Vrhunac sklonosti i svrha težnji

Zrake čovjekovih fitretskih težnji protežu se ka beskonačnosti, i ne postoji ni za jednu od njih granica ni ograničenje – niti iziskuju obustavljanje i zapreku na određenoj razini – već sve zajedno čovjeka usmjeravaju ka beskonačnosti. Ovo je jedna od osobenosti čovjeka, koji posjeduje neograničene potencijale i ne zadovoljava se sa privremenim i ograničenim postignućima. Bivanje beskonač­nih čovjekovih fitretskih mogućnosti nisu mogli poreći ni bezbožni filozofi, već su ih ubrojali u red najvažnijih razlika između čovjeka i životinja. Rassel kaže:

“Jedna od najvažnijih razlika između čovjeka i životinja tiče se ljudskih neograničenih potencijala nasuprot životinjskih ograniče­nih požuda. ”[1]

S obzirom da su ovi potencijali u vezi sa raznim stvarima, na kraju se svi oni povezuju i njihovo konačno zadovoljenje sažima se u jednu stvar, a to je povezanost sa Beskonačnim izvorom znanja, moći, ljepote i savršenstva. I koliko god ova fitretska razuđenost dobijala u intenzitetu i snazi, ona istovremeno isto toliko postaje još savršenija, jedinstvenija, onako kao što su čovjekove ovosvjet­ske moći podijeljene na tijelo i na dušu da bi se fitretskim uzdi­zanjem sjedinile te da bi duša u jedinstvu i osebujnosti postala posjednik savršenstva svih čovjekovih moći.

Duša u jedinstvu posjeduje sve svoje moći.

وَالنَّفْسُ فِي وَحْدَتِهَا كُلُّ الْقُوَى

Također, cilj svake fitretske moći, čije se zrake protežu prema beskonačnosti i tu se spajaju sa drugim potencijalima, uistinu jeste cilj koji se promatra iz raznih uglova i iz raznih aspekata i koji postaje predmetom istraživanja, a koji je ovisan o beskonačno savršenom Biću.

Ovo jeste položaj na kojem čovjek pronalazi svoju potpunu povezanost sa Stvoriteljem i sebe vidi potpuno ovisnim o Njemu. To je razina na kojoj čovjek sve stvari vidi opstojećim po svetoj Biti Uzvišenog Boga i stječe trenutno znanje (ilme huzuri) o zbil­jama postojanja i – po mjeri kapaciteta svog bića – okorištava se svjetlošću Ljepote i Uzvišenosti Božije. Tada njegova fitretska težnja ka spoznaji zbilja postojanja biva zadovoljena. Isto tako, na ovoj razini čovjek pronalazi put ka Izvoru beskonačne moći, i kao rezultat povezanosti s Njim dobija mogućnost izvršavanja svih radnji koje su u domenu njegove sklonosti i volje, te njegove fitret­ske težnje ka moći bivaju zadovoljene.

Također, na ovoj razini može se pronaći najviši stupanj ljubavi prema Najvrjednijem, Voljenom, ovdje se može ostvariti besko­načna zbiljska bliskost, povezanost i spojenost sa Njim. Drugim riječima, ovdje svoju bliskost i povezanost s Njim čovjek može doživjeti u najljepšem i najjasnijem obličju i, kao rezultat toga, može ostvariti najbolje i najpostojanije užitke.

Na mjestu u kome će biti zadovoljni kod Vladara Svemoć­noga (Al-Qamer: 55)

فِي مَقْعَدِ صِدْقٍ عِندَ مَلِيكٍ مُّقْتَدِرٍ

Prema tome, čovjekovi fitretski potencijali – koji izviru iz nje­gove čovječnosti i koji odražavaju najuzvišeniji stadij njegove vrste – usmjeravaju čovjeka prema beskonačnosti, i njihovo potu­puno zadovoljenje nije moguće bez postizanja blizine Božije i povezanosti sa Vječnim svijetom.

Otud, čovjekovo zbiljsko savršenstvo jeste taj isti položaj bliz­ine Gospodara, i sva druga tjelesna i duhovna savršenstva tek su in­strumenti za stizanje do takvog položaja, i oni moraju biti korišćeni striktno po mjeri koja je određena, tj. po mjeri njihovih utjecaja u postizanju zbiljskog savršenstva. Nijedan od tih instrumenata, čak ni najviši niti najljepši, ne ubrajaju se u prvobitna savršenstva čovjeka, iako su od odlika čovjeka i ne nalazimo ih kod životinja.

Drugačije rečeno, čovjek postaje zbiljskim čovjekom tek onda kada napravi iskorak iznad razine životinjstva, tj. kada kroči sta­zom približavanja ka Gospodaru. Prije nego što krene na ovaj put, čovjek je ili potencijalno spreman za postizanje duhovnog položaja, ili je u potpunosti potonuo, pa je postao poput životinje, ili niži od nje. Prethodnu sposobnost čovjek je izgubio svojim lošim izborom. Zbog ovog Kur’an časni nevjernike, dakle one koji su izgubili sposobnost vjerovanja i obožavanja Gospodara, naziva najgorim živim bićima, a na drugom mjestu zalutalijim i od čet­veronožaca.

 Najgora živa bića kod Allaha su oni koji poriču, oni koji neće da vjeruju. (Al-Anfal: 55)

إِنَّ شَرَّ الدَّوَابِّ عِندَ اللّهِ الَّذِينَ كَفَرُواْ فَهُمْ لاَ يُؤْمِنُونَ

Najgora živa bića kod Allaha su oni koji su gluhi, nijemi i koji neće da shvaćaju. (Al-Anfal: 22)

إِنَّ شَرَّ الدَّوَابَّ عِندَ اللّهِ الصُّمُّ الْبُكْمُ الَّذِينَ لاَ يَعْقِلُونَ

Oni su kao stoka čak i zalutaliji, oni su zaista nemarni. (Al-Araf: 179)

أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

Da li je moguće potpuno udovoljavanje fitretskim težnjama?

Moguće je da se u našem umu javi sumnja odakle to da se fitretskim težnjama može u potpunosti udovoljiti, bez obzira na to što su one beskonačne, posebno uzimajući u obzir to što je sam čovjek slabašno i nemoćno biće. Također, njegove prirodne i ste­čene moći ograničene su i koliko god da se povećaju na kraju, sa aspekta vremena, konačne su i dolaskom smrti nastupa njihov kraj.

Ovu sumnju otklonit ćemo onako kako iziskuje sam metod ove rasprave: dokaz njihove mogućnosti je sami fitret, fitretski kvaliteti su zbiljski i dio su zakona koji vladaju Kreacijom i slični su privla­čenjima koja sama po sebi ukazuju na postojanje sile privlačenja, a nisu umske slike i maštanja koja se dobivaju posredstvom vanjskih čula i razmišljanjem, pri čemu je njihov odnos sa zbiljama vanjskih objekata kao odnos pronalazača i pronađenog.

Što se tiče ograničenosti čovjekovih moći i nastupanja njihovog kraja sa čovjekovom smrću, takvo šta zasniva se na ideji primar­nosti materije i svođenja života na puku ovosvjetsku dimenziju, pa je ta tvrdnja suprotna fitretskom kapacitetu, tj. čovjekovoj fitretskoj moći postizanja savršenstva, koja je iznad prirodnog i koja se tiče vječnog života. Ovi fitretski potencijali dovoljni su za pobijanje navedene tvrdnje i dokazuju metafizičku neograničenost ahiretskog života.

Svakako, dokazivanje ovog pitanja nije ograničeno samo fitre­tom, ono se može dokazati mnoštvom racionalnih argumenata i argumenatima iz predaja.

U nastavku ćemo ukazati na samo jedan od njih: Od na­jsićušni­jeg zrna do najveće nebeske galaksije – sve i baš sve – sli­jedi pore­dak  čudesne i divne nebeske simfonije. Opstojanje svi­jeta i nasta­janje bezbrojnih pojava u svijetu dešava se zahvaljujući ovom ustaljenom i postojanom poretku. Onoliko koliko nauke uznapre­duju, toliko će bolje moći otkrivati veličinu ovakvog poretka, ­tanahnosti njegovih tajni i mudrosti u njemu. Stvaralaštvo i začuđujući pronalasci čovjeka odvijat će se pod sjenkom otkrića ovih tajni i odnosa njihovih koegzistencija. Prema tome, nemo­guće je postojanje savršenog poretka u svijetu smatrati slučajnim i poricati ga, kao ni misliti da su njegove pojave besciljne i prazne, jer njihovo postojanje posljedica je ovog poretka i same su dio njega, a sam poredak figura je u ruci Veličanstvenog, alatka Kreacije, usmjerena u svom kretanju prema cilju i svrsi stvaranja. Svakako, htjeli mi to ili ne, postojanje ispraznosti i besciljnosti (entropije) završava se sa bezakonjem i propašću. Otud, ni posto­janje fitretskih težnji u čovjeku neće biti besciljno i uzaludno – upravo suprotno, one su za njega važan faktor napredovanja, usavršavanja te dostizanja sreće i radosti – i kada bi čovjekova sreća i savršenstvo bili ograničeni na materijalnu sreću, postojanje neograničenih fitretskih potencijala bilo bi prazno i besciljno.

Polaganje ovakvih potencijala u čovjekovu prirodu u slučaju kada udovoljavanje njima nije moguće bilo bi slično situaciji kada se nekome pokazuje put koji se pritom predstavlja dalekim i dugim, pa ovaj «putnik» sve svoje snage i moći usmjerava ka nje­govom prolasku i ishitreno se kreće prema pretpostavljenom cilju – pri čemu, međutim, u tom brzom napredovanju odjednom udari glavom o zid, i postaje mu jasno da traženi put nije bio ništa drugo doli slijepa ulica. Jasno je, dakle, da ovakve prevarantske radnje ne postoje kod Mudrog Stvoritelja i samo su čin slaboum­nih, koji zbog psihičkih poremećaja, kompleksa i sličnih nedosta­taka uživaju u varanju i unesrećivanju ljudi, da bi se na kraju, u opi­jenosti svojoj, smijali nesrećama prevarenih. Časni Kur’an poručuje:

A zašto ne razmisle o sebi? Allah je stvorio Nebesa i Zemlju i ono što je između njih samo sa istinom. (Al-Rum: 8)

أَوَلَمْ يَتَفَكَّرُوا فِي أَنفُسِهِمْ مَا خَلَقَ اللَّهُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَمَا بَيْنَهُمَا إِلاَّ بِالْحَقِّ

I razmišljaju o stvaranju Nebesa i zemlje: Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio (Ali Imran: 191)

وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذاَ بَاطِلاً سُبْحَانَكَ ِ

Mi nismo stvorili Nebo i zemlju i ono što je između njih da se za­bavljamo (Al-Anbija: 16)

وَمَا خَلَقْنَا السَّمَاء وَالْأَرْضَ وَمَا بَيْنَهُمَا لاَعِبِينَ

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da nam se nećete pov­ratiti?! (Al-Muminun: 115)

أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لاَ تُرْجَعُونَ

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Samospoznaja, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2005., preveo sa perzijskog: Lutfi Akbaš

[1] (B. Rassel: Moć, str. 19.)