Šta je filozofija?

Odnos između subjekata i problemā

Prije samog definiranja filozofije i kratkog uvoda u njene prob­leme, dat ćemo dodatna objašnjenja pojmova “subjekta”, “problema” i “principā” nauka i odnosa među njima.

Termin “nauka”, u skladu sa četiri od pet navedenih značenja, primjenjuje se na skup premisa (su­dova) koje se smatraju međusobno povezanim. Nadalje, postalo je jasno da različiti međusobni odnosi razdvajaju nauke. Najbolji odnos među različitim problemima, kojeg bi se smatralo nor­mom razdvajanja nauka, jeste povezanost između njihovih subjekata, tj. problemi čiji subjekti čine dijelove neke cjeline ili patikularije univer­zalije koji se uobličuju u jednu nauku.

Prema tome, problemi neke nauke sastoje se od sudova čiji subjekti potpadaju pod obuhvatnu temu (kao cjelinu ili univerzaliju). A glavni subjekt (predmet) neke nauke, pak, jeste upravo ta obuhvatna tema koja u sebi sadrži subjekte pojedinačnih problema te nauke.

Ovdje bi bilo dobro napomenuti da neka tema može biti subjekt dviju ili više nauka, a razlike među njima mogu biti zbog njihovih ciljeva ili metoda istraživanja. Ipak, ne smije se previdjeti sljedeća činjenica: naime, ponekad tema koja se smatra subjektom jedne nauke nije u pot­punosti subjekt te nauke. Tema zapravo ima određena ograničenja, a razlike među ovim ograničenjima vezanim za jedan subjekt uzrokuju pojavu nekoliko nauka i različitosti među njima. Naprimjer, materija s obzirom na svoje unutrašnje uređenje i karakteristike koje se odnose na sintezu i analizu elemenata, postaje subjektom hemije. S obzirom na njene spoljašnje promjene i njima svojstvene karakteristike, materija postaje subjektom druge nauke – fizike. Drugi primjer je riječ koja je prema promjenama u tvorbi subjekt morfologije, a prema promjenama koje nastaju u nizanju riječi i sl. subjekt sintakse.

Zbog toga treba paziti da li je obuhvatna tema subjekt određene nauke apsolutno ili sa određenim ograničenjima i preduvjetima. Veoma često obuhvatna tema postaje subjektom općenite nauke apsolutno, a potom usljed dodavanja određenih ograničenja postaje subjektom neke posebne nauke. Naprimjer, u poznatoj antičkoj klasifikaciji filozofije ti­jelo je predstavljalo subjekt svih prirodnih nauka. Dodavanjem određenih ograničenja ono postaje subjektom mineralogije, botanike, zoologije itd. U vezi sa kakvoćom grana nauka rečeno je se da su neke diobe nastale sužavanjem opsega subjekta i dodavanjem ograničenja temi osnovnog subjekta.

Među odrednicama koje se mogu dodati temi subjekta jeste i “pravilo apsolutnosti” (qayde itlāq), što znači da se diskutovani problemi doka­zuju za bit (zat) subjekta apsolutno, bez uzimanja u obzir njegovih bilo kakvih specifičnih karakteristika. Znači, ovim (absolutnošću) će biti obuhvaćene sve jedinke subjekta. Ovim bi, naprimjer, principi i karak­teristike mogli biti dokazani za apsolutno tijelo -pa bilo ono organsko ili anorgansko, vegetativno, životinjsko ili ljudsko. Na ovaj način mi možemo subjekt postaviti kao “apsolutno tijelo”, a problem dalje može biti razlagan na pripadajuće mu specifične nauke. Tako su mudraci odredili da prvi dio fizike pokriva principe nazvane sama’ tabi’i (osnovna opća fizika) i sama’ al-kiyan (osnovna opća astronomija), a zatim su odredili skupine tijela za pojedinačne nauke kao što su kosmologija, mineralogija, botanika i zoologija.

Ovaj isti postupak može se primijeniti i na partikularnije podjele nauka. Naprimjer, problemi vezani za sve životinje mogu se uzeti kao posebna nauka čiji je subjekt životinja apsolutno, ili životinja kao život­inja specifično. Potom se o specifičnim problemima vezanim za svaku vrstu životinja može raspravljati u specijaliziranijim naukama.

Na taj način, tijelo predstavlja subjekt dijela antičke filozofije naz­vanim prirodnom naukom, a apsolutno tijelo čini subjekt prvog dijela fizike ­– samā’ tabī’ī (osnovna opća fizika). Sva posebna tijela, poput kosmičkih, anorganskih i živih, subjekt su kosmologije, mineralogije, odnosno biologije. Isto tako, općenito živo biće predstavlja subjekt opće biologije, a apsolutno živo biće predstavlja subjekt nauke koja raspravlja o principima svih živih egzistenata. Spomenute vrste općih živih egziste­nata tvore subjekte pojedinačnih grana biologije.

Ovdje se može postaviti pitanje: Šta ako je neki princip zajednički za nekoliko vrsta univerzalnih subjekata, ali ne za sve? U kojoj bi se nauci takav princip istraživao? Naprimjer, ako je nešto zajedničko za nekoliko vrsta živih bića, to se ne može smatrati akcidentalnim vlasništvom ap­solutnog živog bića jer ne obuhvata sva živa bića. S druge strane, raspravljanje o tome u bilo kojim partikularnim naukama bilo bi po­navljanje iste rasprave. Gdje ga onda svrstati?

Odgovor je da se o ovom problemu obično raspravlja i u nauci čiji je subjekt rasprave apsolutno, a principi apsolutnih subjekata (‘awaride dhātiyyah, esencijalni akcidenti) definirani su kao nešto šta je ustanovljeno za suštinu nekog subjekta prije nego li budu ograničeni od strane pojedinačnih nauka. Ustvari, labavost ove definicije je bolja od ponavljanja problema. Kao i u slučaju prvotne filozofije ili metafizike, neki filozofi su rekli da se o pravilima i akcidentima raspravlja kao ne­čem dokazanom za apsolutno biće (ili biće kao biće), radije nego što mu je dodana odrednica “prirodni” ili “matematički”.

Principi nauka i njihovi odnosi sa subjektima i problemima

U svakoj nauci niz valjano povezanih sudova za direktan cilj i motivaciju za učenje i izučavanje te nauke imaju analiziranje tih sudova, tj. dokazavanje da su njihovi predikati tačni za njihove subjekte. Tako se u svakoj nauci smatra da subjekt postoji, a da se predi­kati mogu dokazati tačnim za dijelove ili pripatke tog subjekta.

Zbog toga, prije nego se neko uhvati ukoštac sa predstavljanjem i analizom problema bilo koje nauke, on treba imati predznanje o nekoliko stvari:

znanje o štastvu (mahijetu) i pojmu (mafhumu) subjekta,

znanje o postojanju subjekta,

znanje o principima pomoću kojih se rješavaju problemi određene nauke.

Ovakvo znanje nekad je po sebi očito i nema potrebe za pojašnjen­jem ni stjecanjem i u tom slučaju nemamo nikakvih poteškoća. Međutim, ponekad ovo znanje nije po sebi očito i zahtijeva pojašnjenje i dokazivanje. Naprimjer, moguće je da postojanje subjekta, kao što je čovjekov duh, bude predmet nesuglasica i da se smatra prizvodom mašte i nestvarnim. U takvom slučaju njegova stvarna egzistencija mora biti dokazana. Isto tako, moguće je da bude stanovitih sumnji o principima na temelju kojih se rješavaju problemi neke nauke. Tu je neophodno prvo dokazati principe; u suprotnom, zaključci koji se izvedu iz njih neće imati naučnu vrijednost i pouzdanost.

Ovakve vrste pitanja nazivaju se “principima nauka” (mabādīye ‘ulūm), a oni se dijele na pojmovne (tasawwurī) i potvrdne (tasdīqī) prin­cipe.

Pojmovni principi, koji se sastoje iz definicija i objašnjenja mahijeta stvari o kojima se raspravlja, obično se iznose u samoj nauci u obliku uvoda. S druge strane, potvrdni principi nauke su drugačiji. O njima se često raspravlja u drugim naukama. Kao što je već ukazano, filozofija svake nauke je zapravo druga nauka koja se bavi objašnjavanjem i ustanovljavanjem principa te nauke. O najopćenitijim principima naukà se raspravlja i oni se istražuju u “prvoj filozofiji”, odnosno metafizici.

Među tim principima neko može spomenuti princip kauzaliteta, na koji se oslanjaju naučnici svih empirijskih nauka. U osnovi, naučno is­traživanje vrši se uz prethodno prihvatanje ovog principa jer se is­traživanje temelji na otkriću kauzalnih veza među pojavama, ali sam ovaj princip nije dokaziv ni u jednoj empirijskoj nauci, već se rasprava o njemu vodi u filozofiji.

Subjekti i problemi filozofije

Iz dosada rečenog slijedi da najbolji način da se definira neka nauka jeste da se pobliže odredi njen subjekt, a ako ima nekih ograničenja, njima (ograničenjima) treba posvetiti posebnu pažnju. Tada problemi te nauke mogu biti predstavljeni kao sudovi koje kruže oko navedenih sub­jekata.

S druge strane, određivanje subjekta (mevďu) i njegovih odrednica ovisi o utvrđivanju problema koje treba objasniti neka nauka, što znači da je do izvjesne mjere sve ovisno o konvenciji i dogovoru. Naprimjer, ako razmotrimo pitanje “egzistenta (mevdžud)”, što je najopćenitiji pojam za stvarno biće, uvidjet ćemo da svi subjekti stvarnih problema potpadaju pod njega. Također, ako razmotrimo subjekt nauke, on će uključiti sve probleme stvarnih nauka, a ta nauka je sama filozofija u značenju koje je imala u antičkom dobu.

Uvođenje ovako obuhvatne nauke nije u skladu sa ciljevima klasifi­kacije nauka. Jedini je način da se subjekti razmotre nešto uže, s ciljem ispunjavanja spomenutih ciljeva. Antički učitelji prvo su razmatrali dvije skupine teorijskih problema, a svaka od njih bavila se svojim posebnim nizom pitanja. Jedna skupina zvala se fizika, a druga matematika. Potom se svaka od njih dijelila na uže nauke. Također je postojala i treća skupina teorijskih problema, o Bogu, koja se zvala teologija (ma’rifet ar-rubūbiyyah). Međutim, još jedna skupina teorijskih intelektualnih prob­lema ostaje izvan dosega dosad navedenih subjekata i ona nije svojstvena nijednom pojedinačnom subjektu.

Čini se da oni za ove probleme nisu pronašli prikladno ime, a budući da se o njima raspravljalo iza fizike, nazvali su je metafizikom (ma ba’d at-tabī’ah). Položaj problema metafizike u odnosu na druge probleme te­orijskih nauka je kao položaj elementarne fizike u odnosu na prirodne nauke, i kao što je subjekt potonjih “apsolutno tijelo”, subjekt metafizike je “Apsolutni egzistent”, ili “Egzistent sam po sebi”, pa tako jedini problemi koji nisu svojstveni subjektima nijedne pojedinačne nauke bivaju predstavljeni u njoj (metafizici), iako ovi problemi (metafizike) ne obuhvataju sve egzistente. Na ovaj način nastala je posebna nauka naz­vana metafizikom, a koja je kasnije nazivana “univerzalnom naukom” (‘ilme kullī) ili “prvom filozofijom” (falsafaye ūlā).

Kao što smo već pokazali, u islamskoj eri, problemi metafizike pris­podobljeni su problemima teologije koja je nazvana teologijom u op­ćenitom smislu (ilāhiyyāt bi al-ma’nā al-‘ām). Povremeno su drugi problemi, kao što su pitanja proživljenja ili sredstava za ostvarenje čovjekove vječne sreće, pa čak i neka pitanja vezana za poslanstvo i imamet uvrštavani u ilāhiyyāt, kao što se vidi u poglavlju o teologiji u Ibn-Sīnāovom Šifāu. Ako bi se svi ovi problemi smatrali glavnim prob­lemima jedne nauke, a nijedan od njih ne bude poiman kao nametnut ni kao digresija, u tom slučaju subjekt ove nauke morao bi se razmatrati veoma široko. Određivanje jednog subjekta za ovako raznovrsne prob­leme ne bi bio nimalo lahak zadatak. Upravo iz ovog razloga bilo je različitih pokušaja da se odredi subjekt i objasni da su svi ovi predikati esencijalni akcidenti (‘awārid dhātiyyah) subjekta, iako se za ove po­kušaje ne može reći da su bili posebno uspješni.

U svakom slučaju, postoje tri opcije: ili da se teorijski problemi koji ne pripadaju fizici i matematici smatraju jednom naukom sa jednim sub­jektom, ili da se norme i kriteriji njihove povezanosti i jedinstva uzmu kao jedinstvo njihovih ciljeva i rezultata, ili da se svaka skupina prob­lema koja ima specifičan subjekt uzme kao zasebna nauka, uključujući i univerzalne probleme egzistencije, o kojima se raspravlja u “prvoj filo­zofiji”, u skladu sa jednim od posebnih značenja “filozofije”.

Čini se da je ova posljednja opcija najpogodnija i da se otuda različiti problemi u islamskoj filozofiji, koji su predstavljeni kao filozofija i mud­rost (hikmet), uzimaju kao nekoliko zasebnih nauka. Drugim riječima, imat ćemo čitav niz filozofskih nauka koje dijele racionalni metod, ali ćemo primjenjivati termin apsolutna filozofija za “prvu filozofiju”, a glavna namjera ove knjige i jeste predstavljanje problema “prve filo­zofije”. Ipak, pošto riješenje ovih problema ovisi o problemima znanja, prvo ćemo predstaviti epistemologiju, a onda ćemo ispitivati probleme ontologije i metafizike.

Definicija filozofije

Uzimajući da je filozofija identična prvoj filozofiji ili metafizici i da je njen subjekt apsolutni egzistent (ne egzistent apsoluno), filozofiju možemo definirati na sljedeći način: Filozofija je nauka koja raspravlja o stanjima apsolutnog egzistenta; ili nauka koja govori o općenitim stan­jima egzistencije; ili niz sudova i problema vezanih za egzistenta u onoj mjeri u kojoj je on egzistent.

Spomenuli smo nekoliko karakteristika filozofije, a među najvažni­jim su sljedeće:

Za razliku od empirijskih i pripovjednih nauka, filozofija se oslanja na racionalni metod metod rješavanja problema, iako se isti koristi i u logici, teologiji, filozofskoj psihologiji i u nekim drugim naukama poput etike, pa čak i matematike. Zbog toga ova metoda nije svojstvena samo prvoj filozofiji.

Filozofija nastoji dokazati postulate koji su principi drugih nauka i ovo je jedno od polja u kojima ostale nauke imaju potrebu za filozofijom. Stoga se filozofija zove majkom nauka.

Filozofija pribavlja kriterij razlikovanja stvarnog stanja stvari od imaginarnog i patvorenog, te se zato osnovnim ciljem filozofije ponekad uzima znanje stvarnog stanja stvari i njihovo razlikovanje od iluzija, premda je to bolje smatrati ciljem episte­mologije.

Karakteristika filozofskih pojmova je da se oni ne dobi­jaju iz čulā ili eksperimenata, npr. pojmovi uzrok i posljedica, nužno i moguće, materijalno i nematerijalno. Ovi pojmovi stručno se nazivaju sekundarnim filozofskim inteligibilijama, a objašnjeni su u dijelu ove knjige o epistemologiji.

Iz ovih karakteristika može se razaznati zašto se filozofski problemi mogu dokazati jedino racionalnom metodom i zašto se filozofski zakoni ne dobijaju uopćavanjem iz empirijskih nauka.

Izvor: Ajatollah Misbah Yazdi, Islamska filozofija 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, s engleskog preveo: hfz. Ensar Karaman