Razmatranje pitanja o vjerovjesništvu

Najosnovnija pitanja koja svaki razuman čovjek mora riješiti kako bi uspio voditi dostojanstven i racionalan život su sljedeća:

1. Od koga potiče egzistencija stvorenog svijeta i čovjeka, ko njima upravlja i od čije volje oni zavise?
2. Gdje okončava čovjekov život te koji je krajnji cilj njegovog života?
3. Uzevši u obzir činjenicu da čovjek ima potrebu za spoznajom ispravnog puta te da je neophodno da se kreće tim putem da bi ostvario i postigao istinsku sreću i željeno savršenstvo, pitanje je koje je sredstvo osigurano kako bi pomoću njega čovjek mogao ostvariti ovu spoznaju i kod koga se ono nalazi. Ispravni odgovori na ova pitanja ogledaju se u tri načela: tevhīdu, me‘ādu i nubuvvetu (monoteizmu, proživljenju i vjerovjesništvu), koji se ubrajaju u temelje vjerovanja svih nebeskih religija.

Sva stvorenja svoje postojanje dobijaju od jednog Stvoritelja i sva se nalaze pod Njegovim mudrim upravljanjem. Svakom stvorenju, u svakom pogledu, u svakom djelu, u svakom vremenu, na svakom mjestu treba On.

Ova gore navedena pitanja mogu biti dokazana jedino racionalnim putem, jer će dokazivanje dogmatskom metodom (ta‘abbudi) i oslanjanjem na riječ Božiju biti ispravno tek kada se Božije postojanje i pouzdanost Njegovih riječi dokažu na racionalan način. Isto tako, ispravno je osloniti se na riječi Poslanika i imama tek nakon što se dokaže ispravnost i istinitost poslanstva i imameta.

Dakle, osnova poslanstva također treba biti dokazana putem Objave, iako je načelo me‘āda moguće dokazati i racionalnim putem i dokazima iz svetih tekstova.

U skladu s ovim, zarad objašnjenja ova dva pitanja (vjerovjesništva i proživljenja), načela proživljenja i vjerovjesništva prvo se mogu dokazati racionalnim argumentima, a kada se dokaže istinitost poslanika islama i Kur'ana, tada se detaljna pitanja obje teme mogu objasniti na temelju sadržaja Knjige i sunneta.  

Cilj rasprava na ovu temu

Prvi cilj ovih rasprava jeste dokazivanje činjenice da za spoznaju zbilja u stvorenom svijetu i za ispravan životni put postoji potreba za drugim sredstvom, mimo čula i razuma, a koje ne podliježe greškama. Riječ je o objavi koja je svojevrsna Božija poruka i svojstvena je samo određenim i odabranim robovima Božijim i većina ljudi nije obaviještena o njenoj zbilji, stoga što u sebi ne nailaze na primjer tog znanja. Međutim, posredstvom tragova i učinaka oni mogu stići do dokaza da takvo šta ipak postoji kod posebnih ljudi i na taj način potvrditi ono što poslanici tvrde. Sasvim prirodno, kada se ispostavi da je spuštanje Objave istinito i kada njena poruka stigne do ljudi, oni su dužni prihvatiti je i ponašati se u skladu s njom i niko neće imati opravdanja ako joj se suprotstavlja, osim u slučaju da je to objava za posebnu ličnost ili skupinu, ili da je ograničena na određeno vrijeme.

U skladu s tim, temeljna pitanja ogledaju se u neophodnosti slanja poslanika, neophodnosti očuvanosti Objave od svake vrste iskrivljenja – i namjerne i nenamjerne – sve do dostavljanja ljudima, odnosno, riječ je o nužnoj bezgrješnosti poslanika u primanju i dostavljanju Božije Objave, kao i neophodnosti postojanja načina za potvrđivanje i dokazivanje poslanstva drugim ljudima.

Nakon dokazivanja temeljnih postavki poslanstva pomoću racionalnih argumenata slijede pitanja o broju poslanika, knjigama i nebeskim zakonima, o određivanju posljednjeg poslanika i posljednje Božije knjige, kao i njegovih nasljednika.

Ipak, dokazivanje svih ovih pitanja putem racionalnih argumenata nije lahko, pa se u velikom broju primjera mora koristiti svetim tekstovima i dogmatskim argumentima.

Metode istraživanja u teologiji 

Stoga, jasne su osnovne razlike između filozofije i teologije: filozofija se gradi samo od onih pitanja koja se dokazuju racionalnim argumentima, dok teologija obuhvata i pitanja koja je nemoguće dokazati drugačije, osim putem tradicijskih i dogmatskih argumenata.

Drugim riječima, odnos između filozofskih i teoloških tema je interferirajući. Iako filozofija i teologija imaju zajedničke teme koje se dokazuju racionalnim metodama, svaka od njih ima i svoje posebne teme i te se teme u filozofiji dokazuju racionalnim putem, nasuprot posebnim teološkim temama, koje se dokazuju tradicijskim i dogmatskim (ta‘abbudi) metodama.

Odnosno, između filozofije i teologije postoje dvije temeljne razlike:

Jedna, da svaka od njih, pored toga što imaju zajedničke teme, poput pitanja spoznaje Boga, imaju i svoje posebne teme, koje se u drugoj nauci ne tretiraju.

Druga, metoda istraživanja u svim filozofskim temama čisto je racionalna, nasuprot teološkim istraživanjima, gdje se u jednom dijelu pitanja koristi racionalna metoda, a drugom se koristi argumentima iz svetih tekstova (poput pitanja imameta), dok se u ostatku pitanja koriste obje metode, i racionalna i posredovana (poput dokazivanja postojanja proživljenja). Potrebno je napomenuti da posebna teološka pitanja koja se dokazuju tradicijskom i dogmatskom metodom nisu na istoj razini, već se jedan dio njih – poput toga da se Poslanikovo ponašanje i njegove riječi (tj. njegov sunnet) smatraju dokazom – dokazuje neposredno putem kur'anskih ajeta (nakon što je putem racionalnih dokaza ustvrđena istinitost Kur'ana), zatim se dokazuju druga pitanja, poput preciziranja Poslanikovog nasljednika i legitimnosti govora čistih imama.

Sasvim je jasno da će rezultat do kojeg se stiže putem prenesenih izvora biti siguran onda kada njihov lanac prenosilaca i prenosioci sigurno ispunjavaju uvjete ispravnosti i kada je jasno na šta ti izvori ukazuju.