Samospoznaja

Islam poklanja posebnu pažnju tome da čovjek spozna sebe i procijeni svoje mjesto i položaj u svijetu stvaranja. Sva ova naglašavanja u Kur’anu u vezi s čovjekom su radi toga da on spozna sebe onakvim kakav uistinu jeste i shvati svoje mjesto i položaj u postojećem svijetu. Cilj spoznaje i shvatanja je taj da čovjek sebe dovede do mjesta kojeg je dostojan. Kur’an je knjiga čija je svrha izgraditi čovjeka. Nije spekulativna filozofija koja se zanima samo za razmatranje stvari i davanje mišljenja i mogućnosti. Svaki vid mogućnosti koju Kur’an nudi, nudi da bi se postupalo u skladu s njom. Kur’an nastoji da čovjek otkrije sebe, tj. svoju zbilju. Ova njegova zbilja nije ona zbilja koja se nalazi u ličnoj karti, a koja se otkriva kroz pitanja: Kako se zoveš? Kako se zove tvoj otac? Koje godine si rođen? Čiji si državljanin? Kojem podneblju pripadaš i s kim si se vjenčao? Koliko imaš djece? Ta zbilja je ono što se naziva božanski duh. Spoznajom te zbilje čovjek osjeća čast, plemenitost i uzvišenost i sebe smatra većim od toga da bi se upuštao u niskosti. Shvata svoju svetost.Pronalazi smisao i vrijednost u moralnim i društvenim svetostima.

Kur’an govori o odabranosti čovjeka. Zašto? Želi reći: ti nisi jedno “slučajno” biće, koje su slijepa dešavanja, kao naprimjer slučajno sjedinjenje atoma, dovela u postojanje. Ti si odabrano i izabrano biće. Iz istog razloga imaš misiju i odgovornost. Bez sumnje, čovjek je u Ovom svijetu najjače i najsnažnije biće. Ako zemlju i bića na njoj zamislimo kao jedno selo, čovjek je “gazda” tog sela. Međutim, trebamo vidjeti je li čovjek odabrani (i izabrani) gazda ili je gazda koji se nametnuo silništvom i grubijanstvom? Materijalistička filozofija čovjekovu snagu upravljanja smatra proizašlom isključivo iz njegove sile i moći i tvrdi da čovjek iz slučajnih razloga posjeduje snagu i moć. Jasno je da pod ovom pretpostavkom, misija i odgovornost nemaju smisla za čovjeka. Kakva misija i kakva odgovornost? Od strane koga i prema kome? Međutim, sa stajališta Kur’ana čovjek je odabrani gazda na zemlji zahvaljujući zaslužnosti i dostojnosti, a ne sili i kandžama borbe za opstanak. Odabran je i izabran, ili kako to Kur’an kaže istifa, od strane Onoga koji posjeduje najnadležniji položaj u svijetu postojanja, tj. od Uzvišenog Gospodara. Iz istog razloga kao i svaki drugi odabranik on ima misiju i odgovornost: misiju od strane Boga i odgovornost pred Njim.

Vjerovanje u to da je čovjek odabrano biće i da taj odabir ima neki cilj stvara psihološke i odgojne učinke u ljudima, dok vjerovanje u to da je čovjek proizvod niza slučajnosti bez cilja stvara drugu vrstu psiholoških i odgojnih učinaka u čovjeku.Samospoznaja podrazumijeva da čovjek spozna svoj istinski položaj u postojećem svijetu, da zna da nije samo zemlja (od koje je nastao). U njemu postoji odsjaj božanskog duha, da bi znao da u spoznaji može ići ispred meleka, da bi znao da je slobodan, da ima pravo odabira, da je odgovoran za sebe, odgovoran za druge, odgovoran za uređenje i unapređenje svijeta (On vas od zemlje stvara i traži od vas da je učinite sposobnom za život), da bi znao da je povjerenik Božiji. Da bi znao da prednost nije dobio slučajnošću i da je, kao takvu, može koristiti da bi sprovodio tiraniju i sve prisvojio za sebe i da ne bi prihvatao svoje odgovornosti i obaveze.

 Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor 4 – Čovjek u Kur'anu/Vječni život, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., sa prezijskog prevela: Mediha Imamović