Značenja termina “Nauka” i “Filozofija”

Izraz filozofija se od početka prim­jenjivao kao općenit termin za sve stvarne (egzaktne) nauke – nasuprot konvencionalnim naukama.U srednjem vijeku opseg filozofije je proširen i obuhvatio je i neke konvencionalne nauke kao što su književnost i retorika. Pozitivisti su empirijsko znanje postavili nasuprot filozofskom i metafizičkom znanju i jedino su empirijsku nauku smatrali dostojnom pridjeva “naučna”.

Prema prvom značenju, koje je preovladavalo i u islamskom periodu, filozofija ima različite diobe. Svaka od tih grana nazivala se posebnom naukom. Naravno, nije bilo sukoba između nauke i filozofije. Drugo zna­čenje pojavilo se u Evropi u srednjem vijeku, a napušteno je do njegovog kraja.

Prema trećem značenju, koje je danas aktuelno na Zapadu, filozofija i metafizika su postavljene nasuprot nauci. Pošto je ovo značenje do odre­đene mjere došlo u upotrebu i u istočnim zemljama, nužno je dati ob­jašnjenje nauke, filozofije i metafizike te njihovih međusobnih odnosa. Pored toga, bit će navedene dioba i klasifikacija nauka.

Poslije rasprave o ovoj temi, dat ćemo napomene i o nekim posebno značajnim pitanjima u vezi sa dvosmislenošću, razlikama u značenju i stručnom značenju riječi, a čije zanemarivanje uzrokuje mnoge zabune i zablude.

Homonimija

U svim jezicima (koliko je poznato) mogu se pronaći riječi koje imaju doslovno, općeprihvaćeno i stručno značenje. Ova pojava naziva se homonimija (ištirāk al-lafzī). Naprimjer, u perzijskom jeziku termin dūš ima značenja: sinoć, rame i tuširanje, a termin šīr upotrebljava se za lava, mlijeko i slavinu.

Postojanje homonimije igra značajnu ulogu u književnosti i poeziji, ali u nauci, a posebno u filozofiji, uzrokuje mnogo poteškoća, posebno zato što su različita značenja neke riječi često tako bliska jedna drugima da njihovo razlikovanje postaje veoma teško. Mnoge greške počinjene su zbog ove vrste homonimije, a ponekad čak i autoriteti upadaju u ovu zamku.

Iz ovog razloga neki velik filozofi, poput Ibn-Sīnāa, obavezali su se da razjasne značenja raznih termina i razlike u njihovim stručnim zna­čenjima prije nego pristupe preciznoj filozofskoj raspravi, kako bi time spriječili zabune i greške.

Primjera radi, navest ćemo slučaj homonimije koja se mnogo prim­jenjuje, a često vodi u nesporazume. To je primjer termina džabr.

Doslovno značenje džabra je nadomjestiti ili ukloniti neki nedosta­tak. Kasnije je je termin korišten u značenju namještanja slomljenih kostiju. Možda je poprimio ovo značenje jer je namještanje slomljenih kostiju način da se nadomjesti neka vrsta nedostatka. Moguće je i da je džabr prvo korišten u značenju namještanja kostiju, a da je kasnije uop­ćen na nadomještanje bilo koje vrste nedostatka.

Treće značenje riječi džabr jeste prisiliti ili staviti pod pritisak. Možda je poprimila ovo značenje kao rezultat uopćavanja uvjeta nam­ještanja kostiju, tj. pošto namještanje slomljene kosti obično zahtijeva da se slomljeni dio stavi pod pritisak kako bi se kost mogla dobro spojiti, ovo značenje je uopćeno uključivši tako bilo koji pritisak izvršen od strane nekog na nekoga drugog, koji drugoga prisiljava da nešto čini ne­hotično. Možda je ovo prvo korišteno u slučajevima fizičkog pritiska, a potom i u slučajevima umskog pritiska, a na koncu je ovaj pojam proširen pa uključuje svaku vrstu osjećaja pritiska, čak i kad pritisak nije prouzrokovala druga osoba.

Dovdje smo se upoznali sa pojmom džabra iz ugla njegovih doslovnih i općeprihvaćenih značenja. Sada ćemo predstaviti i stručno značenje ovog izraza u nauci i filozofiji.

Jedno od naučnih značenja džabra koristi se u matematici, za vrstu računa u kojem se mjesto brojki koriste slova. Moguće je da je ovo zna­čenje skovano zato što u algebarskim računima pozitivne i negativne veličine nadomještaju jedne druge, ili zato što nepoznata veličina s jedne strane jednačine postaje poznata obraćanjem pažnje na drugu stranu te jednačine ili premještanjem njenih članova, što je neka vrsta nadom­ještanja (odatle potiče i opće poznati pojam al- džabr, algebra).

Još jedno stručno značenje džabra odnosi se na psihologiju, gdje se ovaj termin u značenju prisile upotrebljava nasuprot slobodnoj volji. Sli­čan ovome je i problem razgraničenja slobodne volje i determinizma o čemu se raspravlja u teologiji. Ovaj termin koristi se i u etici, zakonu i fikhu. No pojašnjenje svega toga trajalo bi predugo.

Još od daleke prošlosti pojam džabra (nasuprot slobodnoj volji) mi­ješan je sa određenošću, nužnošću i filozofskom nužnošću (wudžūb fal­safī). Zapravo, termin je pogrešno korišten za određenost i nužnost, kao što je u stranim jezicima determinizam smatran ekvivalentnim njemu. Na kraju, stvorena je iluzija da ne može biti slobodne volje ni u jednom slu­čaju u kojem je prihvaćena nužnost uzroka i posljedice, i obratno, sma­trano je da poricanje nužnosti i određenosti implicira slobodnu volju. Posljedica ove iluzije očitovala se u nekoliko filozofskih teza. Naprimjer, rani teolozi su negirali uzročno-posljedičnu nužnost u slučaju slobodnih agensa i slijedeći ovo optužili su filozofe da Uzvišenoga Boga nisu sma­trali slobodnim. S druge strane, džabriyyūni (deterministi) su postojanje određenja sudbine smatrali razlogom svoje vlastite neslobode. Nasuprot njima, mutezilije, koji su vjerovali u čovjekovu slobodnu volju, potpuno su poricali da postoji unaprijed određena sudbina. Iako je predodređenost sudbine nevažna za džabr, ove rasprave, koje imaju dugu historiju, zapravo su se pojavile zbog miješanja pojma džabr sa pojmom nužnosti.

Još jedan nesrećan primjer jeste to što su neki fizičari potakli sumnje ili porekli uzročno-posljedičnu nužnost u slučaju nekih pojava mik­rofizike. Nasuprot njima, neki zapadni teisti pokušali su dokazati egzis­tenciju Božije volje na osnovu poricanja nužnosti za ove pojave, zamišl­jajući da će poricanje nužnosti i odbacivanje determinizma u ovim slu­čajevima podrazumijevati dokaz slobodne moći.

Da zaključimo, postojanje homonimije, posebno u slučajevima kada su značenja bliska ili slična jedna drugima, proizvodi probleme u filozof­skim raspravama. Ove teškoće su udvostručene kada neki termin ima više stručnih značenja u jednoj nauci, kao u slučaju izraza razum (‘aql) u filozofiji i termina esencijalni (dhātī) i akcidentalni (‘aradī) u logici. Zato se osjeća očita potreba da se objasne značenja i odredi namjeravano zna­čenje termina u svakoj raspravi.

Stručno značenje termina “nauka” 

Među terminima s različitim i zbunjujućim primjenama je i termin ‘ilm (nauka, znanje). Doslovno značenje ove riječi i njenih sinonima u drugim jezicima (poput dāneš ili dānestan u perzijskom) je jasno i ne traži objašnjenje. Međutim, ‘ilm ima različita stručna značenja, od kojih su najznačajnija sljedeća:

Sigurno uvjerenje koje odgovara stvarnosti, nasuprot jed­nostavnom i složenom neznanju, čak i ako je upotrijebljeno u jed­noj premisi (sudu).

Skupina sudova (premisa) kod kojih je uzeta u obzir odre­đena povezanost, čak i ako su sudovi pojedinačni i posebni. Upravo u ovom smislu termin ‘ilm se primjenjuje na nauke: his­toriju (poznavanje određenih historijskih događaja), geografiju (poznavanje specifičnih uvjeta različitih područja planete), nauku o ridžāl (studija o prenosiocima hadisa) te pisanje biografija.

Skup univerzalnih sudova koji se u nekim oblastima sma­traju centralnim, a svaki od njih je primjenjiv na brojne prim­jere, čak i ukoliko su ovi sudovi konvencionalni. U ovom smislu termin‘ilm primjenjuje se na konvencionalne (a ovdje spadaju lek­sika i gramatika) – nasuprot “stvarnim” (haqīqī) naukama. Ipak, pojedinačne i specifične premise, kao što su one maločas spomenute, ne smatraju se ‘ilmom u ovom smislu.

Skup univerzalnih “stvarnih” (haqīqī) sudova (tj. onih koji nisu konvencionalni), koji su centralni u nekoj oblasti. Ovaj smisao obuhvata sve teorijske i praktične nauke, uključujući te­ologiju i metafiziku, ali se ne primjenjuje na pojedinačne i kon­vencionalne sudove.

Skup stvarnih sudova koji se mogu potvrditi čulnim iskust­vom. Ovo je upravo onaj smisao u kojem pozitivisti koriste termin ‘ilm, a na ovoj osnovi neempirijske nauke i znanja ne sma­traju se ‘ilmom (naukom).

Ograničavanje izraza nauka (‘ilm) na empirijske nauke nije sporno pitanje dok god se tiče samoga kovanja termina i fiksiranja terminologije. Međutim, fiksiranje ovog termina od strane pozitivista temelji se na nji­hovom partikularnom gledanju, tako da oni zamišljaju da je opseg pouz­danih i stvarnih ljudskih znanja ograničen samo na čulno i empirijsko. Oni mišljenje koje ide izvan granica ovoga smatraju besmislenim i ne­plodnim. Nažalost, ovakvo gledanje je preovladalo u svijetu – tako je nauka postavljena nasuprot filozofije.

Opseg pouzdanog znanja, opovrgavanje pozitivizma i dokazivanje da postoji stvarno znanje koje je izvan dometa čula i iskustva bit će od­loženo do rasprave o epistemologiji. Sada ćemo se posvetiti objašnjenju pojma filozofija i metafizika.

Stručno značenje termina “filozofija”

Dosad smo se upoznali sa trima stručnim značenjima filozofije. Prvo značenje obuhvata sve stvarne nauke, drugo značenje dodatno uvrštava i neke konvencionalne nauke, a treće se odnosi na neempirijsko znanje i upotrebljava se kao nešto oprečno nauci.

U ovom smislu filozofija obuhvata logiku, epistemologiju, ontologiju (metafiziku), teologiju, teorijsku psihologiju (nasuprot empirijskoj psi­hologiji), estetiku, etiku i politiku – čak i kad u ovo podrazumijeva iz­vjesne razlike u mišljenjima. A nekad se termin filozofija koristi samo za prvu filozofiju ili metafiziku, te bi se, prema tome, ovo moglo smatrati četvrtim stručnim značenjem “filozofije”.

Izraz filozofija ima i drugih stručnih upotreba, a obično dolazi u pridjevskoj ili genitivnoj konstrukciji, npr. “naučna filozofija” ili “filo­zofija naukā”.

Naučna filozofija 

Izraz naučna filozofija koristi se na različite načine:

A) U pozitivizmu. Nakon što je osudio filozofsku misao i metafiziku te porekao univerzalna racionalna načela, Auguste Comte je podijelio os­novne pozitivne nauke u šest temeljnih grana. Svaka od njih ima svoje karakteristične zakone. Te grane su sljedeće: matematika, astronomija, fizika, hemija, biologija i sociologija. On je napisao knjigu Kurs pozitivne filozofije u šest tomova i raspravljao je o cjelini šest spomenutih nauka u skladu sa svojom takozvanom pozitivnom metodom. Tri toma knjige posvetio je sociologiji. Ipak, osnova ove pozitivne filo­zofije leži u nekim dogmatskim nepozitivističkim tvrdnjama!

U svakom slučaju, sadržaj ove knjige, koja je ustvari program is­traživanja nauka, a posebno društvenih nauka, naziva se pozitivnom filo­zofijom ili naučnom filozofijom.

B) U dijalektičkome materijalizmu. Nasuprot pozitivistima, mark­sisti naglašavaju neophodnost filozofije i postojanje univerzalnih zakona. Međutim, oni smatraju da se ovi zakoni dobijaju uopćavanjem zakona empirijskih nauka, a ne iz racionalne i metafizičke misli. Zato su oni filo­zofiju dijalektičkog materijalizma nazvali naučnom filozofijom jer je, prema njihovim vlastitim tvrdnjama, ona dobijena iz postignuća empiri­jskih nauka, čak i ako ona nije ništa naučnija od filozofije pozitivma. U suštini, naučna filozofija (ako se uzme da naučna znači empirijska) je ok­simoron kao i “glatko izbrijani čovjek sa bradom”. Njihove tvrdnje bile su predmet kritika.

C) Još jedno značenje naučne filozofije jeste sinonim metodologiji. Jasno je da svaka nauka ovisi o vrstama svojih problemā te zahtijeva vlastite specifične metode istraživanja i verifikacije. Naprimjer, problemi historije ne mogu se riješiti u laboratoriji analizom i sintezom različitih elemenata. Također, nijedan filozof ne može na osnovu filozofske i um­ske analize te zaključivanja utvrditi godinu u kojoj je Napoleon napao Rusiju ni da li je pobijedio ili je bio poražen. Ovakvi problemi trebaju biti riješeni pregledom relevantnih dokumenata i procjenom njihove pra­vovaljanosti.

Općenito, nauke se prema metodama istraživanja i ispitivanja koje su korištene pri rješavanju njihovih problema mogu podijeliti na tri vrste: racionalne, empirijske, te pripovjedne i historijske nauke.

Naučna disciplina koja se zove metodologija pojavila se s ciljem ustanovljavanja vrste i razine nauka te utvrđivanja opće i specifične me­tode svake od gornjih triju vrsta nauka. Iako se metodologija pokatkad naziva naučnom filozofijom, ona se nekad naziva i praktičnom logikom.

 

Izvor: Ajatollah Misbah Yazdi, Islamska filozofija 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, s engleskog preveo: hfz. Ensar Karaman

 

Pitanja i odgovori