Assalamu alaikum!
Već neko vrijeme redovno obavljam namaz, trudim se da čitam Kur`an (nisam baš dobar u arapskom pismu), odlučio sam da promjenim svoj život te da se približim Bogu. Ali imam problem, ne osjećam prisustvo u namazu. Previše sam odsutan, misli odlutaju, često zaboravim koji je rekat u pitanju.
Na koji način mogu poboljšati svoj namaz? Na koji način mogu da otklonim svu tu buku u glavi za vrijeme namaza? Da li je to nešto zbog čega se moram zabrinuti? Tražio sam odgovor u nekim knjigama ali ga nisam našao, mislim da, našao sam ali ti odgovori su nekako previše površni i nedaju mi dovoljno informacija.
Hvala unaprijed,
Selam alaiku
1 Odgovor
U ime Boga, Milostivog, Samilosnog
Esselamu alejkum,
Prije svega, dozvolite da vam zahvalim na postavljenom pitanju.
Zabrinutost oko srčanog prisustva u namazu i to da čovjek razmišlja kako bi namaz trebao klanjati uz srčanu prisutnost je jedna pozitivna zabrinutost. Stoga vam čestitam na pitanju.
Istina je da većina vjernika sa svima razgovara uz srčanu prisutnost i pažnju, osim sa onim ko to najviše zaslužuje – a to je Uzvišeni Bog, Koji zaslužuje najveću pažnju. Istina je da i naši namazi koje klanjamo u stanju srčane odsutnosti i bez poniznosti i skromnosti nisu dostojni Uzvišenog Boga, ali On nas voli i poznaje najbolje, pa se nadamo da će ih Svojom milošću i plemenitošću od nas primiti.
Trebamo ulagati trud u svrhu svog napretka i ibadeta, a posebno namaza. Najznačajnija stvar koja ibadet čini svjetlom, užitkom i takvim da uvijek u njemu postoji srčano prisustvo je klonjenje od grijeha. Znači, prva stvar je klonjenje od grijeha, bilo pojedinačnih bilo društvenih, kao što je nemoralnost u kući ili društvu ili odsustvo dobrih odnosa sa drugima i porodicom. Ovaj važni čin ima izniman uticaj u stvaranju srčanog prisustva u namazu.
Druga stvar koju bi trebali učiniti radi srčanog prisustva u namazu je poštivanje namaskog vremena i radosno dočekivanje namaza. Poželjno je da čovjek nekoliko minuta prije ezana sjedne na mjesto za obavljanje namaza i razmišlja o činu koji želi uraditi (namaz) i Onome s kim želi razgovarati (Uzvišeni Bog).
Ovo se naglašava u islamskim predajama i preporučuje od učitelja ahlaka. U svom svakodnevnom životu ako želimo razgovarati s nekim, pa čak i ako nam nije važan trudimo se prethodno spremiti i razmišljamo na koji način ćemo se izraziti, pa što tek reći za namaz gdje razgovaramo sa Uzvišenim Bogom i Njegovi smo gosti. Dakle, odlazimo na skup čiji domaćin je Uzvišeni Bog, a prisutni su meleci, vjerovjesnici, šehidi i isitnoljubivi. Zar je moguće da čovjek dođe na takav skup i razgovara sa njegovim učesnicima, ali da nije svjestan šta priča i šta radi ili da pak razmišlja o drugim nevažnim stvarima? Dakle, potrebno je sebe prije samog pristupanja namazu pripremiti.
Treća stvar koju možemo učiniti jesu vježba i trud u postizanju srčane prisutnosti u namazu. Svaki posao ima potrebu za vježbom. Nefs moramo odgojiti i naviknuti. Nefs običnih ljudi kao što smo mi je poput ptice koja želi svaki čas negdje poletjeti i pobjeći od koncentriranja, posebno jer je i šejtan tu prisutan. Dakle, nefs treba naviknuti, treba vježbati koncentraciju i prisutnost.
Četvrta stvar je izbor prikladnog mjesta za obavljenje namaza. Treba izbjegavati mjesta zbog kojih će nam pasti koncentracija. U predaji se kaže da u svojim kućama trebamo izabrati mjesto za namaz i uvijek tu klanjati. To treba biti mjesto gdje nema mnogo buke, a naravno ne treba vršiti pritisak na ukućane da ne smiju pričati jer mi obavljamo namaz budući da svi trebaju imati svoj prirodni život, ali trebamo se potruditi da pronađemo prikladnije mjesto za obavljanje namaza.
Peta stvar je učestvovanje u zajedničkim namazima u džamijama, jer to donosi užitak i srčanu prisutnost budući da svjetlost džamije kao i prisutnost skupa vjernika uzrokuje srčanu prisutnost.
Šesta stvar je da čovjek treba povećati nivo vlastite spoznaje o Bogu, ibadetu i namazu jer je naša spoznaja o Bogu slaba, a nezanje o Bogu uzrokuje grijeh i odsutnost srca za vrijeme ibadeta.
Ako Bog u našim očima bude velik, znači ako pojmimo Božiju veličinu barem donekle onda nećemo činiti grijehe i nećemo srčano biti odsutni. Tek tada će sav naš posao biti namaz, tj. svi naši poslovi će biti ibadet. Bog je uvijek s nama i prisutan u našim srcima samo mi to ne znamo i ne osjećamo vlastitu prisutnost pred Njim. Ako uvećamo vlastitu spoznaju i bar dijelom spoznamo Njegovu veličinu, tada će za nas sve biti riješeno. Također, moramo se upoznati sa značenjima riječi koje izgovaramo u namazu.
Sedma stvar je udaljavanje od besmislica u svakom pogledu. Zašto da izgovaramo ono što nas se ne tiče ili nije naša obaveza? Dakle, treba se kloniti bezvrijednog govora. Šutnja je ponekad sama po sebi ibadet koji ima pozitivnu ulogu u samoizgradnji. Isto tako treba izbjegavati slušanje bezvrijednih priča, jer nam to remeti koncentraciju i prisutnost. Isto tako se treba ustegnuti od besposličarenja i gledanja beskorisnih filomova i sadržaja na internetu. Dakle, u potpunosti se treba kloniti besmislica.
Na kraju, nadam se da će vam, poštovani pitaoče, Uzvišeni Bog dati uspjeh srčane prisutnosti i učiniti vas jednim od iskrenih robova.
Svako dobro.
mr. Šehrijar Solejmani