Moći duše

Pitanja moći duše će se razmatrati kroz sljedeća poglavlja:

a. Terminološka značenja riječi moć (قوّة  )

b. Brojnost i jedinstvo moći i mjerilo brojnosti svake od njih

c. Pojašnjenje vegetativnih, životinjskih i ljudskih moći

d. Međusobna povezanost moći

e. Povezanost duše i moći

f. Povezanost duše i tijela

g. Povezanost tijela i moći

Ovo su pitanja o kojim Ibn Sina raspravlja kada promišlja o duši. Filozofi nakon njega svoja istraživanja o duši, također, temelje na ovim pitanjima. U nastavku ćemo iznoseći mišljenja Ibn Sine o ovim pitanjima navoditi i argumente drugih filozofa, kur'anske ajete i predaje.

Terminološka značenja riječi moć (قوّة  )

U knjizi Šifâ’[1] Ibn Sina navodi različita značenja termina moć, koja se mogu predstaviti kroz sljedeće tačke:

a. Izvor teških djela

Riječju quwwe prvo se podrazumijevalo ono značenje koje nalazimo kod životinja, a to je ono izvorište moći pomoću koje životinje obavljaju teške radnje i aktivnosti, kao što su nošenje tereta, trpljenje gladi, otpornost na hladnoću, brzo kretanje i sl. Snaga koja je izvor ovih radnji naziva se quwwe. Nasuprot ovom značenju riječi quwwe stoji riječ slabost.

b. Moć (قدرت  )

Jasno da je ono stanje životinje po kojem je mogla obaviti neke teške radnje posljedica onoga što postoji u njoj, a što se naziva moć (قدرت  ). Zato je postepeno riječ quwwe poprimila značenje riječi qudret, kao izvor i uzrok njenog postojanja. Naravno, jasno je da se ovo značenje dobilo analizom i raščlanjivanjem značenja riječi quwwe i nije neovisno o riječi quwwe u značenju izvora teških djela.

c. Teško podlijeganje uticajima

Riječ quwwe uključuje u sebe jednu osobinu, a to je teško padanje pod uticaj. Biće koje posjeduje čvrstinu ne pada lahko pod uticaj drugog, a primjer je čvrstina i otpornost zida na udarace. Svojstvo zida da ne reagira na udarac je mnogo izraženije i jače nego kod stakla. Zbog toga se dogodilo da kod riječi quwwe ono preuzme njeno nužno popratno značenje.

d. Izvor uticaja na drugo samim onim što jeste

Filozofi riječ quwwe koriste u njenom općem značenju i rodu koji se oslanja na njeno prvo značenje. To opće značenje i rod predstavlja ono stanje i osobinu koje ostavlja traga na drugog samim tim što jeste. U tome nema razlike da li je to drugo supstanca, akcident sa voljom ili bez volje.

e. Mogućnost (potencijal)

Riječ quwwe poprimila je još jedno značenje koje se oslanja na jednu drugu nužnost prijašnjeg značenja quwwe, a to je u značenju “prethodeća mogućnost” ili “potencijalna mogućnost”. Zato, kada se za biće kaže da je potencijalno, to znači da je njegova egzistencija na razini mogućeg i da je ostvarljiva.

Ibn Sina riječ quwwe, odnosno moć u svojim knjigama koristi i u nekim drugim značenjima. Recimo, na jednom mjestu quwwe koristi za izvorište jedne posebne radnje,[2] a na drugom opet u značenju izvorišta i uzroka promjene djela.[3] Također, ovu riječ koristi i za dušu u njenom općem značenju, podrazumijevajući i vegetativnu, i životinjsku, i čovječiju dušu.[4]

Iz gornjeg izlaganja postalo je očito da riječ quwwe u djelima Ibn Sine poprima različita značenja. Međutim, ostalo je da se rasvijetli koje od navedenih značenja riječ quwwe uključuje kada Ibn Sina govori o perceptivnim i pokretačkim moćima životinjske duše. Sigurno da se ovdje pod riječju quwwe podrazumijeva izvorište aktivnosti kretanja kod životinja. Upravo zbog toga svim moćima životinjske duše se pripisuju aktivnosti kao što su kretanje ili percepcija. U nastavku će biti viši riječi o činjenici da Ibn Sina osjetilo smatra vrstom reakcije, te zbog toga on perceptivnu moć životinje ne smatra izvorištem radnji, tako da u ovom slučaju quwwe podrazumijeva izvorište reakcija. Dakle, quwwe će imati i značenje izvorišta radnji i značenje izvorišta reakcija i podložnost uticajima.

Brojnost i jedinstvenost moći i mjerilo brojnosti svake od njih 

Kada se govori o duši nezaobilazno pitanje jeste da li duša uopće posjeduje moći, te ako posjeduje da li je ta moć jedna ili ih ima više, a u krajnjem ostaje da se pojasni – naravno, u slučaju da duša posjeduje više moći – šta je mjerilo jednoće ili brojnosti moći. Ovo su pitanja koja se nameću kao početna. Iako ih Ibn Sina u svom djelu nije predočio na jasan i opširan način, intervencijama Mulla Sadre, Fahru Razija i Behmanjara ibn Marzbana ovo pitanje je sasvim objašnjeno.

Ibn Sina konstatira da se djela i aktivnosti koje proizlaze iz duše razlikuju po nekoliko osnova.

a. Razlikovanje u razinama

Djela duše posjeduju različite razine egzistencije. Naprimjer, znanje i uvid u neku pojavu može biti na niskoj razini i to je sumnja koju čini znanje popraćeno mogućnošću suprotstavljenosti. Znanje može biti potpunog uvjerenja, i to u dva oblika: uvjerenje u postojanje ili nepostojanje stvari, te uvjerenje u postojanje suprotnog ili poricanje suprotnog. Oba ova oblika su učinci duše, s tom razlikom da mogu biti jaki ili slabi, brzi ili spori, ali u svakom slučaju tiču se razlike u razinama, u ovom slučaju vezano za misao.

b. Razlikovanje po rodu

Opažanje boje ili okusa se razlikuje po tome što se prva percepcija odnosi na kvalitet organa vida, a druga na kvalitet organa okusa. Oba ova čina su radnje duše i iste su kategorije – percepcije, ali dva različita roda.

c. Razlikovanje po konceptu

Mulla Sadra ovome dodaje još i razlikovanje po konceptu, tj. pojmovnom.[5]

Broj ljudskih moći

Vezano za broj ljudskih moći, Mulla Sadra kaže da Ibn Sina u knjizi Šifâ’ zaključuje da se u prvoj podjeli ljudske moći dijele na tri roda, i to vegetativni, životinjski i ljudski. Vegetativna duša predstavlja prvo savršenstvo za prirodno tijelo koje raspolaže oruđima i zahvaljujući svom pojavljivanju u egzistenciji, razvija se i dovodi u postojanje. Životinjska duša predstavlja prvo savršenstvo za prirodno tijelo koje raspolaže oruđima da percipira partikularije i raspolaže voljom za kretanje. Ljudska duša predstavlja prvo savršenstvo za prirodno tijelo koje raspolaže oruđima da percipira univerzalije i čini radnje koje su rezultat njenog slobodnog promišljanja i zaključivanja. Svaka od ovih moći ima različite razine savršenstva i manjkavosti.

Vegetativna duša opet posjeduje tri druge moći, i to moć prehranjivanja, razvijanja i rasta, te reprodukcije. Zadaća moći prehranjivanja je da pridodaje tjelesnu materiju sličnu onom biću u kojem se nalazi ta moć i da nadoknadi one dijelove koji su propali.

Životinjska duša u sebi posjeduje dvije moći: pokretačku i perceptivnu. Pokretačka moć se dijeli na onoga koji prouzrokuje kretanje i subjekt, odnosno nosioca kretanja. Onaj koji potiče kretanje je ustvari istovremeno i krajnji uzrok.[6] Krajnji uzrok je najistaknutiji od četiri vida uzroka. Perceptivna moć se, također, dijeli na dva oblika: moć koja percipira izvanjsko, što mi poznajemo kao pet osjetila (ili osam, u zavisnosti od razlike mišljenja po pitanju percepcije)[7] i moć unutarnje percepcije.

U ovom kontekstu Mulla Sadra kaže da je riječi Ibn Sine sažeo i uprostio i time ih približio razumijevanju običnog čovjeka. Moć percepcije zapaža ili partikularije ili univerzalije. Partikularije se percipiraju preko vanjskih osjetila ili preko unutarnjih. Ako se percepcija partikularija ostvaruje preko unutarnjih osjetila, tada je ta percepcija ili samo perceptivna moć ili je pored toga još i upravljačka moć (قوة متصرّفة  ), što podrazumijeva da slobodno može raspolagati i oblikovati percipirano. U slučaju da je samo perceptor, tada percipira ili partikularni oblik, ili partikularno značenje. Pod partikularnim oblikom se podrazumijeva slikovita imaginacija nekog ljudskog lika, a pod partikularnim značenjem ono znanje koje čovjek nosi u sebi: da jednu osobu voli ili drugu ne voli i sl. Perceptor partikularnih oblika se naziva zajedničko osjetilo (حسّ مشترك  ). Prema tome, zajedničko osjetilo predstavlja tijelo koje u sebi objedinjuje sve osjetilne slike izvanjskog, a one su pohranjene u imaginaciji (خيال  ), dok se perceptor partikularnih značenja naziva “iluzija ili mašta” (واهمة  ) partikularnih slika, koje su pohranjene u memoriji (حافظة  ).

“Upravljačka moć” raspolaže sa slikama percepcija koje su pohranjene u riznicama imaginacije i mašte i mijenja ih uz pomoć raščlanjivanja i spajanja. Ova moć može čovjeka zamisliti kao pticu, ili zamisliti more žive, ili zlatnu planinu itd. Ova moć, odnosno upravljačka moć, ako je životinjska imaginarna moć potčini sebi, postaje moć imaginiranja (متخيّلة  ), a ako je sebi potčini moć razuma, postaje moć razmišljanja (متفكرّة  ).

U cjelini gledano, moći ljudske duše su sljedeće:

1.  zajedničko osjetilo, tj. “common sense” (حسّ مشترك  ),
2.  upravljačka moć imaginacijom (قوة متصرّفة  ),
3.  mašta (واهمة  ),  
4.  memorija     (حافظة  ). 

Neki mislioci vjeruju da je životinjska duša upravo moć mašte, a da druge moći samo na neki način nju slijede. Obje ove skupine učenjaka iznose dokaze za svoje stavove, koje je Ibn Sina iznio u djelu Šifâ’, a Mulla Sadra u Asfâru.[8]

Ovo je bio kratak osvrt na ono što je Mulla Sadra sažeo od Ibn Sinih misli na temu životinjskih moći, koje duša u cijelosti nosi u obliku pare koja ima srodnosti sa nebeskom supstancom. U nastavku će biti više riječi o razumnoj duši.

Mjerilo brojnosti moći

Da bismo dvije stvari razlučili jednu od druge i tako odvojene ih predstavili, postoji potreba za mjerilom koje će potvrditi tvrdnju. Ibn Sina zato nastoji predočiti mjerila posredstvom kojih će dokazati višebrojnost moći duše. Prije svega, da bismo razumjeli njegove riječi treba pojasniti nekoliko stavki.

1. Esencijalni odnos između uzroka i uzrokovanog

Ibn Sina kaže da nam je poznato da je moć po tome što je moć svojstvena tačno određenoj radnji i nemoguće je da bude uzrok neke druge radnje ili pojave koja je izvan okvira te moći. U suprotnom, ona nije esencijalni uzrok te radnje ili pojave.

2. Moć je po svojoj biti izvorište tačno određene radnje

Ako prihvatimo nužnu povezanost između uzroka i posljedice, i to kao jedno univerzalno pravilo, u tom slučaju ni moć ne može biti izuzeta iz tog pravila. Dakle, moć je u svojoj prvoj namjeri jedino izvor tačno određene radnje, iako u drugim namjerama može biti izvor mnoštva radnji.

3. Različitost učinaka

Jedno od pitanja koje može poslužiti u dokazivanju mnogobrojnosti i viševrsnosti djelotvornih uzroka jeste pitanje različitih učinaka i tragova. Drugim riječima, višebrojnost tragova govori o višebrojnosti djelotvornih uzroka. Na temelju iznesenog mi vidimo da se neki organi, kao što je nokat, razvijaju a da ne posjeduju osjetilo. Ova pojava može biti iz više razloga. Ili materija nokta ne reagira na toplotu i hladnoću ili u njemu ne postoji moć osjetila. Prva postavka ne može biti tačna, jer smo svjedoci da slične materije reagiraju na vanjski uticaj toplote i hladnoće. Dakle, preostaje druga mogućnost. Tako je nokat, iako raspolaže mogućnošću reagiranja, lišen moći percipiranja i zato ne registrira nikakav osjećaj, s tim da se taj isti organ razvija i raste.

Logičan zaključak koji se nameće iz ovih različitih učinaka jeste da moć razvijanja i rasta nije isto što i moć osjetilnog. Ove dvije moći su potpuno neovisne, kao što su i njihovi učinici različiti. Ova činjenica se može provjeriti i na ostalim organima različitih životinja i na taj način mogu se otkriti neke druge moći. Ovaj dokaz Mulla Sadra naziva “egzistencijalna razdvojenost” (انفكاك وجودى  ).

4. Višebrojnost aspekata

Jedan od dokaza koji potvrđuju višebrojnost moći, koji se može uzeti kao mjerilo, jeste brojnost i različitost u aspektima. To bi značilo da zajedničko osjetilo prima u sebe osjetilne slike, odnosno percipira ih dok ih moć imaginacije pohranjuje. Jasno je da se aspekt primanja razlikuje od aspekta pohranjivanja i čuvanja. Prema tome, može se reći da zajedničko osjetilo nije isto što i moć imaginacije.[9]

5. Uzdizanje i spuštanje duše

Ibn Sina u nastavku dokazivanja višebrojnosti moći duše kaže da za svaki od dva njena vida (jedan koji je okrenut visokim horizontima i drugi, okrenut niskim) postoji posebna moć, i to praktična i spekulativna. Praktična moć upravlja tijelom i okrenuta je ka nižem, dok spekulativna moć prima milost iz uzvišenih izvora i okrenuta je prema gore. Zbog predočenog se može konstatirati da duša ima potrebu za obje ove moći.[10]

6. Moć percepcije

Ibn Sina jednom drugom prilikom iznosi tvrdnju da je mjerilo višebrojnosti moći duše pitanje perceptivnih životinjskih moći, a one su materijalne i tjelesne moći, suprotno razumskoj moći, koja je nadmaterijalna. Jasno je da nadmaterijalno nije istog roda kao materijalno, odnosno tjelesno. Prema tome, moći kojima raspolaže duša su višebrojne.[11]

Zaključci:

1. Duša raspolaže višebrojnim moćima i svoja djela izvršava posredstvom njih.
2. Višebrojnost moći ima značenje kada se one razlikuju u rodu, što nije suprotno okolnosti da jedna moć može činiti različite radnje i ostvarivati različite učinke, koji proizlaze iz nje po različitim aspektima.
3. Pet spoljnjih osjetila su ustvari pet moći, jer se njihova djela razlikuju u pogledu roda.
4. Višebrojnost aspekata može biti mjerilo višebrojnosti moći, kao što se aspekt primanja razlikuje od aspekta pamćenja.