Mišljenja savremenih psihologa o duši

Moderni psiholozi su iznijeli posebne stavove po pitanju nematerijalnosti duše, o čemu će u nastavku biti govora.

Duša je po njima stanje jednosti koje se rađa iz uzajamnih uticaja njenih stanja. U pojašnjenju ove definicije oni kažu da čovjek posjeduje saznanja stečena posredstvom organa tijela, tj. posjeduje volju, te osjećanja sreće, ljubavi, mržnje, zavisti itd. Između ovih stanja dešavaju se uzajamni uticaji i reakcije i istovremeno jedno kod drugoga proizvodi stanje umjerenosti. Ovi uticaji i oblikovanje umjerenosti rađaju u čovjeku stanje jednosti, koje mi označavamo sa “ja”. Dakle, po mišljenju psihologa duša nije ništa drugo nego posljedica uzajmnih uticaja i reakcija.

Naša rasprava nema za cilj da oduzme pravo znanstvenicima na iznošenje teorija i naučnih postavki. Svaki znanstvenik ima pravo na teorije i hipoteze koje čine temelj njegovog naučnog zdanja. Ako na tim temeljima naučnik izgradi zidove znanja, pa se oni sruše, ostaje mu da osmišljava nove temelje.

Naša rasprava se vodi oko jedne izvanjske i realne pojave za koju treba utvrditi da li postoji ili ne, a ne da jedni pretpostave njeno postojanje, a drugi njeno nepostojanje. Naša rasprava je filozofske prirode, tj. njena tema je sama egzistencija. Raspravljamo o čovjeku, odnosno o duši: Da li je duša materijalno tijelo ili je nešto izvan materije? Prema tome, to da na osnovu uzajamnih uticaja psiholoških stanja čovjeka pretpostavimo pojavu za koju se tvrdi da je duša i potom to uzmemo za materijalno, potpuno izlazi iz okvira teme naše rasprave.

Jedna druga skupina ljudi, koji vjeruju u Boga i prihvataju proživljenje, poriče nematerijalnost duše, objašnjavajući to na sljedeći način: zaključak koji se može izvesti iz nauka koje se bave životom čovjeka, kao što su fiziologija i anatomija, jeste da svojstva duše čovjeka ovise o zamecima i korijenima života, odnosno osnovnim ćelijama čovjeka i životinje, o čemu ovise njihovi životi. Duša je jedno posebno svojstvo i trag koji se nalazi u tim ćelijama, s tim da one posjeduju brojne oblike duša. Dakle, ona zbilja u čovjeku koju označavamo sa “ja”predstavlja zbir neograničenog broja duša koje se ujedinjuju u jednu jedinstvenu zbilju. Jasno je da ovi kvaliteti života i ove odlike duše nestaju sa umiranjem čovjeka, drugim riječima, sa umiranjem ovih ćelija ni od čovjeka ne ostaje ništa.

U ovako prihvaćenom učenju nema smisla da nakon raspadanja i truhljenja tijela u njemu ostane nematerijalna duša. Ono što se može reći za ovakav pristup ovom pitanju jeste da načela nauke o zamecima života na dosadašnjoj razini razvijenosti nisu dovoljna da odgovore na ozbiljna pitanja tajne čovjekovog života. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo da prirodni uzroci ne mogu proizvesti dušu i život, npr. da iz mrtve zemlje načine živo biće ili da ishitreno pojavu života pripišemo drugom biću izvan prirode.

Jedni će reći da racionalni argumenti o nematerijalnosti duše nemaju značaja bez uporednog navođenja empirijsko-naučnih dokaza. Današnja nauka se temelji na osjetilnom i eksperimentu, a ne prihvata čisto racionalne dokaze.

Isti prigovori koji su upućeni argumentima materijalista vrijede i za argumente koje je osmislila ova skupina naučnika, s tim da njima treba reći i sljedeće: Ako principi i načela nauke nisu do sada mogli otkriti dušu i život, da li to znači da ih ni u budućnosti neće moći otkriti? Da li je napredak nauke zaustavljen? Da li ste sigurni da se ova zbilja neće nikada otkriti? Ako imate ovakve stavove, znajte da su oni u potpunoj suprotnosti sa naukom i njenim napretkom. Ako niste našega uvjerenja, zašto nešto što nema naučno utemeljenje prikazujete kao naučno? Nepronalazak nečega prikazuje se kao nepostojanje istoga. Ovakav postupak je i nenaučan, i neetičan.

Kao drugo, pripisivanje nekih prirodnih pojava materiji i pripisivanje drugih pojava, događaja i karakteristika života biću izvan prirode, tj. Uzvišenom Bogu, neizbježno poziva ka vjerovanju u dva načela ili izvora. Jedno je materijalno, a drugo je božansko. Ovakvo dualističko mišljenje ne prihvataju ni materijalisti, ni sljedbenici Božijeg učenja, kao što ga i dokazi svetog Jedinstva poriču.

Izvor: Akbar Eydi, Učenje o duši u djelu Ibn Sine, Fondacija „Mulla Sadra“,Sarajevo, 2009., preveo sa perzijskog: Amar Imamović