Materijalistički svjetonazor i kritika materijalizma

Načela materijalističkog svjetonazora

Kada je riječ o materijalističkom svjetonazoru, mogu se u obzir uzeti sljedeća načela:

Prvo, egzistentni svijet jeste jednak materiji. Dakle, samo ono što je materijalno i što ima zapreminu i tri tjelesne dimenzije, ili ono što ulazi u krug materijalnih odlika te kao i sama materija ima kvantitet i podložno je dijeljenju, to se i smatra postojećim. Na temelju ovog načela, poriče se postojanje Boga kao nematerijalnog i metafizičkog bića.

Drugo, materija je oduvijek i zauvijek i nije stvorena, nema potrebe ni za kakvim uzrokom, te je, u skladu s filozofskom terminologijom, ona nužno postojeće biće.

Treće, za Objektivni svijet ne može se uzeti u obzir cilj ni svršni uzrok, usljed toga što nema svjesnog ni voljnog činioca kojem bi se mogao pripisati cilj.

Četvrto, pojave u objektivnom svijetu (ne osnova materije) nastaju usljed premještanja čestica materije i njihovog međusobnog uticaja, zbog čega postojeće pojave možemo uzeti kao uvjete i pomoćne uzroke za nastajanje budućih pojava, i u najvećoj mjeri u materijalnom svijetu može se prihvatiti jedna vrsta prirodne djelatnosti, te naprimjer drvo smatrati prirodnim činiocem za voće, ili pak fizikalne i hemijske pojave dovesti u kontekst sa njihovim činiocima. Međutim, nijedna pojava nema potrebe za Božanskim djelatnikom ni darovateljem egzistencije.

Peto načelo također može biti dodato načelima materijalističkog svjetonazora, a tiče se spoznajnoteorijskog, što s jednog aspekta prethodi ostalim načelima. Riječ je o tome da je ispravna samo ona spoznaja koja se temelji na empirijskom iskustvu, a zbog toga što se empirijskim iskustvima dokazuju samo materija i materijalni egzistenti, to znači da osim materije nije moguće dokazati ništa drugo.

Razmatranje prvog načela

Ovo načelo, koje predstavlja osnovno načelo materijalističkog svjetonazora, nije ništa drugo doli neosnovana tvrdnja, bez ikakvog argumenta. Ne može se iznijeti nijedan dokaz za opovrgavanje metafizike, a posebno ne na osnovu materijalističke spoznajne teorije (gnoseologije) koja se temelji na osjetilnom iskustvu. Prema tome, jasno je da nijedno materijalno iskustvo ne može govoriti o nečemu izvan svoga okvira, to jest materije i materijalnosti, da bi nešto dokazalo ili opovrgnulo. Najviše što se može kazati na osnovu logike empirizma jeste da se metafizičko ne može dokazati na temelju empirijskog, što znači da treba prihvatiti mogućnost njenog postojanja. Čovjek prisutnim znanjem percipira veliki broj pojava koje nisu materijalne i koje nemaju posebnosti ni odlike materije, između ostalog i samu dušu, a također iznosi brojne racionalne argumente o postojanju apstraktnih bića, koji su zapisani u filozofskim djelima. Jedan od najboljih dokaza za postojanje apstraktne duše jesu istiniti snovi, veliki broj djela koja čine jogini, kao i nadnaravna djela Božijih poslanika i evlija. U svakom slučaju, argumenti koji su izneseni o postojanju Boga i koji dokazuju da je On nematerijalan dovoljni su za obaranje ovog načela.

Razmatranje drugog načela

U ovom načelu za temelj se uzimaju bespočetnost i beskonačnost materije da bi se zaključilo kako materija nije stvorena.

Međutim, kao prvo, bespočetnost i beskonačnost materije nisu dokazivi na osnovu znanstvenih i iskustvenih argumenata, zbog toga što je domet iskustva ograničen, tako da nijedno iskustvo ne može dokazati beskonačnost svijeta sa stanovišta vremena ili prostora.

Drugo, pretpostavka o bespočetnosti materije ne dokazuje njenu neovisnost o stvoritelju, kao što pretpostavka o jednom bespočetnom mehaničkom kretanju iziskuje pretpostavku o pokretačkoj moći, također bespočetnoj, a ne kazuje da za kretanje nije potrebna pokretačka moć.

Pored toga, nestvorenost materije značila bi da je ona nužno postojeća, a nemoguće je da materija bude nužno postojeće biće.

Razmatranje trećeg načela

Treće načelo poriče usmjerenost Kreacije ka određenom cilju, što samo po sebi podrazumijeva i poricanje Stvoritelja, a prirodno je da dokazivanjem Božijeg postojanja i ovo načelo biva oboreno. Pored toga, postavlja se pitanje: Kako to da svaki razuman čovjek, kada vidi i posvjedoči zadivljujući sistem Objektivnog svijeta te uređenost pojava u njemu i bezbrojne koristi, koje su proizvod takvog stanja, ne zaključi da je Ovaj svijet usmjeren ka jednom određenom cilju!?

Razmatranje četvrtog načela

Četvrto načelo ograničava uzročnost samo na okvir materijalnih odnosa, na šta se može izreći veliki broj prigovora, od kojih su najvažniji sljedeći:

Na temelju ovog načela, u Objektivnom svijetu nikada ne bi trebala nastajati nova bića, međutim, mi smo stalno svjedoci nastanka novih bića, posebno u životinjskom i ljudskom svijetu, od kojih su najvažnija život, svijest, osjećanja, osjeti, misao, kreativnost i slobodna volja.

Materijalisti pak kažu da ove pojave nisu ništa drugo doli odlike materije!

U odgovoru kažemo:

Prvo, neodvojive odlike materije i materijalnih egzistenata jesu protežnost i djeljivost, a te se odlike u spomenutim bićima ne mogu pronaći.

Drugo, pojave koje smo nabrojali, a koje su nazvane odlikama materije, bez ikakve se sumnje ne mogu naći u svijetu mrtve materije; drugim riječima, jedno je vrijeme materija bila bez ovih odlika, a nakon toga ih je počela posjedovati, dakle nastajanje ovih pojava, koje se nazivaju odlikama materije, ima potrebu za onim ko ih uvodi u postojanje, onim koji ih čini postojećim u materiji, a to je upravo Uzrok Koji daruje egzistenciju.

Sljedeći važan prigovor ovom stavu jeste da bi na temelju njega sve pojave na svijetu trebale biti prisilne (džebri), jer u djelovanju i padanju pod uticaj materije nema mjesta za vlastitu volju i odabir. Opovrgavanje slobodne volje, osim toga što je u suprotnosti sa očitošću i sviješću, za sobom povlači poricanje svake vrste odgovornosti i svake vrste etičkih i duhovnih vrijednosti. Bez potrebe da se kaže, jasno je kakve bi sve posljedice na ljudski život imalo nijekanje odgovornosti i vrijednosti.

Na kraju, s obzirom na činjenicu da materija ne može biti nužno postojeće biće, mora se za njeno postojanje uzeti u obzir neki uzrok. Takav uzrok svakako neće biti iz reda prirodnih i pomoćnih uzroka, zato što je takva vrsta odnosa i povezanosti zamisliva jedino na razini materijalnih egzistenata, a cjelokupna materija ne može imati ovakav odnos sa svojim uzrokom. Dakle, uzrok koji je doveo materiju u postojanje jeste stvaralački i metafizički uzrok.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, preveo sa prezijskog: Ertan Basarik, Akbaš Lutfi