Definicija dedukcije

Definicija dedukcije glasi: “Dedukcija je govor sačinjen od nekoliko uvod­nih tvrdnji čije prihvatanje razum primorava na prihvatanje nove tvrdnje koja, ustvari, predstavlja rezultat uvodnih premisa.”

Dedukcija kod evropskih i islamskih učenjaka

Neki evropski učenjaci, poput Doppa, dedukciju su definirali na sljedeći način: “Dedukcija predstavlja niz premisa i rezultat.” Oni su, dakle, mišljenja da je dedukcija sastavljena od niza premisa i njihova rezultata. Međutim, islamski mislioci ne smatraju rezultat dijelom dedukcije. Rezultat je, po njima, zapravo nužni produkt uvodnih premisa, a ne dio de­dukcije.

Ova razlika mišljenja slična je razilaženju oko definicije tvrdnje (تصديـق). Fahru Razi je bio mišljenja da je tvrdnja sačinjena iz nekoliko predodžbi sa dodatkom sudstvenog odnosa (نسبت حكميه ) i suda (حكم). Suprotno njemu, Mulla Sadra i drugi logičari mišljenja su da tvrdnja nije složena i nju čini jedino sud o odnosu između pojmova, a pojmovi predstavlju uvjete ostvarenja tvrdnje, a ne njegove dijelove.

Podjela dedukcije

Dedukciju je moguće podjeliti:

a. sa aspekta forme (صورت و هـيأت ) i

b. sa aspekta sadržaja (موا دّ) i premisa.

Sa aspekta oblika i forme dedukcija se dijeli na:

a. povezanu dedukciju (قياس اقتـرانى) i

b. rastavljenu dedukciju (قياس استـثـنائى)

Povezana dedukcija

Povezana dedukcija je ona vrsta dedukcije čiji se rezultat nalazi razbacan u njenim premisama, znači da se rezultat ne nalazi cio na jednom mjestu u premisama, kao što je to na sljedećem primjeru:

Svijet je promjenjiv.

Sve što je promjenjivo stvoreno je.

Dakle: Svijet je stvoren.

Uz malo pažnje lahko je uočiti da se rezultat dedukcije nalazi u uvodnim premisama.

Povezana dedukcija sa aspekta forme (صـورت)

Povezana dedukcija je uvijek sačinjena od dviju premisa koje imaju jedan zajednički član. U gornjem primjeru riječ promjenjiv nalazi se u obje premise. Dio koji se nalazi u obje premise naziva se srednji termin (حد وسـط) i ima ulogu povezivanja dvije premise.

Rezultat dedukcije

Voda je tečnost.

Svaka tečnost ima tijelo.

Prema tome: Voda ima tijelo.

Rezultat dedukcije uvijek je sačinjen od dvaju dijelova. U gornjem prim­jeru prvi dio je voda, koji se naziva manji termin (حد اصغـر), a drugi dio je tijelo, koji se naziva veći termin (حد اكبـر).

Premisa u kojoj se nalazi manji termin naziva se mala premisa (صغـرى), a premisa u kojoj se nalazi veći termin naziva se velika premisa (كبـرى ).

Poznavanje ovih logičkih pojmova je neophodno kao što je u matematici neophodno poznavanje znakova. U suprotnom, nepoznavanje ovih ter­minina sigurno će proizvesti probleme prilikom primjene dedukcije, pošto većina grešaka u naučnim raspravama potiče usljed nepoznavanja granica premisa i miješanja između premisa i rezultata.

Podjela povezane dedukcije

Povezana dedukcija se na osnovu vrste forme i oblika premisa dijeli na:

a. kategorički povezanu dedukciju (قياس اقترانى حمـلى);

b. kondicionalno povezanu dedukciju (قياس اقترانى شرطى).

Kategorički povezana dedukcija je ona dedukcija kod koje su obje premise kategorički sudovi, kao što je to na sljedećem primjeru:

Svijet je promjenjiv.

Sve što je promjenjivo stvoreno je.

Prema tome: Svijet je stvoren.

Obje premise i rezultat su kategorički sudovi, sačinjeni od subjekta, predi­kata i kopule.

Kondicionalno povezana dedukcija je ona dedukcija u kojoj su jedna ili obje premise kondicionalni sudovi, kao što je na sljedećem primjeru:

Ako je broj četiri paran, djeljiv je sa dva.

Broj četiri je paran broj.

Dakle: Broj četiri je djeljiv sa dva.

Prva premisa je kondicionalni sud, a druga kategorički sud.

Drugi primjer:

Uvijek kada se čovjek naljuti izgubi razum.

Uvijek kada čovjek izgubi razum moguće je da učini mnogo grešaka.

Dakle: Uvijek kada se čovjek naljuti moguće je da učini mnogo grešaka.

U gornjoj dedukciji obje premise su kondicionalne, a dio premise kada čovjek izgubi razum predstavlja srednji termin, tj. ponavlja se u obje premise.

Napomena: Kondicionalno povezana dedukcija ima mnoštvo podjela, ali pošto ovaj tekst predstavlja prvi nivo upoznavanja sa logikom, ovom prilikom nećemo se baviti svakom podjelom pojedinačno.

Četiri figure (شكل) povezane dedukcije

Povezana dedukcija sadrži tri člana: manji termin, srednji termin i veći termin. Ova tri člana u premisama povezane dedukcije mogu se pojaviti u sljedećim kombinacijama:

1. Srednji termin je predikat manje premise, a subjekt veće premise. Naprimjer:

Voda je tečnost.

Svaka tečnost ima tijelo.

Prema tome: Voda ima tijelo.

Srednji termin je tečnost koji se ponovio u obje premise, kao predikat manje i subjekt veće premise. Ovo predstavlja prvu figuru.

2. Srednji termin je predikat u obje premise, druga figura.

3. Srednji termin je subjekt u obje premise, treća figura.

4. Četvrta figura predstavlja slučaj u kom je položaj srednjeg ter­mina suprotan prvoj figuri. Dakle, srednji termin je subjekt manje, a predikat veće premise.

Od ovih četiriju figura najprirodnija i najjasnija je prva figura, a onda nizom kako su navedene. Druga figura je jasnija od treće, a četvrta figura je najkompliciranija za izvođenje zaključaka.

Sa malo pažnje može se uočiti da promjenom srednjeg termina nastaju promjene koje proces zaključivanja izvode iz prirodnog toka i formiraju nove figure. To znači da je promjena srednjeg termina kod druge figure utjecala na promjenu položaja veće premise, kod treće figure na prom­jenu manje premise, a kod četvrte figure na promjenu obiju premisa.

Uvjeti zaključivanja kod povezane dedukcije

Sve četiri figure zamišljene su kao kalupi za izvođenje zaključaka, me­đutim ispravnost rezultata ovisi o poštivanju za svaku figuru posebnih pra­vila. Drugim riječima, svaka figura ima posebna pravila za kvantitet i kvalitet premisa. Ovi uvjeti se dijele na opće i posebne. Opći uvjeti od­nose se na sve četiri figure, pored kojih svaka figura ima sebi svojstvene uvjete čije je poštivanje obavezno.

Opći uvjeti

a. da obje premise ne budu negirajuće univerzalije.

b. da obje premise ne budu partikularije.

c. da manja premisa bude negirajuća, a velika premisa partikularija.

Prva figura

Prva figura ima dva uvjeta čije poštivanje jamči ispravnost rezultata, u suprotnom rezultat neće biti ispravan:

a. Prvi uvjet je da manja premisa bude afirmativna. Znači ona ne može biti negirajuća, a nije važno da li će biti univerzalna ili partiku­larna.

b. Drugi uvjet je da veća premisa treba biti univerzalna. Znači da ona premisa u kojoj se nalazi veći termin obavezno treba biti univer­zalna.

Naprimjer:

Hasan je učenjak.

Nijedan učenjak nije nepismen.

Zaključak: Hasan nije nepismen.

Ako ne bismo ispoštovali prvo pravilo, rezultat ne bi bio ispravan. ­

Naprimjer:

Hasan nije konj.

Svaki konj je životinja.

Zaključak: Hasan nije životinja.

U ovom primjeru se vidi da rezultat nije ispravan. Također, ako se ne is­poštuje drugi uvjet, rezultat neće biti tačan.

Naprimjer:

Čovjek je životinja.

Neke životinje su konji.

Zaključak: Čovjek je konj.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović