Logika i Aristotel

Poznato je, a i Ibn-Sina je to potvrdio, da je Aristotel utemeljitelj logike i da je on postavio njena pravila. Sukladno ovome, moguće je prigovoriti: Ako je logika kao nauka proizvod Aristotelovog uma, koji je i sam pod­ložan greškama, šta dokazuje da su pravila logike ispravno utvrđena? Odgovor na ovo pitanje je sljedeći: Pravila logike Gospodar je, stvarajući čovjeka, položio u njegovu biću, a ono što se pripisuje Aristotelu je samo kompilirana logika. To znači da je on u skladu sa ljudskom prirodom uredio pravila logike. Drugačije rečeno, otkrio je ta pravila kao što i emipirijske nauke otkrivaju odnose u prirodi, a ne stvaraju ih. Newton je, isto tako, otkrio silu gravitacije, a nije je stvorio. Zbog toga, sva pravila filozofije i logike treba dovesti u vezu sa osnovnim, neporecivim kriteri­jima istine, kao što je, primjerice, pravilo nemogućnosti istovremene združenosti ( إجتماع ) dvaju oprečnih pojmova i njihovog izuzimanja ( إرتفاع ) na jednom mjestu i sl. Prema tome, Aristotel je sa posebnom pažn­jom analizirao pravila i metode razmišljanja i njegove pravilnosti, koje je potom okupio pod imenom logika. Vidimo ustvari da se mi pridržavanjem pravila logike pridržavamo prirode razuma, onakvog kak­vim ga je Bog stvorio, a ne pravila koja je ustanovio Aristotel. 

Šta je logika?

Nakon ovog kratkog uvoda može se definirati ovo izgubljeno blago čovječanstva:

“Logika je zakonodavno sredstvo čijim se pridržavanjem um štiti od činjenja grešaka pri razmišljanju.”

Objašnjenje:

Da bi se definirala jedna nauka, mogu se koristiti tri načina:

1. Definicija po predmetu proučavanja, isto kao kada se medicina de­finira kao nauka koja proučava prirodu ljudskog tijela i njegove promjene.

2. Definicija po temeljnim interesima, kao kada se medicina de­finira kao nauka koja raspravlja o uzrocima i činiocima zdravlja i boles­tima ljudskog tijela.

3. Definicija po svrsi, kao kada se medicina definira kao nauka koja osigurava čovjeku zdravlje i otklanja bolest i tjelesne nedostatke.

Definirajući logiku, uvaženi autor koristio je definiciju po svrsi, ukazu­jući na njenu svrhu i krajnji cilj, precizirajući da logika čuva um od pogrešaka, istovremeno učeći čovjeka kako da ih otkrije.

Umješnost i preciznost Aristotela prilikom definiranja ogleda se u sljede­ćem:

Aristotel je, spominjući uvjet pridržavanja, dao odgovor na pitanje zašto neki logičari sami nemaju ispravnu logiku, davši time do znanja da je logika takav zakon čijim pridržavanjem ljudski um biva očuvan od gri­ješenja. Prema tome, za dostizanje savršenstva imamo dva puta:

1. posjedovanje dobrog zakona koji će moći osigurati koristi i otklo­niti štete,

2. upotreba tog zakona.

Ako izostavimo bilo koji od ovih dvaju uvjeta, bit ćemo uskraćeni dosez­anja savršenstva. Aristotel je ovo imao u vidu, pa je odgovorio prije nego je prigovoreno.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović