Pet univerzalija

Podjela vrste

Vrsta je općenit pojam koji ukazuje na cijelu bit svojih objekata. Sada, s obzirom na ovu definiciju, ako uzmemo u obzir po­jmove kao što su čovjek, životinja, rastuće tijelo, apsolutno tijelo i sup­stanca, i obratimo pažnju na njihove objekte u pojavnom svijetu, te pažl­jivo analiziramo, shvatit ćemo da ovi pojmovi sa stanovišta sadržaja i op­sega nisu jednaki u odnosu na svoje objekte. Zapravo, oni se kreću od užeg opsega ka širem, a svaki pojam na višoj razini obuhvata više jedinki nego pojam na nižoj razini. Ujedno, biva jasno da svaki niz počinje i završava različitim pojmovima. Prirodan rezultat ovoga je da smo u sva­kom nizu suočeni sa dvama pojmovima, jednim, početnim pojmom koji ujedno obuhvata najmanje jedinki, i drugim, krajnjim pojmom koji obuhvata najviše jedinki. Svi drugi pojmovi, čije je mjesto u sredini niza, u odnosu na niži pojam imaju širi opseg, a u odnosu na viši pojam imaju uži opseg. U logici su svi ovi pojmovi označeni posebnim terminom da bi se spriječilo njihovo miješanje ili namjerno iskrivljenje u raspravama.

Vrsta se dijeli na:

a. stvarnu vrstu (نوع حقيـقى),

b. relativnu vrstu (نوع اضافى).

Isti slučaj je i sa rodom.

Pitanje: Šta je stvarna vrsta?

Odgovor: Prema datom objašnjenju, to je onaj pojam koji se nalazi na početku niza i obuhvata najmanje jedinki. U slučaju niza koji razma­tramo to je pojam čovjek. Ovaj pojam, koji je vrsta i užeg je opsega od drugih, naziva se stvarna vrsta.

Pitanje: Šta je relativna vrsta?

Odgovor: Kada uporedimo pojam životinja sa pojmom čovjek i pojmom rastuće tijelo, uvidjet ćemo da pojam životinja ima dva različita odnosa sa ovim pojmovima. Tako, kada upoređujemo pojmove životinja i čovjek, pojam čovjek će biti vrsta, a pojam životinja njegov rod. Među­tim, ako pojam životinja uporedimo sa pojmom rastuće tijelo, odnos će se promijeniti. U ovom slučaju pojam životinja će biti vrsta, a rastuće ti­jelo njegov rod. Prema tome, pod relativnom vrstom podrazumijeva se onaj općeniti pojam koji je obuhvaćen pojmom roda. Također, relativna vrsta ekstenzivnija je i ne može biti rod nekom užem pojmu. Zbog toga, da ne bi nastala greška, kaže se da je vrsta kao riječ homonim koji ima dva oblika a to su: stvarna vrsta i relativna vrsta.

Neka zapažanja:

Iz dosada navedenog mogu se izvesti dva zaključka:

a. Svaka stvarna vrsta, kada se u uporedi sa višim rodom, bit će rela­tivna vrsta. Naprimjer, pojam čovjek, koji je stvarna vrsta, u us­poredbi sa pojmom životinja relativna je vrsta.

b. Krajnji pojam jednog niza nikada ne može biti relativna vrsta.

S obzirom na ono što je do sada rečeno u spomenutom nizu – čovjek, životinja, rastuće tijelo, apsolutno tijelo i supstanca – postoji jedna stvarna vrsta, a to je čovjek, i četiri relativne vrste: čovjek, život­inja, rastuće tijelo i apsolutno tijelo.

Pojašnjenje nekih termina: Stvarna vrsta naziva se još i vrsta vrstā (نوع الانواع) ili niža vrsta (نوع سافـل). Tako, počevši od početka niza, tj. od po­jma čovjek, postoje tri vrste: stvarna vrsta (نوع حقيـقى), srednja vrsta (نوع متـوسط) i viša vrsta (نوع عالى). U ovom nizu pojam čovjek je stvarna vrsta, pojam aposolutno tijelo viša vrsta, a pojmovi životinja i rastuće ti­jelo su srednje vrste.

Dakle, do sada je postalo jasno da se vrsta dijeli na stvarnu i relativnu. Svaka stvarna vrsta može također biti i relativna vrsta, ali relativna vrsta ne može biti stvarna vrsta nečemu mimo sebe, već samo njegov rod. Posmatrajući iz više aspekata stvarnu vrstu, ona se naziva vrsta vrstā ili niža vrsta, a krajnja vrsta niza naziva se viša vrsta. Sve između početka i kraja niza označeno je kao srednja vrsta.

Napomena: Termin vrsta je zajednički za dva značenja. Jedanput je ter­min vrsta jedna od pet univerzalija, a drugi put označava općeniti pojam kojeg obuhvata drugi općeniti pojam, koji je ujedno njemu rod. Ovaj op­ćeniti pojam je vrsta za svoj rod, bilo da je on stvarna ili relativna vrsta, kao što je pojam čovjek vrsta rodu životinja, ili pojam životinja vrsta rodu rastuće tijelo i sve tako do kraja niza.

 
Podjela roda 

Prvi pojam koji označava rod u spomenutom nizu, nakon pojma čovjek, koji je stvarna vrsta, jeste pojam životinja, a posljednji pojam roda jeste pojam supstanca. Ako se uporede odnosi koje ovi pojmovi imaju sa po­jmom čovjek, vidjet će se da je najbliži rod pojmu čovjeka pojam život­inja, a najudaljeniji supstanca. Svi preostali pojmovi su srednji rodovi. Zbog ovog odnosa pojam životinja označen je kao bliži rod za čovjeka, dva pojma, rastuće tijelo i apsolutno tijelo, kao srednji rodovi i pojam supstanca kao daleki rod. Posmatrajući niz na isti način kao pri podjeli vrste, pojam životinja će biti niži rod, pojmovi rastuće tijelo i apsolutno tijelo srednji rod, a pojam supstanca rod rodova (جنس الاجناس). Prema tome, rod se iz jednog ugla dijeli na bliži (جنس قريـب) i daljnji rod (جنس بعيـد), a iz drugog ugla na niži (جنس سافـل), srednji (جنس متـوسط) i viši rod (جنس عالى).

Čovjek→ vrsta

Životinja → bliži rod ili niži rod

Rastuće tijelo → daljnji rod ili srednji rod

Apsolutno tijelo → daljnji rod ili srednji rod

Supstanca → daljnji rod, ili rod rodova, ili viši rod

Idući u ovom nizu od roda rodova ka nižem rodu, na samom kraju ćemo stići do više vrste koja ujedno čini početak niza relativnih rodova. ­Posljednja vrsta koja čini kraj niza vrsta naziva se vrsta vrstā ili niža vrsta. Sve vrste između dvije krajnje vrste u nizu nazivaju se srednje vrste.

Supstanca → rod rodova

Tijelo → viša vrsta

Rastuće tijelo → srednja vrsta

Životinja → srednja vrsta

Čovjek → niža vrsta ili vrsta vrstā

 
O vrsnoj razlici

Nekada se pitanje o suštini nečega odnosi na nekoliko pojmova, kao npr.: Šta su konj, ovca, majmun i sl.? Međutim, nekada se isto to pitanje od­nosi na jedan pojam, pa se pita, recimo: Šta je čovjek? Kao što se vidi, u oba slučaja se traži odgovor o univerzalijama, a ne partikularijama. Pos­matrajući ova dva slučaja nameće se pitanje koji je odgovarajući odgo­vor. Jasno je da se prvo pitanje odnosi na nekoliko univerzalija koje imaju različitu zbilju. S obzirom na to, u odgovoru treba navesti pojam koji obuhvata tu zajedničku im zbilju, a to jedino može biti rod. Dakle, odgovor na prvo pitanje glasi: “To su životinje.” Iz dosad rečenog biva ­jasna činjenica da kao što se u odgovoru na pitanje o nekoliko različitih partikularija koristi rod, tako se i u odgovoru na pitanje o nekoliko različitih univerzalija koristi rod. U odgovoru na drugo pitanje, budući da se ono odnosi samo na jednu univerzaliju, čovjek, treba navesti njenu cijelu zbilju, i tada će odgovor glasiti: “Čovjek je razumna životinja.” Očigledno je da su u ovom odgovoru navedena dva pojma, i to:

a. pojam životinje koji kao pojam roda ukazuje na cijelu zajedničku zbilju svih vrsta koje obuhvata, kao što su čovjek, konj i ovca,

b. pojam koji ukazuje na cijelu svojstvenu zbilju, znači osobinu svojstvenu samo čovjeku, koja ga odvaja od svih drugih vrsta s kojima je združen u pojmu životinje.

Ovakav odgovor, koji označava cijelu zbilju bića, u ovom slučaju “razum i životinja”, naziva se potpuna definicija (حـد تام), o čemu će naknadno biti riječi. Onaj dio koji označava zajedničku zbilju naziva se rod, a dio, koji odvaja taj pojam od drugih vrsta koje obuhvata zajednički rod, se naziva vrsna razlika. Nakon ovog kratkog uvoda može se reći da je vrsna razlika onaj svojstveni dio biti bića koji se obavezno navodi kada se to biće želi definirati.

Ostalo je nejasno na koji način treba formulirati pitanje pa da se u odgovoru navede jedino vrsna razlika. To je moguće u slučaju kada znamo zajedničku zbilju nekoliko štastava (ماهـيت), kao što je štastvo živ­otinje zajedničko za čovjeka, konja, mačku i sl. Nakon toga je u odgovoru na pitanje o zbilji jednog štastva nužno navesti jedino vrsnu razliku, a za čovjeka je to razum.

Pretpostavite situaciju u kojoj nam nešto izdaleka prilazi. Znamo da je to životinja, ali ne razaznajemo tačno koje je vrste. Da bismo tačno odredili životinju, u odgovoru obavezno treba navesti vrsnu razliku koja će je izdvojiti od drugih životinja. U slučaju da to bude konj, reklo bi se biće koje rže, ili za mačku, biće koje mjauče itd.

Objašnjenja u vezi sa vrsnom razlikom

a. Svaka relativna vrsta ima vrsnu razliku koja čini dio njene biti, drugim riječima, dovodi u postojanje tu vrstu. Ovim činom vrsna razlika izdvaja svoju vrstu od drugih vrsta koje opstoje upredo sa njom u istoj ravni. Istovremeno, vrsna razlika rod dijeli na dva dijela. Jedan dio jeste njena vrsta, a drugi dio čine preostale vrste tog roda. Naprimjer, razum je vrsna razlika čovjeka, a životinju, koja je za čovjeka rod, dijeli na dva dijela, i to čovjeka i ne čovjeka. Biće koje osjeća je vrsna razlika za živ­otinju i njen je činilac (مقوّم), tj. ono po čemu životinja opstoji i po čemu ona dolazi u postojanje. Ova vrsna razlika istovremeno dijeli svoj rod rastuće tijelo na dva dijela.

b. U skladu sa gore rečenim, svaka vrsna razlika je činilac (مقوّم) svoje vrste, a ujedno je djelilac (مقسّـم) roda u čijem okrilju se ta vrsta nalazi. Razumno biće vrsna je razlika za čovjeka, a djelilac je njegova roda, tj. životinje. Biće koje osjeća je vrsna razlika i činilac životinje, a djelilac je roda rastuće tijelo.

c. Svaka vrsna razlika, koja je činilac ekvipolentne joj vrste, nužno je činilac vrsta obuhvaćenih tom vrstom, tj. njenih podskupova. Naprim­jer, biće koje osjeća vrsna je razlika životinje, a ujedno je rod čovjeku i ne čovjeku. Prema tome, biće koje osjeća činilac je pojma životinja na isti način kao što je činilac pojma čovjek, konj i ovca, jer su ovi pojmovi obuhvaćeni pojmom životinja.

Dakle, svaka razlika koja je činilac više vrste ujedno je činilac niže vrste, budući da je viša vrsta, iz jednog drugog aspekta, dio niže vrste, upravo kao što se kaže da je dio dijela cjeline sigurno i sam dio cjeline. Prst je dio ruke, a ruka je dio tijela, prema tome, prst je sigurno dio tijela.

Posmatranje gornjeg pitanja na obrnut način nije ispravno. To znači da razlika kao činilac niže vrste nije nužno činilac više vrste. Naprimjer, razumno biće je činilac čovjeka, ali nije činilac životinje. Onaj koji osjeća je razlika životinje i njegov činilac, ali nije činilac ras­tućeg tijela. Dakle, općenito pravilo glasi: Svaki činilac više vrste ujedno je činilac niže vrste, ali obrnuto ne vrijedi, tj. svaki činilac niže vrste nije činilac više vrste, nego je njen djelilac.

 
Podjela vrsne razlike

Uzimajući u obzir gornje objašnjenje, vrsna razlika u odnosu na ekvipo­lentnu joj vrstu naziva se bliža vrsna razlika, kao što je razumno biće u odnosu na čovjeka, ili biće koje osjeća u odnosu na životinju. Međutim, ako se ista vrsna razlika, u ovom slučaju biće koje osjeća, uporedi sa vrstom koja je podskup ekvipolentne joj vrste, u našem slučaju čovjek naspram životinje, onda se ta vrsna razlika naziva daljnja vrsna razlika. Dakle, vrsna razlika se dijeli na dva oblika: bliža i daljnja vrsna razlika.

Vrsna razlika koja je ekvipolentna sa svojom vrstom bliža je vrsna razlika (فصل قريب), a vrsna razlika u poređenju sa vrstom koja je podskup ekvipolentne joj vrste naziva se daljnja vrsna razlika (فصل بعيد).

 
Različita značenja vrsne razlike

Vrsna razlika posmatrana spram svoje vrste naziva se činilac (مقوّم), a pos­matrana u odnosu na rod naziva se djelilac (مقسّـم). Također, posmatra­jući vrsnu razliku sa drugih aspekata, ona se naziva bliža i dal­jnja razlika (فصل قريب و فصل بعيـد), o čemu je do sada već bilo govora.

Dakle, različiti aspekti posmatranja rezultiraju različitim značenjima, što samo po sebi nameće posebno kovanje termina za svako značenje. 

 
Esencijalno i akcidentalno (ذاتى وعـرضى )  

Esencijalno i akcidentalno su dva termina u logici koja imaju različita značenja ovisno o poglavlju logike u kojem se koriste. Jedno od njihovih značenja odnosi se na poglavlje isagoga, tj. poglavlje o pet univerzalija.
 
Šta je esencijalno (ذاتى)?

Značenje esencijalnog u poglavlju o pet univerzalija odnosi se na bit predmeta, a ne na nešto izvan njegove biti, na način da ta stvar postoji po tome, ili drugim riječima, da je dovodi u postojanje i da je održava. Dakle, egzistiranje biti i zbilje stvari nije moguće bez postojanja ovog esencijalnog. Sa istog aspekta to esencijalno naziva se činilac biti. Naprimjer, kada se predicira bit čovjeka njegovim jedinkama, kao što su Hasan, Husejn i Zejd, kaže se: “Hasan je čovjek.” Čovjek u ovom prim­jeru je esencijalno za Hasana. To znači da egzistiranje jedinki nije mo­guće bez postojanja esencijalnog. Ili kada se kaže: “Čovjek je razumna životinja”, zbilja čovjeka nije ostvariva bez ova dva dijela, razuma i život­inje.

Dakle, esencijalno (ذاتى) je ono po čemu bit (ذات) dolazi u postojanje. Ost­varenje svakog bitka dešava se na dva načina:

1. posredstvom same te biti,

2. posredstvom unutrašnjih dijelova te biti.

Ovim biva jasno zašto se rod, vrsta i vrsna razlika nazivaju esencijalnim. Ako se čovjeku oduzme čovječnost, nikada ne bismo imali osobe Hasan, Husejn i Zejd. Stvar, također, ne bi postojala ako bismo odstranili bilo koja druga dva dijela njene biti, rod i vrsnu razliku, u našem slučaju ako bismo od čovjeka odstranili razum i životinjstvo.

Dakle, vrsta je bit koja čini zbilju stvari, a rod i vrsna razlika su zbilje koje vrstu dovode u postojanje.
 
Šta je akcidentalno (عـرضى)?

Izraz akcident je termin koji se odnosi na dijelove izvan biti stvari, to znači da se pripaja biti tek nakon njenog dolaska u postojanje. Naprimjer, biće koje se smije i biće koje se kreće pripisuje se čovjeku i životinji tek nakon dolaska njihove biti u postojanje, pa se kaže: “Čovjek je biće koji se smije”, ili: “Životinja je biće koje se kreće.”

Prema tome, akcident je predikat, tj. atribut (محمول) koji nije dio biti bića, i njemu se predicira, tj. pripisuje s nekoga aspekta.
 

Opći akcident i osobeni akcident (عـرض عام وعـرض خاص)

Dvije od pet univerzalija od­nose se na akcidente:

a) opći ili ekstenzivni akcident (عـرض عام),

b) osobeni ili vrsni akcident (عـرض خاص).

Akcident koji se može predicirati samo jednoj biti, drugim riječima, svojstven je samo za jednu bit naziva se osobeni akcident, kao što su biće koje se smije i pjesnik za čovjeka. Iz primjera koji su navedeni može se shvatiti da je osobeni akcident ekvipolentan sa svim objektima te biti, kao što je biće koje se smije čovjeku. Također, osobeni akcident može biti subordinaran svim objektima biti kojoj se pripisuje, kao što su pjes­nik i pisac subordinarani čovjeku.

Kada akcident nije svojstven samo jednoj biti, već se može naći i kod drugih, naziva se opći akcident. Naprimjer, biće koje se kreće je akcident za čovjeka isto kao što je akcident za konja.

Dakle, može se reći da je osobeni akcident ona predikativna univerzalija koja je izvan biti, ali je njen neodvojiv dio. Opći akcident predstavlja predikativnu univerzaliju koja je izvan biti, ali se može odnositi na više biti.
 

Napomene:

1. U nekim slučajevima jedna stvar je osobena jednom subjektu, dok je drugom općenita. Naprimjer, biće koje se kreće za životinju je osoben akcident, a za čovjeka općeniti akcident.

2. Osobeni akcident stvarne vrste uvijek je osobeni, tj. ne može biti općeniti akcident, osim u slučaju da se upoređuje sa klasom (صـنـف), tj. jednom od skupina te stvarne vrste. Naprimjer, biće koje se smije ili pjesnik osobeni su akcidenti za čovjeka, dok su istovremeno općeniti ak­cidenti za žene ili muškarce koji čine klasu vrste, u ovom slučaju čovjeka.

3. Nekada jedna te ista stvar jeste akcident jednom, a esencijalano drugom subjektu. Primjerice, boja tijela predstavlja osoben akcident ti­jelu, znači da je predikat izvan njegove biti i jedino se njemu može pripisati, tj. predicirati. Međutim, boja jeste esencijalno za bijelu, žutu i crnu boju.

4. Jedna druga razlika između vrsne razlike i akcidenta

Iz dosada rečenog postalo je jasno da vrsna razlika svojoj vrsti daje postojanje i samim tim odvaja je od drugih vrsta istoga roda. Drugim ri­ječima, može se reći da razlika dijeli rod. Postavlja se pitanje da li akci­dent posjeduje istu osobinu naspram svog subjekta. Budući da je akci­dent izvan biti subjekta, a bit ne opstoji po onom izvan nje, onda u ovoj činjenici leži razlika između vrsne razlike i akcidenta.

Međutim, promatrano iz drugog ugla, vrsna razlika je istovjetna akci­dentu. To se dešava u slučaju kada oboje dijele subjekt kojem su pripisuju. Tim činom oni subjekt odvajaju od ostalih vrsta, drugim ri­ječima, dijele rod.

5. Drugi oblici razlikovanja akcidenta i vrsne razlike

Sljedeća razlika je ta da akcident može biti ograničeniji od biti kojoj je pripisan, kao što je odnos pjesnika i pisca spram čovjeka. Međutim, vrsna razlika ne može biti ograničenija, tj. uža od vrste kojoj pripada. U slučaju kada je akcident užeg opsega od subjekta kojem je pripisan, može ga podijeliti. Naprimjer, čovjek je pjesnik ili nije pjesnik. Međutim, razlika ne može dijeliti svoju vrstu, zapravo ona je uvijek činilac vrste i djelilac roda.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović