Svjedočanstva duboke prisutnosti težnje za Istinom

Čežnja mladih za razumijevanjem Istine i potraga za njom, kao i bijeg od spoljašnjosti ovog varljivog svijeta ukazuje na zaključak da je Uzvišeni Bog duboko u njih usadio osjećaj pomoću kojeg čitavim svojim bićem pronalaze ljubav i sklonost ka Istini. Sklonost čovjeka prema Istini nije vanjska težnja, već je duboko usađena u njegovo biće. Jer da ta težnja dolazi izvana, a ne iznutra, tada bi čovjek u dodiru sa užicima Ovog svijeta i njegovim teškoćama i nevoljama brzo odustao od Istine, dok nam, s druge strane, povijest svjedoči da je težnja ka istini tako duboko u njemu da se za nju čvrsto veže do kraja života. Kada težnja ka Istini ne bi bila duboko ukorijenjena u samo biće čovjeka, tada ne bi ni postojao motiv za prihvaćanje nedaća, suzdržavanje od užitaka Ovoga svijeta i zabranjenih odnosa te podnošenja teškoća na putu do Istine.

Svi smo čuli priču o Stanovnicima pećine i u vezi s tim ponešto znamo, ali šta je zapravo zbilja te priče? Kako je moguće, gledano sa stanovišta čovjekove nutrine, da se u vrijeme tlačiteljske vlasti i kralja tiranina, u idolopokloničkom okruženju, nađe nekolicina njih koji su zbog istrajnosti u obožavanju Jednog Boga bili prisiljeni pobjeći iz vlastitoga grada? Neki od njih bili su bliski dvoru i na visokom položaju kod vladara, ali su taj svoj položaj odbacili zbog njegove lažne vrijednosti. Ako bi sklonost ka Istini i obožavanju Boga bila pitanje vanjštine i bez dublje ukorijenjenosti u čovjeku, tada ne bi postojala mogućnost da osoba poput vezira i savjetnika velikog kralja odbaci taj položaj zbog svojih uvjerenja. Oni su duboko u sebi spoznali Istinu i osvjedočili su se da ljudi u njihovoj zajednici za nju ne mare te da su neprijateljski raspoloženi prema njima, što je za posljedicu imalo povlačenje u pećinu i život u osami. Nakon što ih je Bog uspavao tri stotine godina i ponovo oživio, te se oni vratili u svoju zajednicu, koja se u međuvremenu izmijenila – idolopoklonstvo je nestalo i počelo vrijeme monoteizma – čak i tada su osjetili da ostankom u tom i takvom svijetu njihova ljubav prema Bogu ne bi pronašla zadovoljavajući odgovor. Ako ta zbilja ovlada čovjekovim bićem, on će sa lahkoćom dati prednost samoći i životu u pećini, pa i smrti, pred ostankom na dvoru. Spomen na ljude koji se na ovakav način žrtvuju zbog Istine ostaje zauvijek, kazivanja o njima pobuđuju pažnju do Sudnjeg dana i pouka su za sve one koji pouku primaju. Da su oni poput ostalih kraljeva i dvorjana jeli i pili, te se prepustili svim užicima Ovoga svijeta, tada nakon njihove smrti ne bi bilo spomena na njih, a da ne govorimo o blizini i položaju kod Gospodara.

Vračanje koje je faraon iskoristio da bi se usprotivio Musau, a.s., drugi je primjer koji navodimo u našoj priči o slobodnim ljudima. Kada je hazreti Musa, a.s., na zapovijed Gospodara otišao na faraonov dvor da ga opomene, ovaj se, umjesto da prihvati Istinu, usprotivio Musau, a.s., i ustao protiv ovog Božijeg poslanika. Hazreti Musa, a.s., da bi potvrdio ispravnost svoga poziva faraonu i njegovim dvorjanima, traži od Boga mudžizu. Naravno, u slučaju da je Musa, a.s., bio ovdje suočen s razumnim ljudima i tragaocima za Istinom, njegov poziv – samim riječima – za okretanjem Jednom Bogu bio bi dovoljan, ali pošto nije bio suočen s takvom vrstom ljudi, bio je prisiljen posegnuti za mudžizom. Jedna od njegovih mudžiza koju mu je Gospodar odobrio u ovom sukobu sa faraonom bila je takve prirode da mu je Gospodar zapovjedio: “Baci svoj štap, pretvorit će su u zmiju”, i štap posta zmija. Preobrazba krutog predmeta u živo biće kao što je zmija, iznenada i bez uvodnih priprema, za ljude je bila nešto čudesno i neobično. Da je neko mudžizu Musaa, a.s., prihvatio i povjerovao u njega, i to bi bilo dobro i u skladu s očekivanjem, ali ne u onoj mjeri kao osobe čija je sklonost ka Istini proistekla iz samih riječi hazreti Musaa, a.s. Faraon i njegovi dvorjani, koji nisu bili skloni Istini pa samim tim ni prihvatanju Božijeg poslanika i njegove mudžize, odazivaju se Faraonovoj naredbi da okupe najbolje čarobnjake iz cijelog Egipta i suprotstave ih Musau, a.s. Posao sihirbaza će biti da bace svoju užad na zemlju i da se očima posmatrača pričini njihova preobrazba u zmije, što se u stvarnosti neće dogoditi, već je to bila samo obmana prisutnih na tom skupu. Faraon naređuje da se ljudi okupe na gradskom trgu i natjecanje Musaa, a.s., i čarobnjaka može početi. Prije samog početka natjecanja, faraon naređuje čarobnjacima da moraju nadvladati Musaa, a.s., na što ga oni pitaju da li je spreman, ako izađu kao pobjednici, uzeti ih za sebi najbliže na dvoru, a on je dao potvrdan odgovor i obećao im zavidne položaje među dvorjanicima. Čarobnjaci su bacili svoju užad i u očima prisutnih ista su se pretvorila u zmije. Bog se tada obraća Musau, a.s., riječima: “Baci svoj štap!” Musa, a.s., postupi tako i njegov štap proguta njihove zmije. Šta je bilo za očekivati od čarobnjaka kojima je do tog trenutka posao bio obmana naroda i koji su od faraona iznudili obećanje za položaje na dvoru? Prirodno je bilo za očekivati da se oslone na svoje riječi i da svi zajedno napadnu Musaa, a.s. Ali, umjesto toga, budi se naklonost ka Istini, koja je bila u njima duboko skrivena. Gospodar nam u Kur’anu prenosi da su se – kada je njihova čarolija bila nadvladana – bacili na zemlju i učinili sedždu Bogu. Kako je moguće da osobe poput njih, sa njima primjerenim uvjerenjima, umjesto da napadnu Musaa, a.s., padaju na zemlju čineći seždu? Da li je to nešto drugo, do otkrovenje Istine duboko usađene u čovjeku? Da li ih faraon sada prepušta njima samima? On im se obraća: “Zar ćete povjerovati u Musaova Boga prije nego što vam ja to dozvolim? Noge i ruke ću vam unakrst izodsjecati i zakovati vas na palmu.” Šta je bio odgovor čarobnjaka? Da li su se uplašili? Kur’an nam prenosi njihov odgovor: “A ti presudi po svome: možeš suditi samo u Ovom životu zemnome.” (Tvoja vlast i sud ograničeni su samo na Ovaj svijet. Više od toga tvoja moć ne doseže. A mi smo dosegli do zbilje koja je više od okvira Ovog svijeta. Ti sa svom svojom moći ne možeš nauditi zbilji koju smo spoznali ni koliko trun.)

Ovu zbilju Uzvišeni Bog nije usadio samo u srca čarobnjaka faraonova dvora i Stanovnika pećine. Allah, dž.š., jednako se odnosi prema svim Svojim robovima. On je Stvoritelj svih nas, kao što je Stvoritelj faraonovih čarobnjaka i Stanovnika pećine. Ako je On skrbnik Stanovnika pećine i čarobnjaka faraonova dvora, onda je On i naš skrbnik. Ako Uzvišeni Bog za njih odabire položaj kod Sebe, On ni prema nama nije tvrdica niti nam uskraćuje da dosegnemo položaj kod Njega. Stanovnici pećine i faraonovi čarobnjaci su postali svjesni te zbilje u sebi, a moguće je da smo mi prema toj zbilji nemarni i da na nju ne obraćamo pažnju. Osnovni posao poslanika i Ehli-bejta jeste da nam ukažu na tu zbilju u nama i da nas na taj način uvedu u novi život.

Sejjid Muhammed Dževad Veziri, U iščekivanju ramazana, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., preveo s perzijskog: Amar Imamović