Selam alejkum, braćo. Na primer ako je osoba konzumirala bilo koji porok(npr. cigarete ili alkohol), a zatim uspela da se izbori sa tim i ostavila ga uz puno proucavanja svetih spisa, taktika i truda i zatim su dosle situacije gde je u prilici da pomogne drugim ljudima, ali se nailazi na prepreku u smislu izražavanja i otkrivanja tog greha ako se govori lično iskustvo, a jeste tako delotvotnije doci do srca ljudi koji se sa tim bore ili se lome da l uci u borbu… kako postupiti? Iznenadjuje me da jedan poznati i voljeni suni hafiz javno otkriva da je imao iskustva cak i sa drogama. Ujedno je i jako uspesan, u smislu da je pomogao mnogima da ostave. A opet jedan nas dragi sejh u ehli bejtu reče: “Čovek ako otkrije greh, kako god bilo pada u očima ljudi.” Nakon što sam to čuo jako vodim računa da budem objektivan kad pomažem ljudima, neličan, kao do sada npr. u ovoj poruci, ali pošto se jako mučim sa tim, u smislu udaljavanja od najiskrenije poente, upravo donesoh odluku da predjem na licno obracanje, ali cu sakriti ime i mejl.
Dosta puta dok pozivam u dobro i odvracam od zla, npr. od konzumiranja opojnih pica i cigareta, vrlo često dobijam pitanje: “Jesi li ti probao nekad?” Gde nekako uvek skrenem temu i ne odgovorim, jer ne bih hteo da slazem, a ni da otkrijem, al mi je uvek neka nelagoda bude, jer me muci da mogu bolje biti od pomoci ako kazem: “Brate, prosao sam i ja kroz to isto…” Mnogo se lomim oko ovog pitanja, jer mi je cesto na umu, a nemam se s kim savetovati… Nekako mi oba stava imaju smisla…
U sustini sa pitanjem ne otkrivanja greha se stopostotno slazem u smislu neke velike sramote, ali u ovim pitanjima gde se moze biti od pomoci i bolje doci do srca ljudi licnim iskustvom borbe protiv poroka dvoumim se. Sta prelažete draga braćo?
1 Odgovor
Poštovani, izražavam vam tople selame.
Prvo, želim da vam čestitam na tome što poklanjate toliku pažnju izvršavanju šerijatskih dužnosti i promoviranju svijetle vjere islama i da vam djela budu u skladu sa svetim islamskim šerijatom.
Postoji koincidencija ovih riječi sa 18. ajetom časne sure Al-Hashr, u kojem sa kao dužnost muslimana navode dvije vrste bogobojaznosti. Prva bogobojaznost jeste izvršavanje temeljnih dužnosti, a pod drugom bogobojaznosti misli se na to da se usklade činjenja s onim što je odredba Boga Uzvišenog.
يا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَ لْتَنْظُرْ نَفْسٌ ما قَدَّمَتْ لِغَدٍ وَ اتَّقُوا اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِما تَعْمَلُونَ
O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. (Al-Hashr, 18)
Časni Kur’an dao je ovo upozorenje jer neke osobe misle da je ono što su učinile suština upute i sama sreća, međutim, sa stanovišta Boga Uzvišenog to je zabluda i udaljavanje od istine:
قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمالًا؛ الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَياةِ الدُّنْيا وَ هُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعاً
Reci: “Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?” (Al-Kahf, 103. i 104)
Prema tome, vaša pažnja je jedna kur’anska vrijednost. Drugo, ukratko ću vam ukazati na neke stvari s nadom da će Gospodar svjetova time biti zadovoljan i da će to biti korisno za vas.
Ono što je Uzvišeni Bog učinio obaveznim za svoje poslanike jeste upravo “jasno prenošenje”, znači, da sagovornicima jasno i razumljivo prenesu poruku.
Poslanici su posrednici, a istinska uputa je u Boga Uzvišenog.
إِنَّكَ لَا تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَ لٰكِنَّ اللَّهَ يَهْدِي مَنْ يَشَاءُ
Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, – Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće. (Al-Qasas, 56)
Dakle, ako sagovornik ima zdrave intelektualne i duhovne uvjete i primordijalnu prirodu, Bog Uzvišeni će ga na neki način uputiti na Pravi put:
إِنَّكَ لَتَهْدِي إِلى صِراطٍ مُسْتَقِيمٍ
A Ti, Zaista, upućuješ na Pravi put. (Ash-Shura, 52)
Jasno je da ova dva ajeta nisu kontradiktorna, nego se međusobno nadopunjuju. Uputa je suštinski i bez posredništva na raspolaganju Boga Uzvišenog, ali uz Božiju dozvolu i Poslanik je onaj koji upućuje. Dakle, i mi treba da, s vjerom u Boga i osloncem na Njega, promoviramo vjeru i od Boga Milostivog, Koji upućuje istini, molimo rezultat.
Kur'an ima zanimljivo objašnjenje i u vezi s čovjekom:
عَلَيْكُمْ أَنْفُسَكُمْ لا يَضُرُّكُمْ مَنْ ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ
Brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! (Al-Mâ'idah, 105)
Svaki čovjek treba da pazi na svoju dušu i da sebe sačuva u okviru upute. U tom slučaju zalutalost drugih čovjeku neće nanijeti štetu. Dakle, mi treba da svoje dužnosti ispunjavamo na osnovu istine, a ne nečega drugog. Ovdje se javlja pitanje – ako je tako, šta je s pitanjem dužnosti, kao što su upućivanje na dobro i odvraćanje od zla, džihad protiv neprijatelja, pomoć onima u potrebi. Odgovor je da sve to izvršavamo kao svoje šerijatske, ljudske i moralne dužnosti. Iako izvršavanje ovih dužnosti podrazumijeva da se drugi okoriste njima, mi treba ispravno da izvršavamo svoje dužnosti.
Pomaganje drugima, pozivanje na dobro, odvraćanje od grijeha i od nasrtanja na prava ljudi i na Božije granice također su dužnosti, ali u okviru šerijatske individualne dužnosti.
I na tom osnovu čovjek vjernik nikad nije zabrinut da će njegove riječi biti bez utjecaja i da njegovo promoviranje vjere neće imati efekta jer je učinio ono što je bila njegova dužnost i kod Boga Uzvišenog, u svojoj savjesti i na osnovu ljudskih načela sretan je i zadovoljan što je ispunio svoju dužnost. U njemu se nikada ne javlja beznađe i razočarenje.
Zabranjeno je (haram) spominjanje grijeha i priznavanje grijeha nekome mimo Boga Milostivog jer predstavlja jednu vrstu promoviranja i širenja grijeha. Islam, za razliku od nekih sljedbenika Knjige, ni u kom slučaju ne dozvoljava priznavanje i ispovijedanje grijeha. Upravo zbog toga izvršenje kazne nad grešnikom ima veoma stroge uvjete jer je logika vjere i svijetlog Kur'ana zaštita dostojanstva vjernika i ne želi da se grijeh proširi u društvu i da se griješenje tretira i proširi u društvu kao nešto uobičajeno.
U odgovoru onima koji pitaju jeste li vi učinili takve stvari, recite da vaše činjenje ili nečinjenje ne treba da utječe na odluku, volju i namjeru drugoga. Svako treba da donosi odluke za svoju sreću. Da li policija koja kažnjava prekršioce i proglašava ih krivima i sama treba da je učinila neko krivično djelo pa da njena naredba bude od utjecaja? Da li uspješni otac i majka, kada upozoravaju svoje dijete na posljedice lošeg učenja, moraju također biti od onih koji su nekada bili lijeni i nisu učili? I najvažnije, da li su Božiji poslanici, koji čovječanstvo pozivaju dobru, uputi i sreći, radi utjecaja svoga poziva i promoviranja vjere – da Bog sačuva – trebali nekada biti grešnici?!
Međutim, čistota od grijeha i sačuvanost je utjecajnija jer pokazuje da je Bog Uzvišeni čovjeku dao mogućnost i sposobnost da se sačuva od grijeha. Podsjećamo vas na jednu univerzalnu normu i neupitan Božiji zakon – nemoguće je da Bog čovjeka obaveže nečim, a da mu prije toga nije dao sposobnost da izvršava tu obavezu. Ovo je siguran i jasan zakon koji je nepromjenljiv.
Dakle, milostivo, lijepim riječima, pametno i razumno pozivajte ljude, mlade, prijatelje i rodbinu prema Bogu, Poslaniku, ljudskim vrijednostima i moralnim načelima. Sigurno je da će Uzvišeni Bog u vaše riječi i vašu argumentaciju dati blagodati i oni će krenuti putem istine. Prijedlog islama je da se poziva razumno, duhovnošću i milostivo, a da se rezultat prepusti Bogu Uzvišenom. Jer,
فَإِنَّ اللَّهَ لَا يُضِيعُ أَجْرَ الْمُحْسِنِينَ
Allah doista neće uskratiti nagradu onima koji dobra djela čine. (Hud, 115)
Istinski utjecaj nije u objašnjavanju ličnih iskustava, nego se ostvaruje u iskrenosti u djelovanju, u ispravnom izražavanju istine, u ukazivanju čovjeku na koristi vjere i vjerovanja i u ispravnom upozoravanju na opasnosti s kojima grijeh suočava čovjeka.
Čovjek je po svojoj biti i suštinski u potrazi za srećom, spokojem, mirom i koristima za sebe. To je priroda čovjeka i, s druge strane, isti taj čovjek izbjegava bilo kakav bol, patnju, teškoću i nevolju. Ako čovjek shvati, na osnovu racionalnog argumenta i jasnih ljudskih načela, da vjera znači sreću, sigurno je da će krenuti za njom.
Ako shvati da nevjerstvo znači padanje u ponor propasti i nesreće, sigurno će ga izbjegavati. Važnije od pozivanja ljudi u vjeru jeste ispravno objašnjavanje vjere. U životu postoje korisni tragovi i plodovi vjerovanja i potrebno je steći saznanje i svijest o štetama raskalašenosti, nevjerstva, razvrata i ravnodušnosti prema vjerskim vrijednostima. Božiji poslanici, mir na njih, učenjaci, arifi i naučnici upravo su nastojali da objasne iste te vrijednosti i s istom tom metodom uspjeli su da u veoma teškim uvjetima mnoge ljude učine privrženima vjeri i uvjere ih u ispravnost vjere i djelovanje prema vrijednostima vjere i objavljenim spoznajama.
Ako Bog da, da budete uspješni u poslu ispravnog promoviranja vjere.
prof. Akbar Eydi