Dokazivanje Božije egzistencije: Argument reda

Autor: Muhamed Muhamed Rezai

Bez sumnje, argument reda za ljude je jedan od najprihvatljivijih argumenata uspostavljenih za dokazivanje Božije egzistencije. Ovaj argument, kao i neki drugi argumenti dokazivanja Božije egzistencije stari su koliko i samo čovječanstvo. Ljudi su od davnina, posmatrajući uređene i usklađene pojave, razmišljali o tome čega je posljedica ova uređenost i sklad.

Da li su sami dijelovi sarađujući međusobno uspostavili ovaj red ili je neki razumni uređivač svojim planom uskladio ove dijelove? Dakle, moguće je argument reda predstaviti na jednostavan način ovako:

Prva premisa: Svijet prirode je jedna uređena pojava, odnosno, u svijetu prirode postoje uređene pojave.

Druga premisa: Svaka uređenost (što je racionalni aksiom) potječe od mudrog i inteligentnog uređivača koji je međusobno usaglasio, posebno namjestio i uskladio dijelove pojave zarad postizanja određenog cilja. Prema tome, svijet prirode je nastao kao posljedica plana i projekta inteligentnog uređivača. Filozofi i mislioci su ponaosob dali određena objašnjenja argumenta reda, ali prije bilo čega drugog sam pojam reda ima potrebu za objašnjenjem.

Definicija pojma red

Pojam red je sekundarna filozofska inteligibilija koja nema nezavisno vanjsko bivanje, ali ima izvor apstrahiranja. Da bi se razumjelo apstrahiranje ovog pojma, potrebno je staviti dijelove neke cjeline jedne pored drugih tako da su međusobno povezani u smislu da kao cjelina slijede određeni cilj. Dakle, red se može ovako definirati: Red je sakupljenost različitih dijelova u jednu cjelinu, uz poseban kvalitet i kvantitet, radi određenog cilja.

Red se dijeli na tri vrste:

a) Estetski red. Ukoliko je jedna skupina elemenata i dijelova sakupljena na jedan poseban način tako da pogled na nju i suočavanje s njom izaziva uživanje, onda se takav red naziva estetski red, kao što je red na slikarskom platnu ili prizor neba punog zvijezda.

b) Kauzalni red. Ukoliko se posebni elementi ozbiljuju u jednoj vremenskoj i prostornoj simetriji, onda možemo govoriti o kauzalnom redu.

c) Teleološki red. Kompaktne cjeline koje su koordinirano ustanovljene radi ostvarenja jednog određenog i vrijednog cilja imaju teleološki red. Primjer teleološkog reda su živa bića.

Razlika između kauzalnog reda i teleološkog reda je u tome što u teleološkom redu rezultat ima vrijednost, dok u kauzalnom redu nije tako. Ukoliko ne bude ovakve razlike, onda će svaki uzročno-posljedični odnos biti neko stanje teleološkog reda. Reći da je vjetar uzročnik kretanja prašine u zraku je ispravno onoliko koliko je ispravno da kažemo kako je očni mehanizam uzrok sposobnosti gledanja. Posljednje navedeno smatra se primjerom teleološkog reda, dok kretanje prašine u zraku nije takvo. Mi smatramo da gledanje posjeduje vrijednost, ali da kretanje prašine u zraku nema vrijednosti.[1]                                                                                                                                                              S obzirom na to da je zahtjev i uvjet nastanka pojma red povezanost između različitih stvari, red se dijeli na tri vrste:

a) Konvencionalni red. Ova vrsta reda zavisi od konvencije ugovarača i u različitim prilikama je različita, kao što je redoslijed knjiga u biblioteci kada su knjige poredane na osnovu posebnog kriterija.

b) Sintetički red. Ova vrsta reda je uspostavljena na osnovu naučnih zakona i radi posebnog cilja, kao što je postojeći poredak stvari u satu, kompjuteru i avionu.

c) Prirodni red. Takav je red u tijelu čovjeka, biljke i životinje. Ova vrsta reda je posljedica prirodne i stvaralačke povezanosti i poretka koji upravljaju dijelovima jedne prirodne pojave, a ne proizlazi iz konvencionalnog ili sintetičkog odabira dijelova.[2]

S obzirom na vrste reda i njegove dijelove, može se reći da svi oni predstavljaju neki aspekt reda, ili drugačije kazano, red je jedna gradirana zbilja koja ima razine i brojne objektivne primjere. Neki objektivni primjeri reda su komplicirani dok su neki drugi jednostavni. Ukoliko se obrati pažnja na uređene cjeline biće očigledno da su dva glavna elementa koja grade pojam red:

1. Precizna razrada i planiranje;
2. Posjedovanje cilja.

Ako neka cjelina ne posjeduje jedan od ova dva elementa, onda ta sredina neće biti uređena. Sada, kada smo se upoznali sa pojmom reda i njegovim vrstama, potrebno je objasniti karakteristike argumenta reda.

Karakteristike argumenta reda

1. Jedna od premisa argumenta reda je njegova bliskost osjetilima, a druga je racionalna pretpostavka. Bliskost osjetilima podrazumijeva da čovjek putem svojih osjetila opaža pojave koje su izvor apstrahiranja pojma red. Racionalna pretpostavka argumenta reda podrazumijeva da čovjek na osnovu racionalnih pravila, tj. srodnosti između uzroka i posljedice, razumijeva da uređene i svrhovite pojave moraju potjecati od mudrog i inteligentnog utemeljitelja.
2. Argument reda nema potrebu za potvrđivanjem u cijelom svijetu. Sâmo to što smo razumjeli da su neka bića oko nas ili barem to što je naša egzistencija uređena dovoljno je za ishod koji smo imali na umu.
3. Argument reda je jedan dinamičan argument. To znači da se s napretkom nauke sve više otkrivaju zakonomjerne tajne bića, a čovjek biva zapanjen ovim uređenim i kompliciranim strukturama.
4. Božanske religije, posebno Kur’an i predaje Čistih uzimaju u obzir ovaj argument i mi ovdje spominjemo neke od njih:

 وَخَلَقَ كُلَّ شَيۡءٖ فَقَدَّرَهُۥ تَقۡدِيرٗا

…i koji je sve stvorio i s mjerom uredio.[3]

U drugom ajetu se kaže:

إِنَّ فِى ٱلسَّمَٰوَٰتِ وَٱلْأَرْضِ لَءَايَٰتٍۢ لِّلْمُؤْمِنِينَ وَفِى خَلْقِكُمْ وَمَا يَبُثُّ مِن دَآبَّةٍ ءَايَٰتٌۭ لِّقَوْمٍۢ يُوقِنُونَ وَٱخْتِلَٰفِ ٱلَّيْلِ وَٱلنَّهَارِ وَمَآ أَنزَلَ ٱللَّهُ مِنَ ٱلسَّمَآءِ مِن رِّزْقٍۢ فَأَحْيَا بِهِ ٱلْأَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا وَتَصْرِيفِ ٱلرِّيَٰحِ ءَايَٰتٌۭ لِّقَوْمٍۢ يَعْقِلُونَ تِلْكَ ءَايَٰتُ ٱللَّهِ نَتْلُوهَا عَلَيْكَ بِٱلْحَقِّ ۖ فَبِأَىِّ حَدِيثٍۭ بَعْدَ ٱللَّهِ وَءَايَٰتِهِۦ يُؤْمِنُونَ

Na Nebesima i na Zemlji, zaista, postoje dokazi za one koji vjeruju; i stvaranje vas i životinja koje je razasuo dokazi su za ljude koji su čvrsto uvjereni; i smjena noći i dana i kiša 3 11 koju Allah s neba spušta da pomoću nje zemlju, nakon mrtvila njezina, oživi i promjena vjetrova – dokazi su za ljude koji imaju pameti. To su Allahovi dokazi koje ti kao istinu navodimo, pa u koje će, ako ne u Allahove riječi i dokaze Njegove oni vjerovati? [4]

Zapovjednik pravovjernih Ali, mir s njim, u jednoj hutbi kaže:

“Ne vide li oni stvorove sićušne koje je On stvorio, kako je učvrstio stvaranje njihovo i ojačao sastav njihov, otvorio za njih osjetila sluha i vida, te im oblikovao kosti i kože…? Pogledajte mrava sa sićušnim tijelom njegovim i oblikom nježnim. Teško vidljiv i pred okom samim i jedva dohvatan zamišljanju, kreće se po zemlji i žuri za opskrbom svojom… Razmisliš li o probavnom sustavu njegovu, o višim i nižim dijelovima njegovim, o oklopu trbuha njegova, o očima njegovim i ušima na glavi, bit ćeš začuđen stvaranjem njegovim i osjećat ćeš teškoću u pokušavanju da ga opišeš… Promatraj, zato, Sunce, Mjesec, bilje, drveće, vodu, kamen, izmjenu noći i dana, izviranje rijeka, mnoštvo planina, visinu vrhova njihovih, različitost jezika i raznovrsnost govora…”[5]

Kao što se da primijetiti, iz kur’anskih ajeta i predaja se može jasno zaključiti da ukoliko ljudi budu koristili svoj razum i pažljivo posmatrali uređene pojave i bića, osjetit će jasno moćnu ruku ponad ovih bića, a tog mudrog uređivača i upravitelja zovu Bogom.

Ipak, muslimanski mislioci imaju različita stanovišta o argumentima kojima se dokazuje Božija egzistencija, a jedan od njih je i argument reda.

Stanovišta muslimanskih mislilaca o argumentima kojima se dokazuje Božija egzistencija u Kur’anu

Stanovišta muslimanskih mislilaca o dokazima Božije egzistencije u Kur’anu mogu se podijeliti na tri vrste:

Prvo stanovište. Neki mislioci smatraju da se u Kur’anu sama Božija egzistencija smatra očiglednom. Argumentacija Božijim riječima u Kur’anu samo je radi otriježnjenja i podsjećanja.[6] Tako, u Kur’anu možemo naći:

أَفَلَا يَنظُرُونَ إِلَى ٱلإِبِلِ كَيفَ خُلِقَت…. فَذَكِّرْ إِنَّمَا أَنتَ مُذَكِّرٌ ‎‏ لَّسْتَ عَلَيْهِم بِمُصَيْطِرٍ

Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene[7] …Ti opominji, ti si samo onaj koji opominje. Ti nemaš vlast nad njima.[8]

Drugo stanovište. Kur’an u nekim ajetima iznosi različite argumente, a među njima i argument reda da bi se pojmila Božija egzistencija,[9] iako u vrijeme kada je Kur’an objavljen nije bilo mnogo osoba koje su poricale Božiju egzistenciju:

وَلَئِن سَأَلْتَهُم مَّنْ خَلَقَ ٱلسَّمَـٰوَٰتِ وَٱلْأَرْضَ لَيَقُولُنَّ ٱللَّهُ

A da ih upitaš: “Ko je stvorio Nebesa i Zemlju?” – sigurni bi rekli: “Allah!”[10]

Treće stanovište. Moguće je da Kur’an Časni ne nastoji izravno dokazivati Božiju egzistenciju ili da Božiju egzistenciju smatra bliskom samoočiglednosti i nečim bez potrebe za argumentacijom. Ali, svakako se može iz kur’anskih objašnjenja izvesti argumentacija ove tvrdnje, tako da čak nije nemoguće da sam Kur’an izravno argumentira Božiju jednoću, a da neizravno dokazuje samu Božiju egzistenciju,[11] kao u kur’anskom ajetu:

لَوۡ كَانَ فِيهِمَآ ءَالِهَةٌ إِلَّا ٱللَّهُ لَفَسَدَتَا

Da Zemljom i Nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.[12]

Iako ovaj ajet izravno ukazuje na jednoću Božiju, njime se neizravno može dokazati i sama Božija egzistencija. Znači, ukoliko zamislimo da u svijetu postoje dva boga, sama njihova saradnja će biti objektivni primjer reda, tako da će ponovo svaki red zahtijevati nekoga koji ga postavlja. Nakon što smo spomenuli premise, sada ćemo iznijeti različita objašnjenja argumenta reda prema stanovištu zapadnih filozofa, jer su se islamski filozofi manje bavili ovim argumentom. Islamski filozofi su argument reda koristili da bi dokazali znanje, jednoću i druga božanska svojstva, a ne za dokazivanje Božije egzistencije. Hadže Nasirudin Tusi koristi ovaj argument da bi dokazao Božije znanje, kada kaže: “Postojanost i odmjerenost Njegovih djela… dokaz je Božijeg znanja”.[13]

Smatraju da je razlog ovome ograničenost koju ovaj dokaz ima u svojoj biti. Međutim, filozofi na Zapadu ovaj argument smatraju jednim od tri klasična argumenta dokazivanja Božije egzistencije. Druga dva argumenta su: kosmološki i ontološki dokazi.[14] Argument reda na Zapadu ima različita tumačenja i naziva ga se mnogobrojnim imenima. Neki filozofi ove mnogobrojne nazive smatraju različitim tumačenjima jednog argumenta, dok drugi smatraju da se različita tumačenja međusobno neznatno razlikuju.

Interpretacije argumenta reda

Nazivi ovog argumenta su:

1. Argument svrhovitosti.
2. Argument reda ili plana i upravljanja.
3. Teleološki argument.
4. Prirodno-teološki argument.

Na početku ćemo iznijeti objašnjenja dana u ovim argumentima, zatim ćemo navesti prigovore koji su im upućeni, a na kraju ćemo ih kritički razmotriti.

1. Argument svrhovitosti ili metoda svrhovitosti

Istaknuti kršćanski filozof i teolog Toma Akvinski u svojoj knjizi Suma teologije spominje pet načina dokazivanja Božije egzistencije, od kojih peti naziva dokaz o svrhovitosti i na ovaj način ga objašnjava: “Peti način proizlazi iz upravljanja svijetom. Mi primjećujemo da stvari koje nemaju znanje, kao što su prirodna tijela, djeluju s određenim ciljem. Ova tvrdnja proizlazi iz činjenice da oni uvijek ili gotovo uvijek djeluju na jedan način radi postizanja najboljeg ishoda. Zato je jasno da oni ne postižu slučajno svoju svrhu, nego planski. Međutim, ono što nema znanje ne može se kretati ka nekom cilju, osim ako je upravljeno posredstvom nekog bića koje ima znanje i svijest, poput strijele koja je upravljena od strane strijelca. Prema tome, postoji svjesno biće koje upravlja sva prirodna bića prema njihovoj svrsi, a mi to biće nazivamo Bogom.”[15]

Polazna tačka petog metoda: Ovo je jasno i očigledno svjedočanstvo da prirodna bića slijede poseban poredak i, kao što je vidljivo, ona djeluju zbog posebnih ciljeva. Ustvari, ova činjenica je jedan sveobuhvatan dokaz jer, iako se mogu iznijeti neki prigovori o savršenstvu uređenosti Ovog svijeta, ipak se postojanje te uređenosti potvrđuje upravo zbiljom da ljudi postoje, zato što oni sebe nalaze u svijetu u kojem je život moguć i, ukratko, zato što postoje filozofi koji pronalaze mogućnost ispitivanja i istraživanja razine savršenosti pod određenim uvjetima i koji razmišljaju o uređenosti svijeta. Kada Toma Akvinski govori o prirodnim tijelima koja uvijek ili gotovo uvijek djeluju na jedinstven način, on nam želi kazati da slučajni izuzeci ne umanjuju vjerodostojnost polazišne tačke, tj. uređenosti svijeta.[16]

Pretpostavke i ishodi ovog pitanja su jednostavni. Mi živimo u svijetu u kojem je veliki broj događaja i aktivnosti pokazatelj jednog reda koji ne može biti rezultat slučajnosti. S druge strane, veliki broj ovih događaja i djelovanja potječu od bića koja su lišena znanja. Zaključak je da uzrok postojećeg reda i svrhovitosti u svijetu nije unutar ovih bića. Prema tome, potrebno je da izvan i ponad ovih bića bude neko biće koje ima znanje i svijest i posredstvom kojeg će stvari lišene znanja da budu upravljene ka svojoj svrsi, kao što je strijela upravljena od strane strijelca ka svome cilju.[17]

2. Argument reda ili upravljanja

David Pailin razlikuje argument reda od argumenta svrhovitosti i za njih spominje dva naziva. Sada ćemo nešto reći o argumentu reda.

Prema ovom argumentu, razmatranje tokova i sadržaja svijeta prirode pokazuje da oni jasno u sebi nose znakove inteligentnog poretka. Ali, jedan ovakav poredak se ne dešava sam od sebe. Zaključak je da su karakteristike i specifičnosti svijeta snažan pokazatelj i argument za zbilju inteligentne i uzvišene Egzistencije, koja je uzrok kompozicije dijelova svijeta. Ova Egzistencija (tj. uzrok poretka) znana je kao Bog. Oni koji zagovaraju ovaj argument uglavnom se koriste svakodnevnim naučnim otkrićima kao objektivnim primjerima poretka.

Argument reda je argument koji je u prvim razdobljima nove nauke bio vrlo prihvatljiv običnim ljudima. Ljudi su bili zapanjeni otkrićima nove nauke, u njima su vidjeli jasne znakove mudrosti, moći i dobrote Stvoritelja.[18] Naprimjer, John Ray je pronašao dokaz mudrosti Stvoritelja u kompoziciji nogu i perja na repu djetlića koji su prilagođeni penjanju i sjedenju na deblima drveća. William Derham smatra da kretanje planeta i kometa dokazuje da je Sunčev sistem komponiran planski, a ne kao nužnost prirodnih zakona ili slučajnosti. On je izvanrednost organa za varenje vidio kao znak beskrajne kreativnosti i umješnosti Stvoritelja. William Paley, filozof iz osamnaestog stoljeća, u svojoj knjizi Prirodna teologija spominje stvari koje posjeduju uređenost, kao što je način djelovanja ljudskog oka, mišića, tetiva, žučnog mjehura, ljepotu stvari u prirodi, složenost svjetlosti i raznovrsnost životinjskih prohtjeva, te raspravlja o njima i zaključuje da su pokazatelji reda toliko snažni da ih se ne može ignorirati.

Naprimjer, u pogledu strukture oka naglašavaju se razne vrste koordiniranog djelovanja njegovih različitih dijelova radi uspostavljanja vida. Paley iznosi argumente na takav način da je to objašnjivo samo u slučaju pretpostavke postojanja jednog uređivača i upravitelja koji je usklađenost dijelova usmjerio ka određenom cilju. Ova tvrdnja da je usklađenost objašnjiva samo uz pretpostavku postojanja Onoga koji uređuje suština je argumenta reda. Paley oko poredi sa jednim satom i zaključuje da ukoliko bi neka osoba živjela na nekom pustom udaljenom ostrvu i pronašla jedan satni mehanizam, ona bi potvrdila pretpostavku da je neko inteligentno biće napravilo ovaj sat. Upravo zbog toga čovjek ima pravo da, proučavajući svoje oko, zaključi kako ga je napravilo neko inteligentno biće. Dakle, kao što su dijelovi sata usklađeni da bi pokazivali vrijeme, a mi razumijevamo da je ova usklađenost proizašla iz kreativnog djelovanja jednog graditelja, na isti način u slučajevima prirodne usklađenosti čije porijeklo nije jasno, jedini način da to postane razumljivo je pretpostavka da one potječu od nekog inteligentnog priređivača. Pošto mi ne opažamo nikakvog uređivača i planera, moramo zamisliti jednog nevidljivog uređivača i planera iza ovog prizora.[19]

Nadalje se ističe da red zahtijeva onoga koji ga uspostavlja, onaj ko uspostavlja red je osoba, a ta osoba je Bog. Paley podsjeća da mi ne moramo razumjeti aktivnost svakog dijela ili djelovanje neke kompozicije da bi smo uvidjeli kako je to rezultat reda. Postojeća moć razmnožavanja jedan je znak kreativnosti poretka i potpune vještine, a slučajevi nedostatnosti i nereda u jednoj kompoziciji nisu zapreka tome da ta kompozicija bude uređena.[20]

3. Teleološki argument

David Pailin ovaj argument objašnjava na sljedeći način: Teleološki argument se uglavnom smatra određenim oblikom argumenta reda, ali je bolje da ga uzmemo u obzir kao jedan odvojen argument. Dok se argument reda usmjerava na vanjske i inteligentne znakove koje pokazuju prirodna bića, teleološki argument obraća pažnju na to da li kompozicija zbilje uopće ukazuje na to da ona ima cilj. Teleološki argument se zasniva na dvije tvrdnje: Prva tvrdnja je da su opći poredak i sistem svijeta očigledno podesni za postizanje vrednota.

Druga tvrdnja kaže kako je teško prihvatljivo da je svijet sa ovakvom strukturom nastao pod uzajamnim i slučajnim utjecajem slijepih moći. Prema tome, zaključak je da osnovno svojstvo svijeta snažno ukazuje na to da je svijet svjesni proizvod jedne inteligentne volje, koja je na racionalan način povezana sa vrednotama.[21]

1. R. Tennant u svom djelu Philosophical Theology iznosi jedno snažno objašnjenje teleološkog argumenta. On iznosi stav da je moguće svaki pojedinačni primjer koji se koristi kao potvrda argumenta reda objasniti s obzirom na bliske uzroke koji su imanentni prirodnom poretku. Snaga teleološkog argumenta je više u onome što Tennant objašnjava kao saradnju bezbrojnih uzroka sa međusobno povezanim djelovanjem, a koji proizvode i čuvaju univerzalni prirodni poredak. Osim toga, ovaj poredak je moguće racionalno poimati tako da bude povezan sa postignućem vrednota. Postoji pet činilaca koje Tennant na poseban način smatra važnim za postizanje zaključka da je monoteistički teizam najvjerovatnija pretpostavka za razumijevanje svijeta kao nešto što je proizvod božanskog intelekta, upravljanja i nakane:
2. Međusobna saglasnost mišljenja (uma) i stvari (vanjskog svijeta), što prirodu čini jednom racionalnom i spoznatljivom kompozicijom.
3. Tok usavršavanja teži općem (ili sveobuhvatnom) napretku i on posjeduje opću usmjerenost.
4. Izvanjska pripravnost neorganskog svijeta koji je prostor i polje pojave i opstanka života. Mogućnost da ova izvanjska spremnost proizlazi iz slučajnosti ili sretnih okolnosti je beskrajno slaba. 4. Estetski činitelj. Tennant smatra da je svijet nositelj vrednota, ne samo u tom smislu da je moguće da iz njega nastanu vrijedne stvari (naprimjer, tako što će se kazati 21 19 kako je moguće da je jedan komad kamena potencijalni nositelj dijela vrednote jedne dragocjene skulpture), već u značenju da sâm prirodni svijet obuhvata strukture i zbilje čija sama ljepota i grandioznost predstavljaju estetski užitak. Izgleda da je svijet kao nositelj vrednota elementarno povezan sa bićima koja imaju osjećaj za ljepotu. Iako je moguće da struktura svijeta ukazuje na inteligentnu moć, ipak obraćanje pažnje na suštinske vrednote svijeta može sâmo po sebi predstavljati jednu uputu o smislu svijeta.
5. Priroda koja stvara etička bića utječe na etički život… i relativno je promjenjiva posredstvom etičkih subjekata koji idu za vrednotama. Drugim riječima, Ovaj svijet pomaže čovjekovom etičkom življenju, tj. svi prirodni procesi mogu se racionalno sagledavati kao jedno sredstvo za mijenjanje i usavršavanje etičkih i inteligentnih bića.

On na kraju zaključuje da ovih pet činitelja, kada se zajedno uzmu u obzir, snažno naglašavaju da se svijet treba razumjeti kao rezultat božanskog poretka, a ovaj poredak, pošto je povezan sa božanskim motivom, garantira zadovoljavajuću vrijednost. Znači da ovih pet činitelja pokazuju prikladnu zavisnost i usklađenost u svijetu, a iz ove povezanosti i usklađenosti razumijevamo da ponad Ovog svijeta postoji moćan upravitelj i uređivač. Prema tome, teleološki argument suprotno argumentu reda, nije koncentriran na pojedinačne vrste tokova, već taj argument nastoji utvrditi općenitu karakteristiku.[22]

William Payne Alston u Filozofijskoj enciklopediji Pola Edvardsa iznosi teleološki argument pod naslovom Iznošenje dokaza o svijetu kao jednoj cjelini. On kaže: Ukoliko umjesto razmatranja pojedinačnih primjera postojeći poredak u svijetu uzmemo u obzir kao cjelinu, lahko ćemo moći staviti po strani suprotstavljene naučne tvrdnje o ovom pitanju. Postoje različiti načini izvršenja ovog posla. Mi možemo posmatrati čitav svijet kao jedno sredstvo za postizanje uzvišenog cilja ili ga možemo uzeti u obzir kao jedan poredak sastavljen od struktura koje su jedna s drugom usklađene i uzajamnim djelovanjem čuvaju njegovu usklađenost.

Uzimanje u obzir cjeline svijeta kao sredstva za postizanje uzvišenih ciljeva daje nam najčvršći dokaz, jer je sličnost svijeta sa vještački napravljenim kompozicijama koje su inteligentno ustrojene veća od svega. Takve vještačke kompozicije su kuća, brod ili sat i dizajnirane su za postizanje ciljeva koji su izvan njihovog unutrašnjeg funkcioniranja. Svako od njih je planirano za izvršenje nekog posla. Dakle, ako je sličnost sa vještačkim tvorevinama glavna potpora ovog mišljenja da je svijet inteligentan proizvod, te ukoliko se svijet može posmatrati kao jedna cjelina potpuno prikladna za izvršenje nekog posla, onda će ova sličnost imati jednu čvršću osnovu, a ako ovaj cilj bude imao najuzvišeniju vrijednost imat ćemo osnovu da apsolutno dobro pripišemo Onome koji je uredio svijet.

Na pitanje kako ćemo gurnuti po strani suprotna naučna objašnjenja, on kaže: Ako je naša osnovna pretpostavka da je struktura svijeta jedna cjelina, onda empirijske nauke same po sebi ne mogu iznijeti svoj stav o ovome. Empirijske nauke nastoje pronaći poretke u kompozicijama dijelova i različitih razina ili aspekata unutar materijalnog svijeta.

Empirijska nauka šuti u pogledu pitanja kao što su: zašto svijet postoji kao jedna cjelina ili zašto je svijet ovako specifičnog oblika, a ne nekog drugog? Naposljetku, uzrok nemoći empirijske nauke u davanju odgovora je u tome što ona odgovara samo na probleme koji se mogu empirijski istražiti. Čovjek može posmatranjem ustanoviti da li između dva različita stanja u svijetu postoji sistemska povezanost ili ne (naprimjer, povezanost između povećanja temperature i ključanja).

Međutim, ne postoji nikakva metoda za utvrđivanje povezanosti između materijalnog svijeta kao jedne cjeline sa nečim što postoji izvan njega. Prema tome, nikakvo naučno objašnjenje ne može zamijeniti monoteistički odgovor na pitanje zašto je svijet jedinstveni poredak usklađenosti. [23]Zato možemo kazati da argument reda iz pojedinačnih primjera reda i teleološki argument iz univerzalnog reda u svijetu vode ka razumijevanju uređivača.

4. Prirodno-teološki argument

Veliki zapadni filozof Kant kaže da ukoliko ontološki i kosmološki dokazi ne mogu dati dovoljnu osnovu za dokaz postojanja Boga, mi se možemo pomoći jedinim načinom, a to je red i kompozicija stvari u svijetu, da bi smo uvidjeli da li možemo tako doći do čvrstog dokaza. Ovaj dokaz on naziva prirodno-teološki ili kosmološko-teološki argument i ako se dokaže da je ovaj argument nedostatan, onda će teorijski razum biti nemoćan da dokaže Božiju egzistenciju. Nadalje, Kant kaže kako je argument reda dostojan toga da se uvijek spominje sa poštovanjem. Ovaj dokaz je najstariji, najjasniji i najprikladniji za razum svih ljudi. Ovaj dokaz podstiče proučavanje prirode. Ovaj svijet nam toliko otvara uređenost, svrhovitost i ljepotu da smo time zadivljeni, a jezik je nemoćan da opiše izuzetno veliki broj ovih začudnosti.

Glavne dionice ovog argumenta su sljedeće:

1. Svuda u svijetu postoje jasni dokazi reda i stvari imaju određene svrhe i motive.
2. Ove uređene stvari (usklađenost dijelova radi svrhe) ne mogu same biti uzrok reda, već je red u njima nešto pozajmljeno i kontingentno. Drugim riječima, ukoliko stvari ne budu usklađene i uređene od strane jednog racionalnog izvorišta koje daje uređenost, one same ne mogu postići tu uređenost međusobnom saradnjom.
3. Prema tome, postoji jedan ili nekoliko mudrih i uzvišenih uzroka koji su uzrok svijeta, ne na način da se radi o jednoj potpuno moćnoj prirodi koja sama slijepo djeluje onako usput, već kao inteligentno biće koje djeluje voljno.
4. Jedinstvo ovog uzroka može se pouzdano zaključiti iz jedinstva međusobnih odnosa dijelova svijeta poput dijelova jedne vještačke tvorevine u stvarima koje su u opsegu našeg opažanja. To je zaključak koji sva naša opažanja i sve vrste načela analogijskog zaključivanja potvrđuju.[24]

Iz cjeline objašnjenja argumenta reda zaključujemo da postojeći red u svijetu ne proistječe iz samog materijalnog svijeta, već se radi o inteligentnoj i moćnoj ruci koju svi nazivaju Bogom. Prema tome, može se kazati da je obaveza argumenta reda to da nas uzdigne sa nivoa prirode i materijalnog svijeta, ponad materijalnog, do Znalca i Mudrog, a ovaj argument dobro izvršava svoju obavezu. Kur’an o ovome kaže:

 أَفَلَا يَنظُرُونَ إِلَى الْإِبِلِ كَيْفَ خُلِقَتْ ‎ وَإِلَى السَّمَاءِ كَيْفَ رُفِعَتْ ‎ وَإِلَى الْجِبَالِ كَيْفَ نُصِبَتْ ‏ وَإِلَى الْأَرْضِ كَيْفَ سُطِحَتْ ‎‏ فَذَكِّرْ إِنَّمَا أَنتَ مُذَكِّرٌ ‏ لَّسْتَ عَلَيْهِم بِمُصَيْطِرٍ

Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?! Ti poučavaj – tvoje je da poučavaš, ti vlast nad njima nemaš![25]

Naravno, neki zapadni filozofi, kao što su David Hume, Immanuel Kant i John Hospers, iznijeli su prigovore na argument reda koje ćemo prenijeti, a zatim na njih i odgovoriti.

Prigovori na argument reda

1. Prigovor Johna Hospersa

Pojam red nije jasan i očigledan pojam i ljudi ga ne razumijevaju jednako. Jedna pojava koja nekoj osobi izgleda uređeno, drugoj osobi je pojava bez reda. Naprimjer, slika koja jednom posmatraču izgleda uređeno drugome se čini neuređenom[26] ili mrlje od tinte koje nekome izgledaju uređeno drugome ne izgledaju tako.[27]

U odgovoru na ovaj prigovor potrebno je još jednom razmotriti vrste reda, da bi se utvrdilo koji od primjera reda ima ovakvu odliku, tj. da li svi primjeri reda imaju ovu karakteristiku ili neka njihova posebna skupina.

Iz određenog aspekta, uzet ćemo u obzir tri vrste reda:

a) Estetski red, kao što je slučaj kod slikarskog djela ili sticanje uvjerenja u Božiju egzistenciju posmatranjem neba ispunjenog zvijezdama.

b) Uzročni red, kao što je vremenska i prostorna usklađenost različitih stvari.

c) Teleološki red, kao što je postojanje živih bića ili struktura koje su ustanovljene radi dobivanja posebnog i korisnog ishoda.[28]

S obzirom na različite vrste reda, postaje jasno da postoje primjeri reda u kojima svi dijelovi u jednoj potpunoj usklađenosti nastoje ostvariti jedan rezultat i ovo su bez sumnje objektivni primjeri reda i poretka. Živa bića kao što su čovjek, životinje ili ptice primjer su jednog ovakvog reda i niko ne sumnja u to, te nisu poput slikarskog djela za koje jedna osoba smatra da je skladno i uređeno, a druga smatra da je neskladno i neuređeno.

Drugo, nije sa svim slikarskim djelima takav slučaj da su prema mišljenjima nekih skladna i uređena, a prema mišljenjima drugih neskladna. Slikarska djela se mogu s obzirom na to podijeliti na dvije skupine: Jedna je skupina onih djela za koje svi smatraju da su skladna i lijepa, a druga skupina su djela za koje se možda postavlja spomenuto pitanje. Ali, zar se sud o jednom malom dijelu iz vrste reda može prenijeti na sve vrste reda? Nipošto.

2. Humeovi prigovori argumentu reda

Hume iznosi prigovore argumentu reda u svojoj knjizi Razgovori o prirodnoj religiji za koje bi se moglo kazati da su najznačajniji prigovori ovom argumentu. J. L. Mackie u svome djelu The Miracle of Theism (Čudo teizma) ovako sažima Humeove prigovore:

Hume u svojim prigovorima argumentu reda detaljno raspravlja, ali mi ćemo u ovim prigovorima odrediti pet glavnih stavki:

a) Analogija i poređenje između skladnih i uređenih ljudskih proizvoda i prirodnih bića je slaba, tj. ovakva analogija je netačna. Zato je svaki rezultat koji proizađe iz ovakve analogije nejasan.

b) Postoje konkurentske teorije koje daju objašnjenje reda u prirodnom svijetu. Moguće je da red u prirodi proizlazi iz životinjske i biljne reprodukcije. Moguće je da svijet kao jedna cjelina bude rezultat nečega sličnog biološkoj reprodukciji ili rezultat slučajnog reda dijelova koji su prirodno u stalnom kretanju ili da je to plod mnoštva natprirodnih bića ili da je plod svjetskog duha kojem materijalni svijet predstavlja tijelo.

c) Ukoliko bude razložno da se uređenost u materijalnom svijetu objašnjava preko božanskog znanja onda moramo ustvrditi da u božanskom znanju postoji jedna komplicirana uređenost koja barem u mjeri uređenosti svijeta zahtijeva da bude objašnjena. Čak i ako kažemo da je red u božanskom znanju bitski i nema potrebe za objašnjenjem, zašto onda ovaj bitski red ne bismo zamislili u samome kosmosu?

d) Sljedeće pitanje je postojanje zla. Teško je iz ovog materijalnog svijeta izvesti zaključke o etičkim svojstvima Boga ili božanskog uređivača kosmosa.

e) Mi nikada ne možemo doći do drugačijih rezultata o poznatome svijetu ili iskustvu koje se tiče naše budućnosti, a koje će biti mnogo iznad onoga što je već dato i hipoteza koje iskustveno kušamo.[29]

Ovih pet prigovora se može iznijeti na sljedeći način:

a) Da li je sličnost između svijeta prirode i ljudskih proizvoda dovoljna da bi se monoteistički teizam smatrao vjerodostojnim objašnjenjem prirodnog reda i sklada?

b) Čak i ako odgovor na prvi prigovor bude pozitivan, različite zamjenske hipoteze slabe tvrdnju i dokaz o Božijoj egzistenciji.

c) Ako se potvrdi i osnaži monoteistička hipoteza (uprkos prvoj i drugoj kritici) o uređenosti kosmosa, sâmo božansko znanje zahtjeva objašnjenje barem u mjeri u kojoj to zahtijeva uređenost kosmosa.

d) Ako se potvrdi i dokaže monoteistička hipoteza preko reda u prirodi (uprkos prvoj, drugoj i trećoj kritici) etička svojstva tog božanskog uređivača negirat će se događanjem zla ili barem neće biti potvrđena u svijetu u kojem postoji i zlo i dobro.

e) Ukoliko monoteistička hipoteza ostane ispravna pored četiri navedene kritike i bude općenito potvrđena i dokazana, ona će opet biti neuspješna. Ovakva hipoteza ne može ustanoviti posebne karakteristike našeg svijeta i našeg življenja. Naprimjer, ne može nam kazati o budućnosti 29 26 prirode, o uslišavanju molitvi i uspjehu vjernika i plemenitih ljudi, što je drugačije u odnosu na kaznu za nevjernike i zle ljude. Ona nam ništa ne govori o životu nakon smrti koji sadržava prikladne nagrade i kazne.[30]

Odgovor na Humeove kritike

a) Hume kaže da između ljudskih vještačkih tvorevina i prirodnih pojava nema neke velike sličnosti da bismo zaključili kako su ljudske tvorevine nastale kao plod ljudske misli i umovanja, tako da su i prirodni fenomeni nastali posredstvom mišljenja. Naučili smo putem iskustva da su ljudske tvorevine plod planiranja i upravljanja, ali mi nemamo ovakvog iskustva sa prirodnim fenomenima, pa tako ni po pitanju njihovog nastanka.[31] Tačno je da mi kažemo u argumentu reda da, upravo kao što ljudske tvorevine imaju potrebu za projektantom i uređivačem, isto tako i prirodni egzistenti imaju potrebu za projektantom i uređivačem, ali potpora ovog poređenja nije obična analogija da bi Humeov prigovor imao osnovu. Stvarna potpora navedenih primjera je srodnost između uzroka i posljedice. To znači da posebna posljedica mora proizaći iz posebnog uzroka, a ne iz bilo kojeg uzroka. To znači da jednu naprednu knjigu iz matematike ne može napisati nepismena ili nestručna osoba u toj oblasti. Pravilo o srodnosti je jedno racionalno pravilo i dokazivanje njegove ispravnosti nema potrebu za iskustvom. Naprimjer, u vezi s pravilom uzročnosti možemo kazati da, ako nastane jedno nedostatno i slabašno biće, onda razum na osnovu zakona uzroka i posljedice zaključuje da to nedostatno i slabašno biće obavezno mora imati potporu u nekom drugom biću. Ovo pravilo nema potrebu za iskustvom. Naravno, moguće je da prilikom ustanovljavanja njegovog objektivnog primjera bude potrebe za iskustvom, ali njegovom općem pravilu se ne može prigovoriti. Kažemo da su ljudske tvorevine jedan primjer uređene posljedice i prema pravilu srodnosti uređena posljedica mora proizaći od nekog uzroka koji je znalac i mudar. Upravo je pravilo srodnosti u pogledu prirode i njezinih fenomena istinito i primjenjivo, tj. pošto je posljedica uređena prema pravilu srodnosti i njezin uzrok je znalac i mudar. Dakle, ljudske tvorevine i prirodni fenomeni su dva primjera pravila srodnosti, a poređenje i analogija nisu osnove njihove sličnosti. Naravno, Hume kao jedan empirist ne prihvata racionalne principe na onaj način kako ih prihvaćaju racionalisti, a ovo je jedna bazična tema koja zahtjeva temeljnu raspravu. Prema tome, mi zaključujemo da se zagovaratelji argumenta reda ne koriste samo analogijom.

b) Hume ističe da stvaranje vještačkih proizvoda uz čovjekov dizajn suštinski nije razložnije od stvaranja bića na bazi biološke reprodukcije i pita zašto smo mi prvo, a ne drugo uzeli za primjer stvaranja u svijetu.

c) Čak i ako prihvatimo da je kosmos primjer uređenosti, zašto je ova pretpostavka da je svijet stvorilo jedno inteligentno biće opravdanija od pretpostavke da je svijet plod seksualnog čina dva druga svijeta koji su poput oca i majke ovome svijetu? [32]

U odgovoru Humeu može se kazati da stvaranje, za razliku od reprodukcije, iznosi potpunije i više zadovoljavajuće objašnjenje, jer je reprodukcija umnožavanje jedinki iste vrste. Na njoj se zasniva nastanak drugog bića iste vrste za koje se postavlja potpuno isto pitanje. Mi u početku možemo postaviti pitanje zašto zec ima uši koje su prikladne njegovim potrebama? Odgovor da je taj zec nastao od drugog zeca koji je imao iste tjelesne karakteristike nije zadovoljavajući. Ali, ako možemo prihvatiti da je ovaj zec namjerno tako konstruiran da može ispunjavati svoje potrebe ili da je ovako konstruiran na osnovu planiranja i upravljanja mudrog upravitelja, onda smo dali prikladan odgovor.[33] Isto tako, druge hipoteze nisu potpune i zadovoljavajuće. Naprimjer, ova hipoteza da su sva bića Ovog svijeta nastala slučajnim međusobnim spojem prvobitnih elemenata u pokretu jeste hipoteza koju ljudski um i savjest ne prihvataju i protivna je racionalnim i očiglednim principima. Prema tome, ova pretpostavka da je red u kosmosu plod planiranja jednog mudrog uređivača i znalca je najrazložnija i najprihvatljivija hipoteza.

d) Ako se red i sklad u kosmosu objasne preko božanskog znanja, onda je božanski um također primjer reda koji, kao i red u kosmosu, ima potrebu za objašnjenjem. Ako kažemo da je red i sklad u božanskom znanju bitski zašto onda ne bismo kazali da je red u kosmosu njegova bitska karakteristika? U vezi s ovom kritikom može se kazati da, iako ovo objašnjenje nosi sa sobom određene manjkavosti, one nisu kao one prethodne. Ukoliko mi odbacimo svako objašnjenje koje ima nove manjkavosti, onda bi smo trebali odbaciti sve nauke.[34] Osim toga, suština prigovora nije tačna. Na odgovarajućem mjestu je dokazano da svako svojstvo ili savršenstvo postoji kao kontingentno ili kao nužno. Drugim riječima, svi egzistenti se dijele na dvije skupine: nužno biće nezavisno od svakog drugog bića i kontingentne egzistente koji su zavisni od drugog bića. Svako od ove dvije vrste bića ima svoje posebne karakteristike. Na primjeru sadašnje rasprave, ukoliko se kaže da je red bitsko svojstvo nekog egzistenta, onda on ima posebne karakteristike koje ne mogu imati materijalni elementi Ovog svijeta, tj. da je znalac, moćan i živ. Iz toga neizbježno slijedi stanovište kako red ne može biti bitska karakteristika Ovog svijeta. Dakle, red i sklad su bitski aspekti nekog drugog egzistenta u kojem nema karakteristika materijalnog svijeta.

e) Hume kaže da u svijetu postoji zlo, što znači da se etička svojstva u argumentu reda ne mogu pripisati božanskom uređivaču. U odgovoru na ovaj Humeov prigovor kažemo da preko argumenta reda samo nastojimo dokazati znanje, inteligenciju i svjesnost onoga koji je uredio ovaj kosmos. Druga svojstva božanskog uređivača dokazivat ćemo drugim argumentima. Čak i ako se kaže da se s postojanjem zala u svijetu ne može božanskom uređivaču pripisati beskrajno znanje, u odgovoru na to ćemo kazati sljedeće: Prvo, da su već iznijeti odgovori na problem postojanja zala i taj prigovor se ne može uputiti argumentima dokazivanja Božije egzistencije. Osim toga, mi ne nastojimo potvrditi beskrajno Božije znanje, već samo dokazujemo da uređivač ima znanje i svijest o redu koji je uspostavio. S druge strane, u pogledu svakog svojstva savršenstva koje se za Boga dokaže božanska bit je takva da mora posjedovati to savršenstvo u beskrajnoj mjeri, a ovo je drugačija argumentacija. Dakle, beskonačnost znanja se ne dokazuje argumentom reda. Živa bića i kosmos, uz postojanje zla, opet mogu predstavljati pokazatelj znanja i obaviještenosti uređivača. Naprimjer, ukoliko razmotrimo preciznu naučnu knjigu s mnogobrojnim poglavljima, napisanu na dobar i vješt način, ali u ovoj knjizi, pretpostavimo, postoji nekoliko nerazumljivih izraza, da li će nas to odvratiti od uvjerenja da je pisac ove knjige učen? Nipošto. Dakle, ako čak i priznamo, u skladu sa pretpostavkom, postojanje zala u svijetu, opet će argument reda u cjelini dobro ispunjavati svoju zadaću. 30

f) Hume u svojoj petoj kritici ističe da argument reda ne može dokazati neka teološka stanovišta, kao što je to naprimjer pravac u kojem će se priroda kretati u budućnosti ili pitanje ovosvjetske sreće i onosvjetskog spasenja, te života nakon smrti. U odgovoru na ovo moramo kazati da ovaj prigovor proizlazi iz nepostojanja dobrog poznavanja argumenta reda. Argument reda ima posebnu zadaću, iz čijeg se izvršenja izvode dobri zaključci. Zato nije potrebno da argument reda dokazuje karakteristike života nakon smrti da bismo zaključivali kako je argument reda nedostatan, jer on ne dokazuje ove teme. Naravno, postoje i drugi Humeovi prigovori koje J. L. Mackie nije iznio, te ćemo ih ukratko spomenuti.

g) Argumentom reda se ne može dokazati postojanje jednog Boga, jer je maksimalan zaključak koji se iz njega može izvesti to da svaki primjer reda proizlazi iz djelovanja jednog inteligentnog uređivača i projektanta. Ovaj argument ne dokazuje da su svi primjeri djelo samo jednog uređivača.[35] U odgovoru na ovaj prigovor kažemo da mi argumentom reda samo želimo dokazati moć i znanje Onoga koji uređuje u odnosu na postojeći red koji je stvorio, a ne nešto drugo. Jedinstvo Onoga koji uređuje može se dokazati drugim dokazom. Pretpostavimo da u jednoj etapi dokazujemo brojne uređivače, a u narednoj etapi dokazujemo činjenicu da mnogobrojni uređivači, koji su sami objektivni primjeri reda, potječu od jednog božanskog uređivača. Prema tome, ovaj prigovor ne govori o nedostatnosti argumenta reda i mi ne namjeravamo sve specifičnosti i karakteristike božanskog uređivača dokazivati putem argumenta reda.

h) Hume u vezi s ovim iznosi još jedan prigovor: Ako pretpostavimo da je Ovaj svijet savršen proizvod, opet je nejasno i nesigurno to kako možemo sva njegova savršenstva s razlogom pripisati njegovom graditelju. Kada posmatramo neki brod, naravno da ćemo imati pozitivno i visoko mišljenje o inteligenciji graditelja jednog ovako kompliciranog, korisnog i lijepog proizvoda. Ali, kada saznamo da je on jedan glupi mehaničar koji kopira druge i slijedi jedan zanat koji je ispečen i napredovao postepeno tokom mnogih uzastopnih ponavljanja i vremena kroz pokuse, pogreške, ispravke, procjene i razgovore, da li ćemo onda još uvijek imati ovaj osjećaj? Prije nego je postojeći poredak uspostavljen, moguće je da su postojali mnogi svjetovi u cijelom univerzumu i da se dešavao kontinuirani napredak i lagano poboljšanje u vještini stvaranja svijeta tokom beskrajnih ciklusa i vremena. Ko može kod ovakvih problema odrediti šta je istina i ko može čak i pretpostaviti koja od mnogih pretpostavki i hipoteza ima veću mogućnost bivanja istinitom? U odgovoru Humeu kažemo da je zadatak argumenta reda dokazati da uređivač ovog kosmosa ima znanje i moć, a kao što se može zaključiti iz Humeovih riječi argument reda to može. Međutim, pitanje kako je ovaj uređivač stekao ovo znanje pripada drugoj raspravi, koja se treba voditi odvojeno od rasprave o argumentu reda. Da li je promjena i preobražaj dopušten u božanskom uređivaču ili ne? Da li su njemu pripisivi nedostatnost i siromaštvo ili ne?

Ovo su pitanja koja zahtijevaju odvojenu raspravu. Sažeto ćemo o ovome kazati sljedeće: Pošto uređivač ovog univerzuma ne može biti materijalan i mora biti ponad specifičnih svojstava materijalnosti, onda je njemu nesvojstvena promjena i nedostatnost, a pošto nije vremenit ne može tokom vremena stjecati neka savršenstva. Ako bi bio  nedostatan, onda je kontingentno biće koje samo ima potrebu za nužnim egzistentom. U tom slučaju on će biti stvorenje nekog naprednijeg bića, pa će ustvari glavni uređivač i projektant biti to naprednije biće, a ne biće koje ima nedostatak i koje je promjenjivo.

3. Darvinova teorija evolucije i argument reda

Prema Darvinovoj teoriji današnje strukture živih bića nastale su putem jednog potpuno prirodnog procesa, od jednostavnijih bića. U ovoj teoriji, kako je to prezentirano još u Darvinovo vrijeme, dva činitelja imaju temeljnu ulogu:

1. Mutacije,
2. Razmnožavanje.

Mutacije se dešavaju kada je potomak tako različit od svojih roditelja da može ove promjene prenijeti na sljedeće generacije, a sljedeće generacije na one nakon njih itd. Znači da je mutacija jedna relativno stabilna genetska promjena. Način djelovanja ovih činilaca može se objasniti preko jednog od spomenutih prikladnih primjera. Ako se vratimo u prošlost i posmatramo prvobitne rase pasa doći ćemo do pasa čije uši nisu bile okrenute prema naprijed. Sada zamislimo da se desila mutacija tako da je jedno uho malo pomaknuto naprijed u odnosu na uobičajenu mjeru. Ako prihvatimo da se živa bića razmnožavaju više nego što sredina ima mogućnosti da ih prihvati, u tom slučaju će radi osiguranja potrebnih zaliha hrane nastati snažno međusobno rivalstvo. Ona vrsta živih bića koja bude snažnija od svojih rivala u osiguranju hrane ili ih druga živa bića ne mognu uloviti, ima veću šansu za nastavak života i da svoje genetske karakteristike prenese narednim generacijama. Tako će u nekim narednim naraštajima psi koji imaju uši okrenute naprijed moći zamijeniti druge pse i samo će oni opstati.

Budući da se mutacije dešavaju povremeno i budući da su neke od njih korisne, imat ćemo cjelinu potpuno prirodnih činitelja čijim djelovanjem će se živi svijet kroz stalno prilagođavanje sve više mijenjati.[36]Darvinova teorija ne može dati jedno potpuno objašnjenje postojanja svrhovitog poretka, već samo objašnjava na koji način su nastala neka živa bića koja su složenija od nekih drugih, tj. prostijih živih organizama, ali ne govori ništa o porijeklu najprostijih živih organizama. Zato ona sama ne može biti zamjena monoteističkom tumačenju nastanka života. Sljedeće pitanje koje se postavlja jeste da li naučne teorije i stavovi podržavaju stanovišta neke posebne filozofije ili su oni neutralni naspram filozofskih problema? Naučnici mogu samo raspravljati o odnosu i utjecaju dvije empirijske pojave i nemaju pravo iznositi mišljenje o području ponad iskustva, zbog toga što to područje ne podliježe iskustvu. Naprimjer, u pogledu Darvinove teorije najviše što naučnici mogu kazati (naravno u slučaju tačnosti Darvinove teorije, iako je mnogo dokaza protiv ove teorije i malo-pomalo biolozi je napuštaju) je to kako mi primjećujemo da su složeniji živi organizmi nastali od jednostavnijih, bez da kažu kako je ova teorija jedino objašnjenje. Ukoliko naučnici ili bilo ko drugi kaže da je jedino objašnjenje nastanka složenijih živih bića ovo ili da je ova teorija najbolja od svih teorija, onda su iznijeli jedno filozofsko stanovište koje je izvan područja empirijskih nauka. To znači da je ovo uvjerenje kako je jedini zamisliv svijet upravo područje empirije i nikakav neempirijski činitelj nema utjecaja po ovom pitanju, a to nije nešto što se može jednostavno izvesti iz Darvinovog mišljenja ili bilo koje druge naučne teorije.

Dakle, Darvinova teorija nema pravo iznositi mišljenje o pitanju potvrđivanja i negiranja neempirijskog područja, a pitanje da li proces evolucije ima potrebu za uređivačem ili ne, jeste nešto drugo o čemu se mora odvojeno raspravljati. Također, Darvinova teorija, u slučaju njezine tačnosti, ne poništava teoriju o božanskom uređivaču, jer su zagovornici teorije o božanskom uređivaču do sada vjerovali da Bog u svojim planovima stvaranja koristi trenutak ili kratke vremenske periode, a u tom slučaju mogu kazati kako Bog za stvaranje svijeta i složenijih bića koristi duži vremenski period, te ne stoji stanovište da se povećanjem ili smanjenjem vremenskog perioda poništava princip potrebe za uređivačem. Naprimjer, to bi značilo da su jedan građevinski projekat ili jedna velika enciklopedija pripremljeni za kratak vremenski period, pa kažemo da to zahtijeva projektanta i pisca, ali ako je to trajalo više godina nego što je to uobičajeno, onda da kažemo kako u tom slučaju nema potrebe za projektantom i piscem. Dakle, kraći ili duži vremenski periodi ne poništavaju načelo potrebe postojanja Onoga koji uspostavlja red.

Možemo otići i dalje od ove teorije, kao što je teorija starogrčkog filozofa Epikura, te kazati da je uzrok uređenih i skladnih dešavanja i postojanja živih bića u svijetu samo nasumično i slučajno kretanje čvrstih i materijalnih atoma koji su u prostoru u stanju kretanja. Oni se slučajno i neplanski međusobno sudaraju, pa se ovako dešavaju ove skladne i uređene pojave ili teorije slične ovoj. Kao odgovor na ovo kažemo sljedeće: Da, ovo je jedna teorija, ali je to teorija koju nijedan zdrav razum ne prihvata. Za objašnjenje fenomena nije dovoljno samo iznošenje teorije, makar ona bila slaba i neosnovana, naprotiv – ona mora biti čvrsta i razumu prihvatljiva. Prema tome, na kraju zaključujemo da je najčvršća i najbolja teorija kojom se objašnjava red i sklad u kosmosu teorija koja govori o potrebi postojanja božanskog uređivača koji ih je ovako stvorio svojom moćnom rukom.

4. Kantovi prigovori argumentu reda

Kant u svojoj knjizi Kritika čistog uma iznosi tri prigovora argumentu reda:

a) Argument reda može samo dokazati kontingentnost i nastanak forme kosmosa, a ne i materije kosmosa. Za dokazivanje kontingentnosti materije kosmosa potrebno je da se dokaže da su sve stvari u kosmosu u svojoj biti nemoćne stvoriti ovaj red i sklad ili da se dokaže da su one, također, s obzirom na svoju supstanciju, posljedice uzvišenog uzroka. Ovakvo što zahtijeva drugačiju argumentaciju od argumenta reda, tj. zahtijeva ontološki argument.

b) Argument reda može maksimalno dokazati graditelja kosmosa, ali ne i njegovog stvoritelja. On može zbog moći koju dobrotvor ima dati formu svijetu, a mi želimo dokazati postojanje subzistentnog bića. Ako kanimo dokazati kontingentnost materije kosmosa onda je potrebno da se poslužimo kauzalnim argumentom (načelom kauzalnosti), a mi smo se u ovom argumentu uzdržali od toga.

c) Pošto je naše iskustvo ograničeno, ovaj argument nas vodi tome da Bog, davatelj forme svijetu, posjeduje veliki razum, a ne da ima beskrajni razum (zbog odnosa između uzroka i posljedice).[37]

Odgovor na Kantove prigovore

Glavni prigovor Kantu je to što on misli da argument reda treba da potvrdi sva svojstva Božija, dok mi od svakog argumenta imamo specifična očekivanja. Tako se jednim argumentom dokazuje Božije stvaralaštvo, a drugim argumentom beskonačnost Božijeg znanja. Od argumenta reda jedino očekujemo da samo potvrdi kako počelo svijeta ima inteligenciju, tj. da ima znanje i mudrost, a ne da je nesvjesna materija lišena znanja i mudrosti, jer takvo što ne može biti izvorište svog ovog začudnog reda, sklada i složenosti.

Dakle, ovim argumentom ne želimo dokazivati beskonačnost Božijeg intelekta i mudrosti da bi se prigovorilo kako ovaj argument to ne može dokazati. Beskonačnost Božijeg znanja je drugo pitanje, koje se dokazuje drugačijim argumentima. Svrha argumenta reda je da nas primakne metafizičkoj granici, a argument reda to može učiniti i on nije zasnovan na nekom drugom argumentu.

Zato, iz navedenih kritika zaključujemo kako svi ovi prigovori ne bi bili upućeni da su od početka bile jasne mogućnosti i ograničenja argumenta reda. Iz ovog reda i složenosti postojećeg svijeta mi razumijevamo postojanje prvobitnog znanja i svjesnosti, pa zato kažemo da je ponad materijalnog svijeta mudri i inteligentni uređivač koji upravlja postojećim redom i skladom u čovjeku i svijetu, te pred njim izražavamo poniznost.

Izvor: Grupa Autora, Eseji iz filozofije religije, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2022., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] Allston, William, “Teleological Argument For The Existence of God“, u: Encyclopedia of Philosophy, Paul Edwards, sv. 8, str. 84.; Edwards, Paul, Barahın-e esbat-e voğud-e Xoda dar falsafe-ye garb, prevod na perzijski ‘Alı Reza Ğemalı Nasab i Mohammad Mohammad Rezayı, Markaz-e motale‘at we tahqıqat-e eslamı Qom, 1371, str. 76.

[2] Amolı, ‘Abdollah Ğawadı, Tabyın-e barahıin-e esbat-e Xoda, cap-e dowom, Markaz-e našr-e Isra’, Qom, 1375, str. 228; Deylamı, Ahmad, Tabi‘at we hekmat, Mo‘awenat-e omur-e osatıd wa dorus-e ma‘aref-e eslamı, Qom, 1376, str. 62-63.

[3] El-Furkan, 2.

[4] El-Džasije, 3-6.

[5] Nehğu-l-belage (Staza rječitosti), govor 183.

[6] Tabatabayi, Mohammad Hossein, Tefsıru-l-Mızan, sv. 1, str. 395

[7] El-Gašije, 17.

[8] Isto, 21-22.

[9] Motahharı, Morteza, Šarh-e Manzume, Entešarat-e Hekmat, Teheran, 1361, str. 19-24.

[10] Lukman, 25.

[11] Yazdı, Mohammad Taqı Mesbah, Ma‘aref-e Qor’an, Entešarat Dar rah-e Haqq, Qom, 1373, str. 24.

[12] El-Enbija’, 22.

[13] Tusı, Nasıru-d-dın, Kešfu-l-murad fı šerhi teğrıdi-l-i‘tiqad, ba t‘alıqe-ye ajatollah Sobhanı, str. 19.

[14] Alston, William, loc.cit.

[15] Gilson, Etienne, Mabanı-ye falsafe-ye mesıhiyat, prevod na perzijski Mohammad Mohammad Rezayı i seyyed Mahmud Musawı; Ente­šarat-e daftar-e tablıgat, Qom, 1375, str. 127.

[16] Isto.

[17] Isto, str. 128

[18] Pailin David, Groundwork of Philosophy of Religion, Epwort press, 1986, str. 166-167.

[19] Allston, William, “Teleological Argument For The Existence of God”, u: Encyclopedia of Philosophy, Paul Edwards, sv. 8, str. 86; Hick, John, Philosophy of Religion, četvrto izdanje, America, 1990, str. 23.

[20] Pailin, David, loc. cit.

[21] Pailin David, Groundwork of Philosophy of Religion, Epwort press, 1986, str. 169.

[22] Isto, 169-170; Allston, William, op. cit., str. 86.

[23] Allston, William, op. cit., str. 86-97.

[24] Immanuel Kant, Sanğeš-e xerad-e nab, prevod na perzijski Adıb Soltanı, Entešarat-e Amır Kebır, Teheran, 1362, str. 685.

[25] El-Gašije, 17–22.

[26] Hospers, John, An Introduction to Philosophical Analysis, Routledge, 1970, str. 459.

[27] Pailin, David, op. cit., str. 168.

[28] Allston William, op. cit., str. 84.

[29] Mackie, J.L., The Miracle of Teism, Clarendon Press, Oxford, 1982, str. 135-136.

[30] Mackie, J.L., The Miracle of Teism, Clarendon Press, Oxford, 1982, str. 137.

[31] Popkin and Stroll, Philosophy Made Simple, London, 1970, str. 146.

[32] Isto, str. 167.

[33] Allston, William, op. cit., str. 85.

[34] Isto.

[35] Popkin and Stroll, op. cit., str. 148.

[36] Allston, William, op. cit., Routledge Encyclopedia of Philosophy, Edward Craig, sv. 4, London – New York, 1995.

[37] Za više informacija pogledati: Kant, Critique of Pure Reason, Abbot in the Great books, University of Chicago, 1992, str. 189.; Karam, Yusuf, Falsafe-ye Kant, prevod na perzijski Mohammad Mohammad Rezayı, cap-e dowom, Markaz-e motale‘at wa tahqıqat-e eslamı, Qom, 1375, str. 82.