Znanstveni položaj Imama Sadika, mir s njim

Ime mu je Džafer, a poznat je i kao Ebu Abdullah i Sadik. Otac mu je bio hazreti Bakir, a majka Ummi Ferah. Rođen je 17. rebiu-l-evvela 83. h.g. u Medini, a umro je 148. h.g.

Jezik je nemoćan da iskaže svu njegovu veličinu oko koje se slažu svi priznati islamski učenjaci.

U nastavku ćemo ukazati na neke od njih.

Malik ibn Enes

Ovaj poznati sunitski pravnik kaže: “Neko vrijeme sam odlazio kod Džafera ibn Muhammeda i uvijek bi ga zatekao u jednom od tri stanja: ili je klanjao namaz ili je postio ili učio Kur’an. Nikada nije prenosio hadis bez abdesta.”[1] Na drugom mjestu dodaje: “Oči nisu vidjele, uši nisu čule, niti je srce zapamtilo nekog ko bi po pobožnosti, skrušenosti i znanju bio bolji od Džafera ibn Muhammeda.”[2]

Ibn Hallakan

Ovaj poznati povjesničar piše: “On je jedan od velikana Poslanikove porodice, kojeg su zbog iskrenosti i istinitosti govora prozvali Sadik. Njegove vrline i ugled su toliko poznati da ih ne treba pojašnjavati.[3]

Ebu Hatim Muhammed ibn Idris el-Razi

On prenosi da mu je otac uvijek govorio: “Džafer ibn Muhammed je osoba od povjerenja, čiji govor nikada ne treba dovoditi u pitanje.”[4] Može se slobodno zaključiti da je sve što on kaže ispravno i podudarno sa zbiljom.

Muhammed ibn Talha Ša'afi

On je izrekao zapažen govor u vezi s Džaferom Sadikom, u kojem kaže: “Džafer ibn Muhammed velikan je Ehli-bejta, mnogo je učio Kur’an iz čijih je dubina iznjedrio vrijedno blago čije ljepote je bio u stanju predstaviti drugima. Vrijeme je provodio u raznim vrstama pokoravanja Bogu i robovanja Njemu, te se za svaku od njih preispitivao. On je bio jedan od rijetkih čija pojava bi ljude podsjećala na Ahiret, čiji govor bi odvraćao od Dunjaluka, a povećavao želju za slijeđenjem Objave i Dženntom. Zračio je svjetlom koje je svjedočilo da je on potomak vjerovjesnika, a njegovo ophođenje da je potomak poslanika. Predvodnici mezheba i drugi velikani prenosili su predaje od njega i koristili se njegovim prisustvom, a svojom vrlinom su smatrali to što su učili kod Džafera Sadika. Njegova pohvalna svojstva i osobine nisu izbrojive, a um njima ostaje začuđen…”[5]

Imam Sadik, mir s njim,  je osnovao univerzalnu naučnu školu u kojoj je u različitim vjerskim i svjetovnim znanostima školovao ugledne učenike, poput Hišama ibn Hakema, Muhammeda ibn Muslima, Ababa ibn Tagliba, Hišama ibn Salima, Mumina Takaa, Mufaddala ibn Omera, Džabira ibn Hajama i drugih, a njihov broj dosegao je čak četiri hiljade.[6] Važno je napomenuti da je svaki od njih ostvario naučne uspjehe u svojoj oblasti, dok su neki od njih napisali značajna naučna djela i imali znatan broj učenika.

Hišam ibn Hakem je napisao trideset i jedno djelo,[7] a Džabir ibn Hajjan je autor više od dvije stotine svezaka u različitim disciplinama.[8] Posebno je bio uspješan u racionalnim i prirodnim znanostima, poput hemije, pa je zbog toga i poznat kao “otac hemije”.

U ono vrijeme Imam Sadik, mir s njim, bavio se prirodnim naukama i pri tome objelodanio brojne skrivene činjenice koje začuđuju i savremene naučnike. Dokaz ovome, između ostalog, nalazimo i u raspravi o tevhidu koju je Imam kazivao u pero Mufaddalu tokom četiri dana, a danas je poznata kao Mufaddalov tevhid.

Džafer Sadik, mir s njim, sučelio se sa svim intelektualnim i idejnim tokovima onoga vremena, iznio je jasan stav islama i ehlibejtskog učenja o njima, te dokazivao nadmoćnost islamskog viđenja. Na njegovim predavanjima prisustvovali su mnogi prvaci muslimanskog svijeta, a jedan od istaknutijih je Ebu Hanifa, utemeljitelj hanefijskog mezheba, koji je dvije godine bio njegov učenik.

Ebu Hanifa kaže: “Jednog dana halifa Mensur Devaniki me pozvao u Hiru, u svoj dvor. Kada pristupih skupu, vidjeh da Džafer ibn Muhhamed sjedi s Mensurove desne strane. Kada ga pogledah, njegovo dostojanstvo i veličina ostaviše na mene dojam kakav nikada nisam osjetio pri pogledu na Mensura. Mensur mu se obrati riječima: ‘Ovo je Ebu Hanifa’, a on odgovori: ‘Da, poznajem ga.’ Onda mi Mensur reče: ‘O Ebu Hanifa, raspravi svoja pitanja sa Ebu Abdullahom!’ Počeo sam postavljati pitanja i što god bi ga upitao, odgovorio bi mi: ‘Vi u vezi s tim kažete ovako, Medinjani kažu onako, a mi smatramo sljedeće; u nekim pitanjima složio se s nama, u pogledu nekih složio se s Medinjanima, a u pogledu nekih pitanja razilazio se s oba stava. Tako sam mu postavio četrdeset pitanja i dobio sam odgovor na svako.’”

Nakon ovog događaja Ebu Hanifa bi prstom pokazivao na Imama Sadika, mir s njim, govoreći: “Najučeniji među ljudima i najobavješteniji o razilaženjima u pogledu fetvi i fikhskih pitanja.”[9]

Imam Sadik, mir s njim, vodio je mnoge rasprave sa pristalicama različitih sljedbi koje su se u njegovo vrijeme pojavile i neoborivim argumentima dokazivao bi ispravnost ehlibejtskog nauka. Bila je to posljedica susreta islamske kulture i nauka sa grčkom filozofijom i uvjerenjima koja su proistekla iz nje.

Imam Sadik, mir s njim, odgojio je brojne velikane, a najistaknutiji od njih je Hišam ibn Hakem,  učenjak i teofoz koji se istakao izvanrednom sposobnošću izlaganja i vještinom u raspravama. Posebna zasluga pripada mu u odbrani načela imameta bez kojeg je nezamislivo vođenje zajednice. Hišam je bio zaljubljenik u znanje i veliki tragalac za Istinom i ostavio je iza sebe veliko znanstveno naslijeđe.

Pripremila: Amina Čorak