Šta obuhvata filozofija morala?
Da li filozofija morala obuhvata svaku vrstu proučavanja u etici, uključujući deskriptivno, normativno i analitičko, ili je ograničena na normativno i analitičko, ili je ona samo drugi naziv za metaetiku?[1]
Neki filozofi morala vjeruju da filozofija morala na neki način uključuje sve tri vrste istraživanja. Riječima jednog autora,[2] u prvi mah zadatak filozofije morala je iznošenje općeg plana normativne teorije, međutim, budući da bi se neko, prije negoli u potpunosti bude zadovoljan svojom normativnom teorijom, trebao pozabaviti i analitičkim pitanjima, onda ona uključuje i metaetiku. Ali, “s obzirom na činjenicu da neke psihološke i antropološke teorije utječu na odgovore koji se daju na normativna i metaetička pitanja”, “u raspravu se uključuje i jedna vrsta iskustvenog ili deskriptivnog razmišljanja iz prve skupine”. Prije 20. stoljeća, djela svih etičara su sinteza deskriptivne i normativne etike te nekih pitanja iz metaetike. Letimični pogled na djela Platona, Aristotela, Humea, Butlera, Kanta, Milla i svih etičara u islamskom svijetu potvrđuje ovaj stav. Ali ako filozofiju morala budemo ozbiljno smatrali dijelom filozofije i filozofskim i racionalnim istraživanjem etičkih pitanja i presuda, u tom slučaju ne možemo smatrati da ona sadrži i deskriptivnu etiku, jer u deskriptivnoj etici nema mjesta za filozofsku i racionalnu raspravu, nego će, u najboljem slučaju, moći sadržavati normativna i metaetička pitanja, što je i stav mnogih filozofa morala.[3]
Svakako, ne treba zanemariti ni to da su neki mislioci uvjereni da određivanje dosega filozofije morala i toga da li filozofija morala, osim pitanja metaetike, sadrži i normativnu etiku samo po sebi predstavlja jedno od pitanja metaetike. Bolje rečeno, jedan je od rezultata stava osobe u metaetici i na neki način zavisi od stava koji osoba zauzima vezano za štastvo etičkih sudova,[4] jer ako neko o etičkim sudovima, poput Ayera (1910–1989), bude imao stav koji se temelji na osjećaju, tako da etičke sudove smatra lišenim spoznajne vrijednosti i pukim iskazivanjem osjećaja govornika s ciljem utjecanja na slušaoca,[5] u tom slučaju više neće ostati prostora za racionalnofilozofsku analizu semantike etičkih sudova i sto ga će sudovi normativne etike ostati izvan kruga filozofskih rasprava. Ali ako bude smatrao da etički sudovi imaju spoznajnu vrijednost i da potječu iz objektivne realnosti, onda će i pitanja normativne etike biti dio teme filozofije morala. Neki drugi filozofi etike, a naročito analitički filozofi, smatraju da je doseg filozofije morala ograničen na pitanja metaetike.[6]
Ova skupina između triju vrsta rasprava metaetike, tj. semantičkih i epistemoloških pitanja te pitanja o logičkoj vezi etičkih sudova i pojmova, više se bavi njihovim semantičkim aspektom, “jer vjeruju da se filozofska pitanja mogu razjasniti samo putem jezičke analize i rasvjetljavanjem značenja riječi”.[7] Osobe poput R. M. Harea (1919) imaju ovakvo stajalište. Oni “sva pitanja psihologije i iskustvenih znanja, a i sva normativna pitanja u vezi s onim što je dobro ili ispravno, odvajaju od filozofije morala”.[8]
Ayer je, također, otvoreno podržao ovakvo stajalište i insistirao je na tome da se tema filozofije morala svodi na proučavanje etičkih pojmova i na ispravnost ili neispravnost njihovih definicija.[9] Izgleda da je filozofija morala drugo ime za metaetiku te ne obuhvata pitanja deskriptivne i normativne etike, jer se, ustvari, filozofija morala bavi raspravom i analizom predodžbi i sudova koji predstavljaju principe etike i etičkih sudova, što znači da se bavi i definiranjem i pojašnjavanjem etičkih pojmova i sudova, a usredsređuje se i na pitanja od kojih zavisi bavljenje etičkim presudama. Drugim riječima, budući da etika kao nauka i pitanja o kojima se raspravlja u normativnoj etici predstavljaju temu filozofije morala, onda se ne može i analiza pitanja normativne etike ubrojati u pitanja filozofije morala.
U svakom slučaju, pod filozofijom morala misli se na nauku koja se bavi pojašnjavanjem principa i osnova nauke etike, a nekada podsjeća i na pitanja kao što su povijest nauke, utemeljitelj, cilj i metoda istraživanja, promjene koje je doživjela, te pitanja kao što su “Osam glava”, koja su prijašnji mislioci navodili u uvodu djela. Ponekad, da bi tema o kojoj se raspravlja bila u potpunosti jasna, dodaju i riječ nauka te kažu nauka filozofije morala, odnosno grana filozofije koja se bavi proučavanjem principa i osnova nauke etike.[10]
Pitanja filozofije morala
Nakon što smo se općenito upoznali sa dosegom i granica ma nauke filozofije morala, a kako bismo imali jasniju percepciju o pitanjima ovog smjera, podsjetit ćemo na neka njegova najvažnija pitanja:
1. Kako nastaju etički pojmovi? Kako se čovjekov um upo znaje s njima? Kako se može etička upotreba termina kao što su ispravno, neispravno, dobro, loše, treba, ne treba i dužnost razdvojiti i razlikovati od njihove upotrebe mimo etike? Šta je analiza i definicija termina i pojmova koji se povezuju s etikom, poput pojmova savjest, slobodna volja, namjera, poticaj, odgovornost i razum? Na kraju, šta je štastvo, značenje ili funkcija presuda koje sadržavaju etičke termine?
2. Gdje je ishodište nastanka etičkih presuda i preporuka? Da li su korijeni etičkih presuda u prirodi? Da li one potječu iz razuma, ili su vezane za imperative i zabrane društva? Da li Božiju volju i zakon možemo smatrati ishodištem svih etičkih obavezivanja i etičkih treba? I da li za objašnjenje etičkog obavezivanja (treba u etici) trebamo imati jedno početno i osnovno treba koje je od Boga?
3. Možda se može reći da je najznačajnija tema rasprave u filozofiji morala pitanje bivanja etičkih sudova deskriptivnim ili preskriptivnim. Premda se etičke rečenice mogu iskazati na dva načina: i u obliku deskriptivnih rečenica, poput: “Pravednost je dobro”, a i u obliku preskriptivnih rečenica, kao: “Treba biti pravedan”, mi na koncu trebamo odgovoriti na ovo fundamentalno pitanje: Šta je primarno u etičkim rečenicama, deskripcija ili preskripcija?
4. Kakvo mjesto u etičkim djelima ima namjera? Da li u sudu kao što je: “Govoriti istinu je dobro”, puko bivanje usklađenim sa zbiljom čini ispravnim odnos između biti dobro i govoriti istinu?, ili su i poticaj i motiv osobe uključeni u pripisivanje dobrote govorenju istine? Preciznije rečeno, da li je činilac etičke presude isključivo ružnoća i ljepota djela, ili treba uzeti u obzir i ljepotu i ružnoću onoga koji čini djelo?
5. Da li je biti obavezujuće uvjet kod etičkih presuda? A ako je obavezivanje jedan od uvjeta etičke presude, kako onda to možemo pomiriti sa slobodnim izborom kod čovjeka, jer jedan od osnovnih uvjeta etičkog djela jeste potjecanje iz slobodnog odabira pojedinca?
6. Kakva je veza etičkog djela sa nagradom? Da li se za dobro djelo treba uzeti u obzir dobra nagrada, a za loše djelo loša satisfakcija, ili je tako da etičko djelo nema veze sa nagradom i kaznom? Pod pretpostavkom da je za etičko djelo u obzir uzeta nagrada i kazna, da li ih činilac prilikom činjenja djela treba imati u vidu, ili obraćanje pažnje na nagradu i kaznu nanosi štetu moralnosti djela, pretvara ga u neku transakciju i lišava ga pozitivne vrijednosti?
7. U najvažnija pitanja filozofije morala svrstava se i pitanje: Šta su osnove etičkih presuda? Na koje temelje se oslanjaju etičke presude? Kako možemo objasniti i opravdati etička obavezivanja i vrijednosti? Kakva je logika etičkog dokazivanja i dokazivanja vrijednosti? Zašto treba govoriti istinu, zašto treba biti pravedan i kloniti se nepravde? Da li je mjerilo ispravnosti poslova i djela užitak pojedinca, kao što tvrde egoisti i hedonisti, ili je to opća korist i užitak, kao što tvrde utilitaristi? Da li, onako kako je mislio Durkheim, zabrane i imperativi društva mogu biti mjerilo dobra i lošega, ili je mjerilo dobrog i lošeg za poslove i djela izvan ukusa pojedinaca i težnje društva te se tiče njihove veze sa čovjekovim krajnjim savršenstvom i vječnom srećom?
8. Da li su etičke presude dokazive ili ne? Pod pretpostavkom da su dokazive, da li su sve etičke presude dokazive, uključujući i osnovne presude (basic judgements) i izvedene presude (derivative judgements), ili osnovne presude nemaju potrebu da budu dokazane, kao što to tvrde neke pristalice iluminizma i sljedbenici teorije etičkog osjećaja? I u principu, šta je to što neku vrstu argumenta čini etičkim, odnosno u čemu je razlika iz među etičkog i neetičkog dokazivanja? A važnije pitanje je: Kojoj vrsti dokazivanja pripada etičko dokazivanje? Da li je vrsta demonstrativnog argumenta, ili dijalektički argument, ili pripada drugim vrstama poznatih argumenata? Da li pripada nekoj posebnoj vrsti dokaza koja je ograničena na tu jedinku (sui generis)?
9. Da li svako društvo treba imati svoj specifični etički poredak, ili sva ljudska društva imaju jednake i usklađene etičke presude? Da li su etičke presude jednog određenog društva i skupine tokom historije postojane i ne promjenjive, ili se u različitim vremenima i prilikama, u skladu s napredovanjem i nazadovanjem društva, mijenjaju i fluidne su? Naprimjer, da li se etika feudalnog društva razlikuje od etike buržoaskog društva? Ukratko, da li je etika apsolutna ili je relativna?
10. Proučavanje relacija etike s drugim ljudskim naukama i spoznajama, kao što su vjera, znanje, pravo, društveni ugovori, predstavlja još jedno značajno pitanje o kojem se u filozofiji morala raspravlja. Da li je etika nezavisna od vjere, ili je tako da se bez vjere ne može imati nijedan postojan ni funkcionalan etički poredak?
11. Kakva je veza između etike i nauke? Da li je moguće etičke presude derivirati i zaključivati iz naučnih sudova, ili su ovo dvoje strani jedno drugome te se ni pomoću hiljadu naučnih dokaza ne može nijedna etička presuda dokazati ili opovrgnuti? Kakvu međusobnu vezu imaju etika, pravo i drugi društveni i politički ugovori? Šta im je zajednički aspekt? Po čemu se razdvajaju i razlikuju?
Izvor: Mohammad Taqi Mesbah Yazdi, Osnove filozofije morala, Izdavaštvo „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2025, s prezijskog preveo: Lutfi Akbaš
[1] Vidi: “Ethics, problems of”, in: The Encyclopedia of Philosophy, Vol. 3, p. 118–121.
[2] William Frankena, Falsafe-je ahlak, str. 27.
[3] Vidi: “Negareši kolli bar falsafeje ahlak”, u: Ma‘refat, br. 15, str. 48–50.
[4] Mes’ele bajad va hast, str. 19–20, po navodu iz: Adil Zaher, El-Ahlak ve-l-‘akl, str. 24.
[5] Zaban, hakikat va mantek, pogl. 6. 16 rasprava.
[6] David Copp, “Metaethics”, in: Encyclopedia of Ethics, pp. 790791.
[7] Mes’ele bajad va hast, str. 19.
[8] William Frankena, Falsafe-je ahlak, str. 27.
[9] Zaban, hakikat va mantek, str. 138–139.
[10] Vidi: Amozeš-e falsafe, sv. 1. str. 69.