat,Jezdan šenaht, Bustanu-l-kulub. Dvije posljednje knjige pripisuju se i Ajnu-l-Kuzatu i Sejjidu Šerifu Džurdžaniju, no vjerovatnije je da ih je napisao Šejh Išrak.

3. Alegorično-mistične pripovijesti, odnosno, priče u kojima se govori o putovanju duše razinama bitka i stizanju do spasa, te o prosvjetljenju (išrak). Ovi traktati su sljedeći: ‘Akl-e sorh, Avaz-e per-e Džebrail, Al-Gurbetu-l-garbijje, Lughat-e muran, Fi halet-i tufulijje, Ruzi ba džema'ate sufijan, Resalet-i fi miradž i Safir-e Simurg.

4. Priređena djela (tahrir), prijevodi, glose i komentari na knjige starih filozofa te njegove glose i komentari Časnog Kur'ana i hadisa, čemu pripadaju:perzijski prijevod Ibn Sinaovog djela Risaletu-t-tajr, komentar na Ibn Sinaov Išarat, traktat Risaletu fi hakikati-l-‘ašk koji se temelji na Ibn Sinaovom traktatu Risaletu fi-l-‘ašk, te tefsir nekoliko kur'anskih sura i nekih hadisa.

5. Dove i moljenja pisani na arapskom jeziku, koje je Šejh Išrak naslovio kao El-Varidatu-l-kalbijje vel-takdisat.[2]

Ishodišta teozofije prosvjetljenja

Ishodištima teozofije prosvjetljenja (hikmat-i išrak) smatra se peripatetička filozofija, Gazalijevi i Halladžovi radovi, misaone škole Pitagore, Platona, Hermesa i staroperzijskih mislilaca. Dakle, Šejh Išrak, pored toga što je peripatetičku filozofiju proučio i kritikovao, pomagao se njome pri razumijevanju njegovih postavki i okoristio se nekim elementima te filozofije.[3]

U knjizi Pripovijest o zapadnom izgnanstvu (Kissatu-l-gurbeti-l-garbijje) on hvali Ibn Sinaove alegorične priče, no budući da je smatra nepotpunim, upotpunio ih je.[4]

Ukratko, Šejh Išrak grčke filozofe poput Platona, Asklepiosa i Pitagore, perzijske mislioce poput Džamasba, Faršavaštara i Buzurdžmehra naziva onima na čijim stavovima i metaforama počiva filozofija prosvjetljenja te drži da je u svakom vremenu postojao mudrac ili mudraci koji su uspostavljali dokaze i pojašnjenja i bili Božijim namjesnicima na Zemlji. Razilaženja među njima bila su samo u pogledu vanjštine izraza, a ne u zbilji činjenica do kojih su dosegnuli, te su svi oni bili saglasni u pogledu tevhida i razina bitka.

Ustvari, Šejh Išrak smatra svoju filozofiju spojnicom demonstracije i osvjedočenja, Perzije i Grčke, filozofa i arifa, i upravo to jedinstvo zbilja i njihovo sažimanje bit će strogo slijeđeno i od strane kasnijih filozofa. Mulla Sadra je ustvari bio vrhunac tog usmjerenja i uputa teozofa ka jedinstvu i jedinstvenoj riječi.  Znači, Mulla Sadra je pokazao da mudrost (hikmet), u punom značenju te riječi, ima uspinjujuće kretanje i što je tragatelj za istinom više svjestan te činjenice, usavršavajući kretanje će se pred njim sve više raskrivati, a sam Mulla Sadra je jasan primjer razotkrivanja tog toka.

Filozofija prosvjetljenja i njeni filozofi

Važna činjenica za razumijevanje filozofije prosvjetljenja jeste shvatanje njenih metoda i osobenosti filozofa prosvjetljenja. Šejh Išrak hukema -mudrace, dijeli u pet kategorija:

1.  Teozof (mudrac) koji je uronjen u Božansko i ne koristi se filozofskom argumentacijom (istidlalat)- gnostik ne-filozof;

2.  Teozof koji je predan filozofskoj argumentaciji i ne koristi se osvjedočenjem (šuhud) i otkrovenjem (kašf) – filozof ne-gnostik;

3.  Teozof koji je predan intuitivnom iskustvu i filozofskoj argumentaciji – gnostik filozof;

4.  Teozof koji je predan intuitivnom iskustvu, ali je osrednji ili slab u filozofskoj argumentaciji – gnostik upućen u filozofiju;

5.  Teozof koji je predan filozofskoj argumentaciji, ali je osrednji ili slab u pogledu osvjedočenja (šuhud) – filozog upućen u gnozu.

Suhravardi filozofa uronjenog u filozofsku argumentaciju i intuitivno iskustvo postavlja na prvo mjesto, teozofa predanog intuitivnom iskustvu na drugo, a treće mjesto pripada filozofu okrenutom filozofskoj argumentaciji i raspravama. On drži kako je knjiga Hikmetu-l-išrak pisana za one koji teže intuitivnom iskustvu (te'elluhu) i filozofskoj argumentaciji, a nije prikladna za onoga ko traži nešto drugo a ne intuitivno iskustvo i koga intuitivno iskustvo ne zanima. U takvome bi barem trebalo da postoji bljesak Božanskog svjetla, a onaj ko traži isključivo filozofsku argumentaciju trebao bi se okrenuti knjigama peripatetičara.[5]

On Halladža, Bistamija i Tusterija smatra gnosticima ne-filozofima, a Farabija i Ibn Sinaa filozofima ne-gnosticima, dok Platona, Pitagoru i sebe smatra filozofima i gnosticima.[6]

Ustvari, on same filozofske argumente ne smatra dovoljnim i čak je uvjeren da se i bez njih može stići do zbilje, kao što su to postigli Halladž i Bistami. Međutim, bez gnoze (‘irfan) ne može se okusiti zbilju onako kako treba.

Sljedbenici Šejha Išraka – išrakijjun

Svi duhovni i intelektualni sljedbenici Šejha Išraka spadaju među išrakijjun, dakle one koji su prihvatili  Šejh Išrakovu pozornost na spregu između gnostičkog i filozofskog puta te sadržaje njegove filozofije što predstavlja gradiranost razina svjetlosti.Oni su je upotpunjavali, pojašnjavali i širili, a najznačajniji među njima su:

1.  Šemsuddin Šahrazuri, koji je napisao komentar na Et-Talvihat i Hikmetu-l-išrak;

2.  Kutb Širazi koji je, koristeći se Šamsuddinovim komentarom, napisao važan komentar na Hikmetu-l-išrak i uživa poseban značaj;

3.  Čak se i Mulla Sadru i njegove sljedbenike poput Mulla Hadija Sabzivarija  može, u jednom smislu, smatrati išrakijjunima.

Šahrazuri

Istakao se po svojoj iskrenoj odanosti Šejhu Išraku. Pored komentara na Et-Talvihat i Hikmetu-l-išrak, ostavio je iza sebe još tri djela:

1. Tarih-e hukema, koja obuhvata biografije predislamskih i islamskih filozofa, a u ovom djelu je i najpotpunija Šahrazurijeva biografija;

2. Kitabu-r-rumuz, u kojoj je autor istakao nekoliko neopitagorejskih rasprava;

3.  Jedan koncizni filozofsko-kelamski priručnik pod naslovom Risaletu šedžereti-l-illahijje ve esraru-r-rabbanijje, gdje je sabrao učenja svojih prethodnika.[7]

Kutbuddin Širazi (umro 710 h.g.)

Pripadao je porodici poznatoj kao liječnička i sufijska. Njegov otac Zijauddin Ma'sud ibn Muslih Al-Kazruni bio je sufijski šejh. U djetinjstvu je s ljubavlju učio medicinu, a astronomiiju i Išarat je izučavao pred Hakimom Tusijem. Džami'u-l-usul napisao je vlastitom rukom i pročitao ga pred Sadruddinom Konjevijem (umro 673. h.g.). Kod njega je savladao i metodu upućivanja, šerijatske znanosti, tarikat i hakikat. Tokom svog znanstvenog djelovanja odgojio je značajne učenike poput Tadžuddina Alija ibn Abdullaha El-Ardebilija, Eš-Šaf'ija, Et-Tabrizija, Kutbuddina, Muhammeda ibn Muhammeda Er-Razija, El-Buvejhija (učitelja Prvog šehida i učenika allame Hilija, autora Šarh-i Metali'e i Šarh-i Šamsijje), Nizamuddina A'radža Nišaburija, autora knjige Šafijjje poznate i kao Šarh-i Nizam te Kemaluddina Hasana ibn Alija Farsija. Njegova pisana djela su sljedeća:

1.  Nihajetu-l-idrak ve dirajetu-l-eflak, iz astronomije;

2.  Et-Tuhfetul-š-šahijjet, iz astronomije;

3. Šarh-i Hikmeti-l-išrak, njegova najvažnija knjiga i jedan od najboljih komentara na Hikmetu-l-išrak; koristi se kao udžbenik, slavno djelo među zaljubljenicima u filozofiju. Učitelji išraki škole su napisali brojne komentare i glose na ovo djelo na arapskom i perzijskom, a najpoznatija među njima jeste ona Mulla Sadraova.

4. Miftahu-l-miftah;

5. Durretu-t-tadž, koja obuhavata logiku i filozofiju;

6. El-Tuhfetu-s-sa'dijje (komentar Ibn Sinaovog korpusa);

7. Kratki komentar na Ibn Hadžibov El-Usul;

8. Fethu-l-menan fi tafsiri-l-Kur'an;

9. Glosa na Kitabu-l-keššaf an haqaiqul-tenzil;

10. Glosa na Hikmetu-l-‘ajn.[8]

Mulla Sadra također pripada među promicatelje filozofije prosvjetljenja iz više razloga:

Prvo, s obzirom na stil njegove transcendentne teozofije (hikmet-i mute'alijje) koja predstavlja spregu između gnoze, demonstracije i Kur'ana, on je preporoditelj i upotpunitelj stila Šejha Išraka koji je podrazumijevao neoslanjanje na čistu filozofsku argumentaciju.

Drugo, on je sadržaj vlastite filozofije koju je od suprotstavljenosti bitka (tabajun-i vudžud) vratio na gradiranost bitka (taškik-i vudžud),uskladio s filozofijom išraka koja je „gradiranost razina svjetlosti“. Znači, ono što je Šejh Išrak uradio u pogledu razina zbilje svjetlosti, on je uradio u pogledu razina bitka, te je na ispravnim temeljima primarnosti egzistencije, ispravio i upotpunio istu zbilju.

Treće, u raspravi o Božijem znanju on prihvaća Platonove ideje, ontološku mogućnost višeg (imkan-i ašraf), imaginalni svijet (‘alem-i misal) i slična pitanja (sadržaje filozofije išraka) te ih upotpunjava iako je u nekim slučajevima bio i kritičar filozofije išraka. Ustvari, transcendentna teozofija i u pogledu principa i u pogledu zdanja doseže veće vrhunce i savršenstvo u odnosu na filozofiju išraka, te se u jednom smislu, s obzirom na primarnost egzistencije, gradacije u bitku, uzročnu zavisnost,nesloženost zbilje svih stvari, supstancijalno gibanje, djelatnost emanacijom (failijjeti bit-tedželli) i vraćanje gradacije u bitku na gradacije u manifestaciji i slična pitanja, filozofija išraqa se ne može porediti s transcendentnom filozofijom Mulla Sadraa.

Izvor: Grupa autora, Historija islamske filozofije, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2017., sa perzijskog preveo: Muamer Kodrić