Moje duboko štovanje i veliki pozdrav.
Za početak, zovem se Gabrijel i katoličke sam vjeroispovijesti. Rođen, odrastao, družio se, igrao se i živim sa raznoraznim osobama raznih vjera. Pošto ste mi Vi jedina adresa na koju se mogu obratiti odlučio sam biti iskren sa Vama maksimalno. Odrastao sam u katoličkoj vjeri i učen sam tim vrijednostima (ja to danas zovem ispiranje mozga jer smatram da osoba kada stekne stanje uma da razmišlja, donosi sama zaključke ima pravo da odabere, odluči i praktikuje ono što želi). Te vrijednosti su tu 22 godine. Jedan sam od rijetkih koji zna o svojoj vjeri, o vjeri svojih drugova Muslimana i o vjeri svojih drugova Pravoslavaca, Židova (hinduista, sotonista, štovalaca kojekakvih božanstava) a to Vam navodim iz razloga da me ne smatrate balavcem i osobom koja ne zna šta želi u životu i da Vam na neki način pokažem da poštujem svaku vjeru. Smatram također da smo svi od jednog Boga (zvali ga mi Allah, Bog, Jahve, Gospodar, Najpravedniji ili kako god). Kao osoba racionalnog razmišljanja sebi dopuštam (bio to grijeh ili ne) da kažem šta mi se ne sviđa u “svojoj” religiji kao i u ostalim religijama. I smatram da ni jedna od danas poznatih, prihvaćenih religija nije idealna i da ima mana (grijeh je, znam ali lagao bih sebe kada bih rekao drugačije a takvo stanje zovem “slijepim vjerovanjem”). Opet ponavljam, da ne bi bilo zabune, znam mnogo o religiji a konkretizovao bih se na dvije religije – Islam i Katoličanstvo. Znam sve propise koje nalaže Katoličanstvo tj. sve ono što se smije, ne smije ili slično tome. Također, s druge strane, znam dobar dio zakona Islama (bar onih zakona sa kojima sam se imao priliku susresti, istražiti ili naučiti o njima nešto). Moram isto tako priznati da su religije divna stvar i znaju pružiti utjehu kada je najteže ali isto tako smatram da religija zna predstavljati prepreku nečem divnom. Zbog toga, često kažem da su sve ove propise koji stoje u Kur’anu i Bibliji napisali ljudi jer Boga obe religije ne predstavljaju fizičkom pojavom pa samim time ne mogu napisati knjigu nego su kroz osobe koje je On odabrao pisani svi propisi kojih bi se ljudi trebali čuvati. A pošto su ljudi grešni, nesavršeni onda i te knjige nisu savršene i ne bi trebale predstavljati slijepu vodilju.

Sve ovo gore iznad sam Vam napisao da Vam pokažem da nisam glup, neobrazovan, nepoznavalac vjere. Naime, naprotiv, vjernik sam, vjerujem ali vjerujem u Boga, jednog jedinog koji je Otac svemu na ovom svijetu. Religija je tu da nas označi a moje vjerovanje je ono što se “pika” gore kod Njega i On će mi suditi naposljetku.

Prvo, nadam se da se niste našli uvrijeđenim mojim uvodnim dijelom a sve sam Vam to napisao da bih mogao dobiti Vaš što iskreniji savjet, uputu i nadam se da ćete me razumjeti jer sve ovo što sam Vam rekao i što ću vam ispod reći napisano je direktno iz srca, čiste duše i iskrenih i pravih namjera.

Naime, da krenem lagano.
Upoznao sam je sasvim slučajno. Politički aktivna omladina (sasvim nebitan naziv stranke), željna promjena u svojoj sredini, pristupila je svojim izborom. Prvi naš kontak je bio kada sam joj pogriješio ime u jednoj obavijesti. Javila mi se da mi kaže da se ne zove tako nego drugačije (bila je greška u jednom slovu). Ja sam opet pogriješio ime (i tad je sudbina pokazala prvi znak) nenamjerno. Drugi put smo kontaktirali i tad smo se i prvi put vidjeli, na uličnoj akciji. Prišao sam joj i rekao nešto kao “Aha to ste vi znači, drago mi je, ja sam Gabrijel” i pozdravili smo se. Odmah nakon tog dana počeli smo kao pričati sasvim normalno, kao dvije osobe koje su se srele, upoznale i druže se. I onako na prvu mi se svidjela. Jednostavno, imala je tu razdraganost, veselje, svjetlost koju do tada nisam primjetio u svom životu i svojoj okolici. Što se tiče mene, ja stvarno teško uspostavljam kontakt sa osobama a sa njom, to je sve išlo samo. Jednostavno, iz mene su curile količine riječi i sam sam sebe iznenađivao. Pitao sam se često zbog čega. I vremenom postala mi je pravo draga. Tokom tih političkih angažmana sjedili smo jednom veoma dugo, 3-4 sata mislim i pričali o svemu. Pričao sam sa njom kao da se znamo 100 godina a ne tek par dana. Ni jedna tema sa njom nije bila strana. U svemu smo se nalazili. Šta god bi spomenula da voli to bi meni bila najdraža stvar, šta god sam ja rekao da volim i ona bi se složila da joj se sviđa. Nebrojeno stvari pokazalo se da su nam zajedničke (i tu je drugi put sudbina pokazala). Bio je tu još jedan momak koji se “vrzmao” oko nje. Zabrinuo sam sam sebe kada sam osjetio neki vid ljubomore prema tom momku. Ni ona se nešto nije opirala pa mi je još gore bilo. Ali, na svu sreću tu ništa nije bilo. Počeli smo sve češće pričati pa je uslijedio i još jedan sastanak. Pričali smo, bilo nam je divno. Dala mi je do znanja (ne direktno) da ipak ako šta mislim da postoji granica i da ne bi trebalo da je prelazim. Ja sam to tada prihvatao. Pravio sam se naivan da ne znam šta je ustvari granica ali dobro sam znao. Ipak, oboje smo nastavili. Razgovori su bivali sve češći, duži, dublji. Naletio je i težak period, svaka moja riječ vrijeđala ju je. Nenamjerno, ne vulgarno, ne znam ni sam kako ali tako je ispadalo dok nije sve konačno eskaliralo. Sjeli smo, popričali i priznala mi je jednu stvar koju nije smjela priznati. Priznala mi je da me voli. Tad sam shvatio da želim da je usrećim kao nikoga do sada. Tad sam zaželio da se prema njoj ponašam kao prema najljepšem cvijetku i da joj poklonim vrijeme koje će pamtiti do kraja života. Poslije toga, ništa više nije bilo isto. Nismo krili osjećaje, ne krijemo ih ni danas ali ja sam ostao pri onome što je tražila od mene. Tražila je da ne prelazim granicu i nikad je nisam prešao. Svaki sastanak sa njom izgledali bi toliko sretno, toliko zaljubljeno i toliko stvoreni jedno za drugo. Kao što mi je rekla dio svog razgovora sa najboljom prijateljicom “Izgledali smo k’o friško vjenčan par”. Tepamo jedno drugom, slušamo jedno drugo, iznosimo svoja mišljenja.
Ooonda, jednog dana ostao sam jednostavno bez teksta. Počela je “bukvalno” da čita moje misli, da zna unaprijed šta ću reći, da osjeća sve u meni i oko mene. Tad sam znao da je ne volim samo tako nego da je volim više od svog postojanja.
Preživjela je dosta toga u životu, dosta loših stvari kao i ja i napokon oboje smo dobili priliku da upoznamo jedno drugo. Ona je jedina koja me razumije i jedina koja u svakom trenutku zna tačno šta reći da mi bude bolje. Čak i kad se ljuti zbog nekih mojih izjava ja znam da ona to radi samo zato što želi da budem bolji. Od kako sam nju upoznao moj život se okrenuo za 180 stepeni. Prestao sam raditi mnogo loših stvari u životu (psovanje, konzumiranje alkohola), postao sam smireniji, blaži i dobroćudniji. U njoj vidim podršku koju mi upravo i daje. U njoj vidim smisao.
Za nju ne postoji stvar koju ne bih uradio pa kad bi rekla da joj treba kamen sa Mjeseca, taj kamen bi imala u roku sat vremena. Za nju bih uradio nezamislive stvari. Ona je moja inspiracija, nešto što me svaki dan probudi i tjera me da budem bolji nego jučer.
Najviše volim kad mi priča o svojoj vjeri (o Islamu), o svemu što je radila (možda ne bih trebao da iznosim njenu intimu, vi to možete ukoliko planirate objavljivati izbrisati ali rekla mi je da je prakticirala neke molitve pred spavanje pa je imala noćne more od toga i prestala, rekao sam joj da ću joj pomoći da opet krene sa tim i želim da joj pomognem), što namjerava raditi (kaže mi da će se jednog dana pokriti – i izrazio sam želju da joj poklonim prvu maramu). Uz svo to njeno pričanje moja vjera je postala jača. Ja sam počeo da vjerujem više. Svaku noć pred spavanje (imam ja standardnih molitvi – “nabrajalica” koje izmolim ali više volim taj razgovor sa Bogom) zamolim Ga da mi je čuva naredni dan, da čuva njenu porodicu (jer su joj svi u porodici nekako slabašnog zdravlja), da joj da snage za nastavak i da me ne pušta baš tako.
Imamo obostrane osjećaje ali prije par dana rekla mi je da je strah. Strah je Gospodara ako učini grijeh. Uputila me je u “kazne” pa sam to ja i sam istraživao i nalazio sam razna mišljenja, tumačenja. Ona smatra da ako bi se prepustila, istupila bi iz vjere. Pokušavam joj na sve moguće načine dokazati da to neće biti tako. Pa neće prestati vjerovati, neće prestati čitati Kur’an, gledati predavanja, moliti, klanjati. Neće postati katolkinja (to joj najmanje želim). Ona će biti to što jeste i što je bila čitav život – Muslimanka.

Kaže da ne zna zašto joj je Gospodar poslao mene a ne dopušta meni da joj pokažem na pravi način. Želim da se brinem o njoj, da je usrećim i da joj pomognem kroz sve poteškoće. Ona ne zna da ja ne spavam noćima zbog nje, njenih problema i njenih poteškoća. Zapustio sam svoj život i svoje probleme kako bih pokušao njoj pomoći. Ne tražim previše, skroman sam dečko. Želim samo priliku za nju, da joj Milostivi dopusti taj “grijeh” mada ga ja ne bi tako nazvao. Kako nešto što je predivno kao što je ljubav može biti grijeh?! Ja joj ne želim zlo, neodvraćam je – čak što više, želim joj pomoći očvrstiti vjeru, da bude bolja Muslimanka. Uz nju i njenu vjeru jačap bih i ja.

Ja nemam riječi kojim bih opisao moje osjećaje prema njoj i šta bi sve uradio za nju. Znam samo jedno, da je volim više od sebe i da imam ispravne namjere prema njoj i obećanje da je nikad neću povrijediti bez obzira na sve.
I sve ovo iznad što sam o njoj napisao nije ni upola onog šta smo zajedno prošli i kakav nam je odnos. To je samo ukratko, par detalja zbog čega je volim više od sebe samog.

Sinoć, prije ovog pisanja rekla mi je “..uredu Gabrijele, imaš toliko Islamskih portala na kojima možeš pitati za nas. Ako na jednom kažu da postoji šansa za nas dvoje, tako će biti..”. I evo mene – odlučih se za Vas između svih ostalih jer ste kroz odgovore koje sam čitao dosta detaljni i iskreni, već 1h poslije ponoći, dva sata prošlo od kako pokušavam sastaviti ovo pitanje i patnju. U nadi i potrazi da ću u vašem odgovoru naći riječi “Postoji šansa iskrenim namjerama”.

Iskreni pozdrav, Gabrijel