Čovjekova veza sa svijetom u kojem živi

Na temelju filozofskih promišljanja ustanovljeno je da mi postojimo u Kreaciji koju čine tri svijeta. Jedan svijet je materijalni, u kojem se trenutno nalazimo, drugi je Ber­za­h ili imaginalni, tj. posredni svijet koji se ogleda u životu na­ko­n smrti, a prije proživljenja, i treći svijet je svijet uni­ver­zal­nog intelekta, u koji se stupa nakon druge etape.

Svaki čovjek se svojom egzistencijom prostire ovim svje­­tovima. Bitno je naglasiti da kada pričamo o ovoj temi, ne smi­jemo zaboraviti činjenicu da joj prilazimo sa aspekta di­men­zije vremena kojom smo ograničeni. Upravo zbog toga, kada nabrajamo pojmove kao što su svijet materije, ima­gi­nal­ni svijet i svijet univerzalnog intelekta, ne smijemo po­mi­sliti kako je posrijedi vremenska stupnjevitost; mi smo je­d­nostavno prisiljeni o tome govoriti na takav način. Znači, ht­je­li mi to ili ne, živimo u tri svijeta.

Iduća bitna stvar je da upravo u ovom trenutku između svje­tova postoji veza. U kojem smislu? Upravo sada – ma­ka­r mi i ne bili toga svjesni – vrši se uticaj sa apstraktnog svi­jeta na imaginalni i sa imaginalnog svijeta na materijalni. Ako toga nismo svjesni sada, bit ćemo kasnije. Zahvaljujući tome psiholozi tumačeći čovjekov san kažu da je on rezultat čo­vjekovih dnevnih aktivnosti, umnih akcija ili razmišljanja i psihičkih stanja kao što su: htijenja, strahovanja, ushi­će­nos­ti i razočarenja, koja djeluju na čovjeka u trenutku sna, vra­ćajući mu se ponovo u um. San je njegova veza sa ima­gi­nal­nim svijetom. Ova konstatacija nije utemeljena ni na ka­k­vom sujevjerju, već je riječ o naučno dokazanoj činjenici. Tako je bez obzira što smo mi zbog naše opterećujuće lju­ba­vi prema materijalnom svijetu zaboravili druga dva svijeta. Mi već sada možemo na neki način odašiljati impulse, bilo ne­gativne ili pozitivne, u svjetove koji nas očekuju, kako bis­mo to rekli sa našeg vremenskog aspekta, a vidjet ćemo da je riječ očekuju suvišna, ali potrebna. Po pitanju hijerar­hi­je, središnja tačka je naš materijalni svijet, on je obu­hva­ćen imaginalnim svijetom, a imaginalni je obuhvaćen uni­ver­zal­nim razumom. Kada kažemo središnja tačka, ne mislimo da je materijalni svijet najvažniji pa zauzima središnje mjesto, već je najslabiji i potpuno je ograničen. Ne može se ras­pro­sti­rati mimo sebe, a jedino što obuhvata jeste sfera ma­te­ri­jal­ne egzistencije. Iznad njega je imaginalni svijet, koji je og­raničen bezgraničnim svijetom univerzalnog intelekta.

Treba imati na umu da su ove riječi materijalni prikaz ra­di lakšeg razumijevanja onoga o čemu se govori. Da bis­mo ob­jas­nili kakav je odnos načina na koji govorimo o ovim ne­materijalnim svjetovima i toga kakvi oni jesu u stvarnosti mož­da nam najbolje može poslužiti primjer naše misli. Ni­ko­me ne možemo reći da pogleda našu misao jer je ona ne­vid­lji­va i nematerijalna, već je samo možemo pretočiti u govor ili u pisane riječi. Isti je slučaj i sa svijetom univerzalnog in­te­lekta koji jednostavno ne možemo pokazati ni prikazati ona­kvim kakav jeste. Nekima će možda još bolji biti primjer bilj­nog, životinjskog i ljudskog svijeta. Biljka je živo biće, ali je život koji ona ima veoma ograničen. Forme i poten­ci­ja­li biljke su sasvim ograničeni. I životinja je živo biće. Ži­vot životinje je puno širi i obuhvatniji od života biljke. Čovjek je isto tako živo biće, no opseg njegovog života i djelovanja je mnogo veći i od biljaka i od životinja. Osnovni poten­ci­ja­li cvijeta, koji pripada svijetu flore, jesu prehrambeni potenci­jal, potencijal rasta i potencijal razmnožavanja. Isto to imaju i životinje, ali one imaju i emocije i pokret. Razlika je u tome što se biljka ne može kretati. Čovjek, također, ima ovih pet po­tencijala, a pored njih ima i razum koji je iznad svega os­ta­log. Uzmemo li u obzir subordinaciju svjetova, tj. svi­je­ta in­telekta, imaginalnog svijeta i svijeta materije, onda je ma­te­rijalni svijet najograničeniji i najslabijeg intenziteta. Ima­ginalni svijet je bolji od njega, ali je i on ograničen, dok je svijet univerzalnog intelekta najuzvišeniji i najbolji. Iz ovo­ga postaje jasno da živimo u veoma ograničenom svi­je­tu, i to ograničenom u svakom pogledu. Kada stupimo u ima­ginalni svijet, stupili smo u širi svijet, a kada pređemo u ap­straktni svijet, svijet univerzalnog intelekta, onda smo stu­pili u najbolji svijet. Upravo zbog ovih razlika koje po­st­o­je u svjetovima i zbog ograničenosti svijeta u kojem živimo, a koji je na nivou biljke u poređenju sa drugim svjetovima, u Kur’anu se kaže da će na Sudnjem danu duša reći: Teško meni zbog onoga što sam propustila, a bila sam pored Alla­ha (Ez-Zumer, 56). Ako bismo htjeli shvatiti bol koja bi nas mo­gla zadesiti ako ostanemo kao biljke, tj. na materi­jal­nom ni­vou, i u takvom stanju stupimo u imaginalni svijet, to bis­mo mogli pojasniti primjerom cvijeta koji se nađe u štali pu­­noj životinja. I cvijet bi trebao biti životinja, a da bi bio ži­­votinja, morao bi se kretati i postizati neke stvari putem emo­cija, ali on to nije pokušao ostvariti i ostao je biljka. Ta­ko se u ajetu kaže: Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj ko je se­be zavarao (napravio od sebe budalu). (El-Be­ka­re, 130) Šta ovo znači?

Uzmimo za primjer maloumnog čovjeka koji radi neke st­vari kojima se zdrav čovjek smije. Ipak, maloumnog čo­vje­ka ni smijeh ni sarkazam uopće ne bole zato što ne shva­ta šta radi i šta je onome zdravom smiješno. Primjer njegovog ne­shvatanja stvarnosti najbolje je uporediti sa anestezijom. Kada čovjeku daju lokalnu anesteziju, on je svjestan, ali šta god da mu rade sa dijelom tijela koji je pod anestezijom, on ne osjeća. Šta tek reći za opću anesteziju? U tom slučaju čo­vjek je potpuno nesvjestan svoga stanja. Kada anestezija pre­stane djelovati, odnosno u našem primjeru kada stupimo u Berzah, budimo se i osjećamo, ali od toga nema koristi jer smo prekasno počeli osjećati. Zato vidimo da nam se u Ku­r’anu govori da su se na Ovom svijetu nevjernici smijali vjer­nicima, a na Onom će se vjernici smijati nevjernicima. To neće biti iz osvete, već je to sasvim prirodan rezultat on­o­ga što su radili na Ovom svijetu. I sami nevjernici shvatit će koliko je smijanje i ismijavanje bilo neumjesno. To će ih bo­ljeti i kajat će se. U Kur’anu se prenosi šta će nevjernici ta­da reći:

وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ

Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo bili od sta­nov­ni­ka Vatre (El-Mulk, 10).

Naredna karakteristika ovih svjetova jeste da oni jedni dru­ge obuhvataju. Svijet materije je u potpunosti obuhvaćen ima­ginalnim svijetom, a imaginalni svijet je u potpunosti obu­hvaćen svijetom univerzalnog intelekta. Naravno, mi to ne osjećamo jer smo poput čovjeka pod anestezijom, ne­svjes­nog stvarnosti. Prema tome, neispravna je pretpostavka kako će svijet Berzaha biti stvoren tek kada umremo. On postoji sa­da. Isto tako je pogrešna pomisao da ćemo u svijetu Ber­za­ha čekati da se stvori svijet univerzalnog intelekta. I on već sa­da postoji. Iz Kur’ana zaključujemo da su poslanici došli da nas izvuku iz izoliranosti uvale na morskoj obali, u kojoj smo se usidrili iz samoljublja da nas ne bi dodirnula stvar­nost, i uvedu u svijet. Drugim riječima, izvlače nas iz uskog ok­vira naših uobrazilja, dovodeći nas na otvoreno polje stvar­­nosti. Na taj način oni nas oslobađaju okova koji su nam na ru­kama i nogama. Riječ je o lancima kojima smo sputali na­še umove, pa shvatamo samo materiju i ništa drugo. Upravo za­to što smo se toliko zalijepili za materijalni svijet nismo spremni ni razmišljati, no jednoga dana, htjeli mi to ili ne, shvatit ćemo stvarnost onakvom kakva jeste. Ovakvi kakvi jes­mo, slični smo putniku u vozu kojem je cilj iz Sarajeva sti­ći u Njemačku. Znamo da moramo doći do granice, zna­mo da nam treba viza i pasoš, a mi ni vize ni pasoša ni novca ne­mamo u džepu, ali smo ipak bezbrižni, smijemo se i uži­va­mo. Niti mislimo na pasoš, niti na vizu. Međutim, kada do­đemo do granice i zatraže nam pasoš, vizu, dakle upravo ono što mi nemamo, tek tada shvatamo šta se dogodilo i šta sli­jedi. Allah nam je dao priliku da se spremimo, a svakako će­mo stići do granice imaginalnog svijeta. Kada sve ovo uz­me­mo u obzir, shvatimo zašto za Božije evlije ono što mi sma­tramo veoma vrijednim i veoma važnim – a riječ je o ma­teriji – nema nikakvu vrijednost. Uvjet za spoznaju sva­kog od spomenutih svjetova je da se mora biti na talasnoj du­žini toga svijeta. Ako želimo spoznati materiju, moramo u potpunosti biti na toj razini. Ako želimo spoznati ima­gi­nal­ni svijet, moramo naći njegove talase, a ako želimo ići da­lje, nema nam druge do opet naći odgovarajući talas. Na­pri­mjer, upi­šemo se na jedan poseban univerzitet, odabrali smo smjer i tek smo prvi put došli. Novi smo i nikoga ne poznajemo. Ko­me ćemo se prvo uputiti? Onima koji studiraju isti smjer kao i mi. Nakon što smo se upoznali i locirali, kako vrijeme pro­lazi između njih biramo one koji imaju slične poglede na svi­jet kao mi. Dželaludin Rumi u vezi sa ovim primjerom ka­že: Obratite li pažnju na Ovaj svijet i na njegove ele­men­te, vidjet ćete da se svaki element kreće ka sebi sličnom, pa čak i ako naoko izgledaju različiti i strani.

Naiđe filozof na svraku i rodu,

gdje žive lijepo k'o da su u rodu.

Taj ga je prizor oborio s nogu,

hm, kako skupa živjeti mogu!?

Kada se primače, reče: hvala Bogu,

obje su hramale na po jednu nogu.

Nije naodmet još jednom potrctati da greška koju pra­vi­mo prilikom odabira osobe s kojom ćemo stupiti u brak jes­te u tome da analizu uglavnom vršimo na temelju vlastitih mje­rila, djevojka na temelju mjerila koja važe za “ženski svi­jet”, a muškarac na temelju mjerila koja vladaju u “muškom svi­je­tu”. Po tome bi muškarac htio da mu žena bude muško, da bu­de kao on i da ona ima njegove kvalitete. Žena, sa svoje st­rane, neće muškarca iz svijeta muškaraca, neće da uzme mu­škarca u obliku muškarca. Na kraju ustanovimo da je na­ša analiza pogrešna, što znači da smo izgubili put. Prema tome, ob­je strane od partnera traže ono što nije u njegovoj biti, ono što mu Bog nije dao.

Sada ćemo malo govoriti o načinu stupanja u spomenute sv­jetove. Što se tiče materijalnog svijeta, nemamo potrebe ob­razlagati ga jer se već nalazimo u njemu. Međutim, kako stu­piti u kontakt sa Berzahom, kako kročiti u apstraktni svi­jet? Nema nam druge već da se korak po korak, stepen po stepen, uzdižemo i izvlačimo, ne bismo li izašli iz uvale. Ku­r’an nas po pitanju ovoga poziva da shvatimo stvarnost:

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

Nema nijedne stvari (koja se nalazi kod vas) a da riz­ni­ce toga nisu kod Nas, a mi od toga spuštamo u ograničenoj mje­ri (El-Hidžr, 21).

To znači da se moramo uzdići ako že­li­mo shvatiti više. Ako želimo shvatiti zbilje gornjih svje­to­va, onda nam nema druge nego da sebe oslobađamo okova i da se širimo. Kur’an nam daje odgovor na pitanje zašto je on objavljen na arapskom jeziku. Ovdje se ne usredsređuje samo na arapski jezik, kao arapski jezik, već se govori o to­me zašto je objavljen u obliku riječi – zato da bismo raz­mišljali i shvatili ga. Drugim riječima, kako bismo ga shvatili da nije objavljen u formi riječi? Da li Božiji Poslanik, s.a.v.a., shvata samo na razini forme, tj. riječi? Ne, on je izuzetak jer je Kur’an čuvan u glavnoj Knjizi kod Boga. Kur’an koji nije spu­šten u obliku riječi nalazi se kod Boga. A zatim se kaže Po­slaniku da mu je predat u originalnom obliku, bez iz­mje­na. Iz ovoga možemo zaključiti da, kao prvo, Kur’an ima zbilju koja je iznad ove u formi riječi. Razlog njegova stavljanja u ob­lik riječi, i to arapskih riječi, jeste da bismo ga mogli ra­zu­mjeti. Sada se postavlja pitanje da li je čast shvatanja i ra­zu­mijevanja svojstvena samo Poslaniku ili to mogu i drugi. Od­govor je da razumijevanje Kur’ana nije samo za Posla­ni­ka, već ga možemo i mi shvatiti, ali tako da nas prvo Po­sla­nik poput brižne majke od početka uvodi u taj svijet, po­put majke koja svoje dijete uči prvim riječima. Sve riječ po riječ i mi učimo iz Kur’ana kako bismo ga shvatili na pra­vilan način. Sujuti u Ed-Durrul-mensuru navodi kako je Po­slanik jednom prilikom završio namaz pa se nakon sela­ma okrenuo i rekao: “Nemojte prije mene padati na sedždu, ni ustajati prije mene!” Prisutni ga upitaše: “Kako si vidio kada si okrenut naprijed?” On reče: “Ja kako god vidim na­pri­jed, tako vidim i pozadi.” Sasvim je sigurno da se to ne radi materijalnim očima jer niko nema oči na leđima, već je to pokazatelj da se Božiji Poslanik uzdigao iznad Ovog svi­je­ta. Zato se u Kur’anu kaže:

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالإِنسِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ

Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvataju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori... (El-A‘raf, 179)

Ne smijemo se obradovati i reći da mi ču­jemo, vidimo i osjećamo jer se ovdje zasigurno ne radi o fu­nk­ciji vanjskih čula i organa. Nije riječ o čulima jer smo sv­je­doci da sportisti koji su čak i nevjernici imaju odličan vid, a s druge strane neki Božiji evlija vrlo slabo vidi. Ne mo­žemo reći da je sportista kod Boga bolji od evlije slaboga vida. Zašto je to ovako? Zato što su neki ljudi poput živo­ti­nja, tj. spustili su se sa razine čovjeka, sa razine razuma i siš­li na razinu životinje. Štaviše, oni su još niži od životinja, oni su na razini biljke jer životinja prepoznaje svoga ne­pri­ja­telja, a neki ljudi ne. Znači, životinja shvata ko joj je ne­pri­jatelj a ko prijatelj, dok je čovjek koji ne zna napraviti ra­zli­ku ko mu je prijatelj, a ko neprijatelj poput biljke. Ovdje go­vorimo o stvarima koje dokučuju i razum, i hadisi, i Ku­r’an, i oni ljudi koji su se potrudili da se duhovnim vježbama uz­dig­nu na više razine.

Izvor: Akbar Eydi, Predavanja mladim, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., preveo s perzijskog: Ertan Basarik