Metodologija poziva Božijeg Poslanika s.a.v.a
U okviru savremenih rasprava o učinkovitosti komunikacije u kontekstu religijskog poziva, misija Božijeg Poslanika Muhammeda (s.a.v.a.) predstavlja paradigmatski model kojem se iznova vraćaju i istraživači i praktičari islamske misli. Raznolikost metoda koje je Poslanik (s.a.v.a.) primjenjivao tokom svoga poslanstva ukazuje na visoki stepen svijesti o kompleksnosti ljudske prirode i o kontekstu u kojem se odvijala njegova misija. Prema kur’anskim tekstovima i historijskim predajama, metodologiju njegovog poziva moguće je klasificirati u tri osnovne grupe: (1) poziv upućen nevjernicima, (2) komunikacija sa sljedbenicima Knjige (ehlu-l-kitāb), te (3) obraćanje široj društvenoj zajednici, odnosno narodu u cjelini.
Za razliku od jednosmjernog prenošenja poruke, poslanička misija se odlikovala istovremenim uvažavanjem racionalnih, emotivnih i duhovnih dimenzija ljudskog bića. U tom smislu, Poslanik (s.a.v.a.) nije bio puki nosilac Objave, već duboko svjestan „ljekar duša“ koji je način komunikacije usklađivao s psihološkim, intelektualnim i društvenim okvirom sagovornika.
1. Otvoreno isticanje stavova i nepokolebljivost u izricanju istine
Temeljna karakteristika Poslanikovog (s.a.v.a.) govora bila je jasnoća, dosljednost i hrabrost u suočavanju s društvenim otporima. U vremenu kada su poruke monoteizma i moralne odgovornosti bile direktno suprotstavljene interesima moćnih slojeva društva, on nije pokazivao kompromis u objavljivanju istine, što se u Kur’anu eksplicitno zahtijeva:
O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu (El-Maide, 67).
Takva retorička dosljednost i principijelnost dodatno su učvrstile njegovu poziciju kao moralnog autoriteta, kako među sljedbenicima, tako i među protivnicima.
2. Naglašavanje zajedničkih religijskih vrijednosti
U komunikaciji sa sljedbenicima prethodnih objava – Jevrejima i kršćanima – Poslanik (s.a.v.a.) je primjenjivao strategiju povezivanja kroz zajedničke teološke osnove. Umjesto insistiranja na razlikama, naglasak je stavljao na monoteizam i moralni imperativ poslušnosti Bogu. Takav pristup potvrđuje i kur’anski imperativ:
„Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi nama i vama zajedničke – da se nikome osim Allahu ne klanjamo…’“ (Alu Imran, 64).
Ovaj model komunikacije ne samo da omogućava međuvjerski dijalog, nego i ublažava napetosti u pluralističkim zajednicama.
3. Razumski pristup i argumentacija
Jedan od temeljnih postulata metodologije poziva Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) bio je racionalni govor. Umjesto pozivanja na slijepo prihvatanje, Poslanik je koristio argumentaciju i pozivao na razmišljanje, čime je afirmirao razum kao središnji instrument duhovne spoznaje. Ova dimenzija istaknuta je i u Kur’anu:
„Pozivaj na put Gospodara svoga mudrošću i lijepim savjetom, i raspravljaj s njima na najljepši način.“ (En-Nahl, 125).
Na taj način, poziv nije bio ograničen samo na emocionalnu ili moralnu sugestiju, već je zahvatao i intelektualne dimenzije bića.
4. Prilagođenost pojedincu i kontekstu
Jedna od ključnih komunikacijskih osobina Poslanika (s.a.v.a.) bila je njegova sposobnost prepoznavanja individualnih potreba sagovornika. Iako je sadržaj poruke bio isti, način njezinog izlaganja varirao je u zavisnosti od kulturnog, intelektualnog i emocionalnog profila pojedinca. Kur’an potvrđuje ovu višedimenzionalnost njegovog pristupa riječima:
„Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.“ (Et-Tevba, 128).
Takva fleksibilnost ukazuje na visoki stepen pragmatične empatije i komunikacijske inteligencije.
5. Iskorištavanje povoljnih prilika
Poslanički poziv nije bio statičan, već duboko usklađen s historijskim trenutkom i socijalnim prilikama. Poslanik (s.a.v.a.) je znao prepoznati trenutke kada će njegova poruka imati najveći doseg, bilo da je riječ o javnim okupljanjima, krizama ili prijelomnim društvenim trenucima. Na ovaj način ostvarivao je maksimalan učinak uz minimalna sredstva. Kur’anski princip ovog pristupa glasi:
„U tome je, zaista, pouka za onoga koji ima srce ili sluša, a pri tom je priseban.“ (Kaf, 37).
Metodologija poziva Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) bila je višedimenzionalna i duboko utemeljena na objavljenoj mudrosti i ljudskoj realnosti. Spoj moralnog integriteta, razuma, suosjećanja i strateškog promišljanja čini ovu metodologiju relevantnom ne samo u teološkom, već i u širem civilizacijskom okviru. U vremenu intenzivnih izazova religijskog dijaloga i društvene fragmentacije, ponovno iščitavanje Poslanikovih komunikacijskih obrazaca može poslužiti kao normativni okvir za promišljanje savremenih oblika religijskog poziva, edukacije i kulturne integracije.
Izvor: Hosseini Aqa’i, S. M. (2012), Sabkshenasi-ye tabligh-e Payambar-e Akram (s.a.v.a.). Časopis: Felsefe va Kalam – Safir-e Nur, broj 24, zima 1391. (po hidžretskom solaru ≈ 2012), str. 57–88. Preuzeto s: https://www.noormags.ir/view/fa/articlepage/1301395