Dova u baštini Poslanikove porodice

Dova kao smisao cjelokupnog postojanja

U djelu Dova u baštini Poslanikove porodice autor razmatra smisao i značaj dove (ar. du‘a – moljenje) u vidiku Poslanikove porodice (Ehlu-l-bejt). On to čini na sustavan i vrlo sugestivan način pokazujući, na temelju Kur'ana časnog i Sunneta uzoritog, da dova predstavlja samu suštinu pokornosti dragom Bogu (ibadet). Brojnim primjerima iznesenim u tekstu autor ukazuje da ukupna praksa Poslanikove porodice to zorno svjedoči.

U strukturalnom pogledu djelo čine slijedeće osnovne cjeline: Uvod, Definicija dove, Adabi i uvjeti dove, Smetnje i zapreke, Sredstva kojima tražimo Allahovu milost pri dovi (za primjer je data analiza Kumejlove dove), Ono što bi trebalo i ono što ne bi trebalo upućivati u dovi, Božanska ljubav u dovama Ehli-bejta te Dova, sudbina i određenje. Svaka od ovih cjelina ima više potcjelina, tako da je i na taj način tekst dobio na preglednosti, punini i kvalitetu.

Glavna vrijednost djela je u činjenici da čitaocima pruža sve najvažnije o dovi kao osnovnom i suštinskom odnosu čovjeka sa Stvoriteljem njegovim, dovi koja, ustvari, jeste smisao čovjekova života, ali i cjelokupnog postojanja. Autor navodi brojna kur'anska ajeta i hadise (iskaze i čine) Allahova Poslanika, s.a.v.s., iz kojih se sve to jasno razaznaje. Čitaoca će se, bez sumnje, snažno dojmiti posebno autorovi sažeti zaključci o materiji koju izlaže. Tako, naprimjer, nakon sustavne analize kur'anskih i hadiskih citata koje u djelu navodi, autor uspijeva da smisao i značaj dove sažme u troje:

– ovisnost o Allahu svevišnjem,

– svijest o toj ovisnosti, i

– njezino iznošenje, objelodanjenje i otkrivanje pred Allahom Svevišnjim.

Također, autor je ukazao i na neke smislove dove koji su, nažalost, ostali zastrti u brojnim drugim djelima i tekstovima o dovi kao svojevrsnom vidu ibadeta. Autori tih djela govore uglavnom o potrebi čovjekovog stalnog zahvaljivanja dragom Bogu (hamd), prisjećanju Njegovom (zikr), moljenju i traženju od Njega (du‘a). Za razliku od njih, Muhammed Mehdi el-Asifi na više mjesta podsjeća na još jednu važnu činjenicu: da je sama Božija milost čovjeku da on sve to čini. Prema tome, “Božija milost je da čovjek moli.” Bez te milosti, ne bi bilo ni tog moljenja. Naravno, ima još dosta sličnih primjera, počev od kur'anskih i Poslanikovih dova, pa sve do primjera moljenja i šaputanja znamenitih muslimanskih autoriteta kojima je prožeto čitavo djelo. Tako, na jednom mjestu, vidimo kako se Imam Zejnul-Abidin u punoj skrušenosti obraća dragom Bogu, moleći: Zadovoljstvo Tvoje želja je moja, a da Te vidim, potreba je moja, u Tebe je lijek za bolest moju, i izlječenje tegobe moje, i ublaženje boli moje, i otklanjanje nesreće moje (…) Tvoje okrilje jeste ono što tražim, a Tvoja blizina vrhunac je mog traženja (…) Ti si, i niko drugi, moj cilj. Tebi, i nikom drugom, pripada moja nesanica i bdijenje. Susret s Tobom radost je moja, a povezivanje s Tobom krajnji je cilj moje duše. Moja čežnja samo Tebi pripada, i ljubavlju za Tobom ja sam zanesen. Tvoja naklonost je ljubav moja. U ovim, iznad svega, nadahnutim moljenjima Imama sadržani su, podsjeća autor, “sredstvo potrebe i ovisnosti, sredstvo dove i sredstvo ljubavi”. Moglo bi se, s punim pravom, kazati da je Imamovo moljenje, koje navodi kao mjeru, autor pro/tumačio na vrlo originalan način.

Mehmedalija Hadžić