Razvoj i napredak empirijskih nauka prouzrokovao je javljanje izvjesnih zabluda kod jednog broja površnih učenjaka što je dovelo do nastanka različitih stavova u odnosu prema religiji i vjerskim uvjerenjima. Učinak ovih zabluda doveo je do različitih rezultata, što znači da su stavovi i odnosi prema vjeri i njenim postulatima bili različiti.
a) Vjera je nepotrebna
Jedna skupina izražava sljedeće mišljenje: Pored svih postojećih naučnih otkrića i znanstvenih napredaka kojima smo dobrano otkrili i upoznali Objektivni svijet, mi jednostavno nemamo potrebe za vjerom niti je moramo prihvatati. Malo po malo, ovakav stav pustio je korijene i učvrstio se što je dovelo do pojave da se odbace svi vjerski propisi i na društvenom i na individualnom nivou jer, predstavljeni su kao prepreka na putu razvoja.
b) Praznovjernost religije
Drugi su bili malo oštriji i brži pa su odmah na početku zaključili da vjera ustvari predstavlja praznovjerje i bajke.
وَإِذَا تُتْلَى عَلَيْهِمْ آيَاتُنَا قَالُواْ قَدْ سَمِعْنَا لَوْ نَشَاء لَقُلْنَا مِثْلَ هَـذَا إِنْ هَـذَا إِلاَّ أَسَاطِيرُ الأوَّلِينَ
Kada im se riječi Naše kazuju, govore: “Već smo čuli! Da hoćemo, i mi bismo tako nešto rekli; to su samo izmišljotine naroda drevnih.”[1]
U svakom slučaju, jedna skupina takvih učenjaka smatra da su im religiozni preci i sva vjerska pravila i znakovi Božiji kao i zakoni vjere ustvari samo obične izmišljotine i bajke, čak nisu spremni obaviti logičan razgovor sa onima koji se izjašnjavaju kao vjernici.
c) Zamjena za religiju
Jedni kažu da nisu ni sumnjali da vjera može riješiti pitanja koja nisu bila shvatljiva za čovjeka. Međutim, sada uz sva moderna otkrića na polju empirijskih znanosti i sa upoznavanjem prirodnih fenomena, čovjekov razum može riješiti sva ona pitanja koja je do sada vjera trebala rješavati. Evoluirani moderni razum može otkloniti svaku prepreku koja se ispriječi na čovjekovu putu. Usljed toga on, tj. razum, jeste jedini sigurni oslonac i utočište koji može ispitati stvari i dati mišljenje na svim poljima gdje za to postoji potreba. Do sada smo bili prisiljeni iščekivati vjerske naredbe i propise, međutim, od sada razum može sjesti na pijedestal Objave i biti njen nasljednik i zamjena. Upravo na temelju takvog pristupa ovom pitanju, osamnaesto stoljeće je i nazvano stoljećem razuma. Drugi pak izjavljuju da su razum odgojile velike civilizacije objašnjavajući kako je dolaskom grčke, rimske i islamske civilizacije ljudski razum upotpunjen čime dobiva priliku da postane zamjena Objavi, tako da od tada čovjek za njom nema nikakve potrebe.
d) Prirodna vjera
Jedna skupina takvih naučnika nisu čak pokazali ni spremnost na razgovor u vezi sa teologijom i vjerovanjem u postojanje Boga. To su upravo ljudi što su vjerovali u Boga, ali nisu se htjeli obratiti vjerskim izvorima da bi shvatili vjeru, već tvrde kako treba prihvatiti urođenu prirodnu vjeru i staviti je na mjesto dosadašnje religijske naobrazbe.
Veoma važan detalj
Pridavanje velike važnosti razumu u početku nije rezultiralo zauzimanjem stava nasuprot važnosti vjere. Veliki broj onih što su prednjačili u ovoj misli, kao što je naprimjer Thomas B, iskazivali su svoju privrženost Bogu i moralnim vrijednostima i načelima. Međutim, korak po korak, otvaranjem novog poglavlja pod nazivom prirodna vjera bez objave, počinje dolaziti do ozbiljnog sukoba između razuma i vjere, što je prouzročilo stvarnu sumnjičavost prema vjeri i odbijanjem svega što je vjersko.
Argument i kritički osvrt
Kur'an časni veoma lijepo i sasvim jasno iznosi u čemu je problem kritika i sumnji upućenih vjeri i Objavi. On ukazuje da je glavni razlog problemima sličnost perceptivnih moći kod prethodnika i modernista.
وَقَالَ الَّذِينَ لاَ يَعْلَمُونَ لَوْلاَ يُكَلِّمُنَا اللّهُ أَوْ تَأْتِينَا آيَةٌ كَذَلِكَ قَالَ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِم مِّثْلَ قَوْلِهِمْ تَشَابَهَتْ قُلُوبُهُمْ قَدْ بَيَّنَّا الآيَاتِ لِقَوْمٍ يُوقِنُونَ
A oni koji ne znaju govore: “Trebalo bi da Allah s nama razgovara ili da nam kakvo čudo dođe!” Tako su, gotovo istim riječima, govorili i oni prije njih, srca su im slična! A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.[2]
Dakle, aktuelni problem i zamjena Objave razumom nije posljedica naučnog napretka, već riječ je o slijeđenju prethodnika. Sličnost načina na koji pristupaju moderni materijalisti s načinom kako su to prethodnici činili objašnjena je kroz prigovor Brahmi, na koji je merhum Hadže Nasiruddin Tusi, r. a., dao odgovor u knjizi Tadžridul-‘aqaid. Njegov odgovor nije jedini, već bilo je i drugih koji su učinili isto. Na osnovu takvog prigovora razum je nezavisan činilac, koji stoji nasuprot vjere, a svojim uputama čovjeka čini nepotrebitim za vjerskom uputom.
Objašnjenje prigovora
Brahme kažu da ono što nam vjera nudi ulazi u jednu od dvije moguće opcije:
ili se slaže sa razumom,
ili je u suprotnosti s njim.
Ukoliko se slaže sa razumom, to znači da neku određenu pojavu i sam razum može shvatiti. Dakle, nema potrebe ponavljati te stvari religijskim pravom, tj. šerijatom. Drugim riječima, ovdje se radi o stjecanju već stečenog, a razum jasno daje do znanja da je takvo šta nemoguće. Oni zaključuju da razum svojim prisustvom u društvu, društvo čini neovisnim od religije, jer on sam objašnjava ono što je dužnost religije i Objave da objasne.
Ukoliko su pak ovi zakoni u suprotnosti s razumom, to bi onda značilo da su neracionalni, neispravni i u isti mah neprihvatljivi. Kako bi, u tom slučaju, bilo moguće da razumni ljudi prihvate nešto što njihov razum odbija prihvatiti. Bilo koju od ovih dviju mogućnosti da prihvatimo, na kraju zaključujemo da je društvo neovisno o vjerskom i duhovnom materijalu, a treći put ili mogućnost ne postoji. Također, nadovezivajući se na prethodni stav kažu: Ukoliko bi htjeli i popustiti, posljedica ove sumnje značila bi, u najmanju ruku, da ljudsko društvo u svojoj materijalnoj dimenziji života – sa stanovišta racionalnog razumjevanja istog – nema potrebe za Objavom i nebeskim kanunom. Ovaj stav ima tradiciju dugu više od sedam stoljeća, s obzirom na to da je Hadže Tusi još u svoje vrijeme dao odgovor na spomenuti stav.
Odgovor:
U prethodnim polemikama dali smo do znanja da Zbilje i koncepti koji se nude razumu nemaju dualnu podjelu, tj. na ono što se slaže sa razumom i na ono što se protivi razumu, već postoji i treća vrsta činjenica koje su iznad razuma i uzivšenije su od razine razumskih shvatanja. U neposrednoj blizini naših bića, čak i u našim bićima, postoje zbilje i činjenice o čijem postojanju svjedoči naš razum, koji upravo iskazuje nemoć i neposjedovanje informacija kada je u pitanju njihovo razumjevanje. Pitanje ljubavi jasno je prisutno u čovjekovom biću, i razum je bez imalo sumnje prihvata, međutim nemoćan je precizno objasniti istu tu ljubav. Dakle, prvi prigovor kojim se činjenice ograničavaju na dvije kategorije, tj. na one što se slažu sa razumom i one koje mu se protive, jeste netačan, iz prostog razloga jer postoje i činjenice koje razum ne može pojmiti.
Objašnjavanjem položaja i uloge razuma kod čovjeka i mjesta Objave u stvorenome, kao i objašnjenjem kakvoće uzajamne veze razuma i Objave i njihovih recipročnih usluga, veoma lahko može biti dokazana neutemeljenost i nesigurnost spomenutih dokaza. U kratkim crtama ukazat ćemo na te veze:
a) Vjera i nebeski nauk su istiniti.
Kada je riječ o spomenutom principu, on je detaljno i temeljito dokazan i objašnjen u teološkim i filozofskim raspravama. Objašnjenje za to pitanje treba potražiti u akaidskim izvorima, a mi da se ne bismo udaljili od teme nećemo se sada baviti njime.
b) Nužnost Božijeg postojanja, nužnost postojanja Objave i neophodnost proživljenja spadaju u red razumnih nužnosti.
Razum je ozbiljno prihvatio postojanje Božije. On je Stvoritelj svjetova. Čovjeka je, između ostalog, stvorio ali ne uzalud, već sa određenim ciljem do kojega treba stići. Za stizanje do toga cilja postaje jasna neophodnost proživljenja.
c) Čovjek ima svoje obaveze.
Ukoliko je biće stvoreno sa određenom svrhom, u tom slučaju mora se kretati u skladu sa zakonom da bi moglo stići do cilja. Biće se mora kretati u skladu sa zakonom što znači da ima svoje obaveze i propise, i samo ukoliko ih se bude pridržavao, moći će stići do cilja. Ukoliko ih pak napusti to će biti povodom izostajanja i udaljavanja od cilja. Postavlja se pitanje da li čovjek može oslanjanjem na razum i njegovu moć stići do svoga cilja, tj. do vječne sreće? Odgovor je na postavljeno pitanje negativan. Zašto?
Opažaji razuma, vezani za vjerska pitanja univerzalnog su karaktera. To znači da razum ne može shvatiti precizne i partikularne detalje. Naprimjer, razum shvata da je obavezno zahvaliti Onome što daje blagodati. Dakle, mora se zahvaliti Bogu. Ali, na koji način, to već ne može shvatiti. Kvalitet je zahvale razumu nejasan. Također, razum ne može sam shvatiti zakone i pravila namaza, posta i hadždža.
Razum u općim crtama shvata da je zlo loše, a pravda dobra. Međutim, ne shvata koja njegova djela za sobom povlače zlo, a koja pravdu u odnosu na druge ljude. Razum shvata da je nasilje loše, međutim, na shvata da je zabranjena kamata ustvari jedan od primjera nasilja i zla prema drugima. Usljed toga razum ne može shvatiti niti precizno analizirati veliki dio svojih obaveza prema Bogu, pa čak ni prema sebi kao čovjeku i prema društvu kojem pripada. Nakon ovoga kratkog uvoda posvetit ćemo pažnju recipročnom odnosu i vezi između razuma i Objave, da bi nam postalo jasno o kakvoj vezi je riječ i kakvu ulogu ima svaki od spomenutih činilaca.
Izvor: „Sekularizam ili vjera“ Eydi Akbar
[1] Al-Anfal: 31.
[2] Al-Baqara: 118.