Karakterni ljudi
Kada se časni, čestiti, neovisni i dostojni ljudi nađu na visokom upravljačkom položaju, oni sav svoj kreativni potencijal stavljaju u funkciju valjanog izvršenja svoje obaveze. Dodvoravanje, podilaženje, povlađivanje i laskanje nemaju pristupa njihovom mentalnom sklopu. Oni ni u najodsudnijim, i po njih najopasnijim trenucima, ne gube svoju ličnost i svoj karakter i ne predaju se niskosti i podlosti.
Imam Ali, a.s., je rekao: “Plemenitog čovjeka položaj koji je postigao neće pokvariti, i kada bi taj položaj bio velik kao brdo koje ni oluje ne mogu uzdrmati.”[1]
Ebu Mensur bijaše ministar kod sultana Togrola. Bio je to učen i obrazovan čovjek. Krasile su ga osobine odvažnosti, ponosa i snage duha i vjere. U izvršenju svojih vjerskih obaveza bijaše uvijek revnostan. Obično bi nakon obavljanja sabahskog farz-namaza ostao određeno vrijeme na sedžadi učeći dove i zikrove. Nakon što bi Sunce izašlo, obukao bi ministarsku odoru i otišao u svoj ured.
Jednoga dana ga je sultan Togrol nešto trebao prije izlaska Sunca. Sultanovi službenici otišli su njegovoj kući i zatekli ga u učenju dova i zikrova. Rekoše mu sultanovu zapovijed, ali on se uopće na to nije obazirao i nastavio je sa svojim ibadetom. Naravno, službenici prenesoše sultanu šta se dogodilo – da on uopće nije mario za njegovu zapovijed – i to je sultana jako ozlojedilo i rasrdilo.
Kad je ministar Ebu Mensur završio sa svojim ibadetom, odmah je uzjahao na svoju jahalicu i hitro došao pred sultana. Ovaj ga je odmah oštro upitao: “Zašto kasniš?”
A on je – siguran u sebe smirenim tonom – odgovorio: “E moj sultane, ja sam rob Božiji i sluga sultanov. I sve dok ne okončam svoje robovanje Bogu, ne mogu krenuti sa služenjem sultanu.”
Ovaj duboki i upečatljivi vezirov odgovor ostavi snažan dojam na sultanovoj duši te mu i suze potekoše. On čestita ministru i preporuči mu da uvijek na ovaj način postupa, da bi blagodat takvog ponašanja još više ojačala njihovu državu.[2]
Izuzetna ličnost odlučnih i čvrstih ljudi jasno se može uočiti kroz njihovu dosljednu logiku i nedvosmislen govor isto kao što se i niskost i podlost ljudi bez karaktera može lahko zapaziti kroz njihov nesiguran i laskav govor.
Imam Ali, a.s., je rekao: „Govor čovjeka ukazuje na snagu njegove duše.“[3]
Iz nekoliko razmatranih primjera moguće je razabrati da osobe koje pate od niskosti i kompleksa niže vrijednosti nastoje da laskanjem i ulizivanjem prekriju i zatome svoju unutarnju slabost i svoj kompleks niže vrijednosti. Ova vrsta skromnosti, koja nastaje od kompleksa niže vrijednosti, nema ni najmanju odgojnu niti moralnu vrijednost, već je dokaz niskosti i podlosti. Ovakvo ponižavanje ličnosti sa stanovišta vjere i nauke su nemoralnost u odori vrline i niskost i zastranjenje u formi savršenog ljudskog morala.
Islam jako cijeni skromnost i skrušenost kao izrazito moralne osobine, i osobama koje ih posjeduju iskazuje poštovanje, ali zato one koji u odjeći ovih vrlina, skromnosti i učtivosti, ispoljavaju zapravo svoju sklonost ka udvorništvu i povlađivanju – ne bi li prikrili svoj kompleks niže vrijednosti – žestoko osuđuje.
Osnovni uvjet za skrušenost i skromnost je duhovna čvrstina i duševna neovisnost.
Kao što sam to ranije već kazao, Imam Ali to naročito naglašava: „A njihova duša je od kamena čvršća. U odnosu sa ljudima oni su skromniji i skrušeniji od robova.“[4]
Skrušeni i usrdni su oni ljudi koji bez straha i pohlepe, samo s ciljem obavljanja svoje dužnosti, ispoljavaju prema ljudima vrlinu skromnosti. Osim toga, skroman je onaj čovjek čija učtivost i skrušenost proizlaze iz uzvišenog duha i moralne potpunosti. Oni koji su zbog osjećaja niskosti i poniženosti snishodljivi pred ljudima, oni koji se zbog nedostatka, nesposobnosti, častoljublja, pohlepe, i ukratko, zbog psihičke slabosti prikazuju kao ponizni, ne samo da takvim činom ne stiču vrline, nego to pokazivanje skrušenosti i skromnosti učvršćuje u njima korijen niskosti i podlosti duše.