Preskoči na sadržaj

Sakriti grijeh ili ukazati na njega sa ličnim iskustvom?

12 Novembra, 2024 Ljudska djela
ŠijaDoKraja

Selam alejkum, braćo. Na primer ako je osoba konzumirala bilo koji porok(npr. cigarete ili alkohol), a zatim uspela da se izbori sa tim i ostavila ga uz puno proucavanja svetih spisa, taktika i truda i zatim su dosle situacije gde je u prilici da pomogne drugim ljudima, ali se nailazi na prepreku u smislu izražavanja i otkrivanja tog greha ako se govori lično iskustvo, a jeste tako delotvotnije doci do srca ljudi koji se sa tim bore ili se lome da l uci u borbu… kako postupiti? Iznenadjuje me da jedan poznati i voljeni suni hafiz javno otkriva da je imao iskustva cak i sa drogama. Ujedno je i jako uspesan, u smislu da je pomogao mnogima da ostave. A opet jedan nas dragi sejh u ehli bejtu reče: “Čovek ako otkrije greh, kako god bilo pada u očima ljudi.” Nakon što sam to čuo jako vodim računa da budem objektivan kad pomažem ljudima, neličan, kao do sada npr. u ovoj poruci, ali pošto se jako mučim sa tim, u smislu udaljavanja od najiskrenije poente, upravo donesoh odluku da predjem na licno obracanje, ali cu sakriti ime i mejl.

Dosta puta dok pozivam u dobro i odvracam od zla, npr. od konzumiranja opojnih pica i cigareta, vrlo često dobijam pitanje: “Jesi li ti probao nekad?” Gde nekako uvek skrenem temu i ne odgovorim, jer ne bih hteo da slazem, a ni da otkrijem, al mi je uvek neka nelagoda bude,  jer me muci da mogu bolje biti od pomoci ako kazem: “Brate, prosao sam i ja kroz to isto…” Mnogo se lomim oko ovog pitanja, jer mi je cesto na umu, a nemam se s kim savetovati… Nekako mi oba stava imaju smisla…

U sustini sa pitanjem ne otkrivanja greha se stopostotno slazem u smislu neke velike sramote, ali u ovim pitanjima gde se moze biti od pomoci i bolje doci do srca ljudi licnim iskustvom borbe protiv poroka dvoumim se. Sta prelažete draga braćo?

Odgovor

Moderator

Poštovani, izražavam vam tople selame.

Prvo, želim da vam čestitam na tome što poklanjate toliku pažnju izvršavanju šerijatskih dužnosti i promoviranju svijetle vjere islama i da vam djela budu u skladu sa svetim islamskim šerijatom.

Postoji koincidencija ovih riječi sa 18. ajetom časne sure Al-Hashr, u kojem sa kao dužnost muslimana navode dvije vrste bogobojaznosti. Prva bogobojaznost jeste izvršavanje temeljnih dužnosti, a pod drugom bogobojaznosti misli se na to da se usklade činjenja  s onim što je odredba Boga Uzvišenog.

يا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَ لْتَنْظُرْ نَفْسٌ ما قَدَّمَتْ لِغَدٍ وَ اتَّقُوا اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِما تَعْمَلُونَ

O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. (Al-Hashr, 18)

Časni Kur’an dao je ovo upozorenje jer neke osobe misle da je ono što su učinile suština upute i sama sreća, međutim, sa stanovišta Boga Uzvišenog to je zabluda i udaljavanje od istine:

قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمالًا؛ الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَياةِ الدُّنْيا وَ هُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعاً

Reci: “Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?” (Al-Kahf, 103. i 104)

Prema tome, vaša pažnja je jedna kur’anska vrijednost. Drugo, ukratko ću vam ukazati na neke stvari s nadom da će Gospodar svjetova time biti zadovoljan i da će to biti korisno za vas.

Ono što je Uzvišeni Bog učinio obaveznim za svoje poslanike jeste upravo “jasno prenošenje”, znači, da sagovornicima jasno i razumljivo prenesu poruku.

Poslanici su posrednici, a istinska uputa je u Boga Uzvišenog.

إِنَّكَ لَا تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَ لٰكِنَّ اللَّهَ يَهْدِي مَنْ يَشَاءُ

Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, – Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće. (Al-Qasas, 56)

Dakle, ako sagovornik ima zdrave intelektualne i duhovne uvjete i primordijalnu prirodu, Bog Uzvišeni će ga na neki način uputiti na Pravi put:

إِنَّكَ لَتَهْدِي إِلى‌ صِراطٍ مُسْتَقِيمٍ

A Ti, Zaista, upućuješ na Pravi put. (Ash-Shura, 52)

Jasno je da ova dva ajeta nisu kontradiktorna, nego se međusobno nadopunjuju. Uputa je suštinski i bez posredništva na raspolaganju Boga Uzvišenog, ali uz Božiju dozvolu i Poslanik je onaj koji upućuje. Dakle, i mi treba da, s vjerom u Boga i osloncem na Njega, promoviramo vjeru i od Boga Milostivog, Koji upućuje istini, molimo rezultat.

Kur'an ima zanimljivo objašnjenje i u vezi s čovjekom:

عَلَيْكُمْ أَنْفُسَكُمْ لا يَضُرُّكُمْ مَنْ ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ

Brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! (Al-Mâ'idah, 105)

Svaki čovjek treba da pazi na svoju dušu i da sebe sačuva u okviru upute. U tom slučaju zalutalost drugih čovjeku neće nanijeti štetu. Dakle, mi treba da svoje dužnosti ispunjavamo na osnovu istine, a ne nečega drugog. Ovdje se javlja pitanje – ako je tako, šta je s pitanjem dužnosti, kao što su upućivanje na dobro i odvraćanje od zla, džihad protiv neprijatelja, pomoć onima u potrebi. Odgovor je da sve to izvršavamo kao svoje šerijatske, ljudske i moralne dužnosti. Iako izvršavanje ovih dužnosti podrazumijeva da se drugi okoriste njima, mi treba ispravno da izvršavamo svoje dužnosti.

Pomaganje drugima, pozivanje na dobro, odvraćanje od grijeha i od nasrtanja na prava ljudi i na Božije granice također su dužnosti, ali u okviru šerijatske individualne dužnosti.

I na tom osnovu čovjek vjernik nikad nije zabrinut da će njegove riječi biti bez utjecaja i da njegovo promoviranje vjere neće imati efekta jer je učinio ono što je bila njegova dužnost i kod Boga Uzvišenog, u svojoj savjesti i na osnovu ljudskih načela sretan je i zadovoljan što je ispunio svoju dužnost. U njemu se nikada ne javlja beznađe i razočarenje.

Zabranjeno je (haram) spominjanje grijeha i priznavanje grijeha nekome mimo Boga Milostivog jer predstavlja jednu vrstu promoviranja i širenja grijeha. Islam, za razliku od nekih sljedbenika Knjige, ni u kom slučaju ne dozvoljava priznavanje i ispovijedanje grijeha. Upravo zbog toga izvršenje kazne nad grešnikom ima veoma stroge uvjete jer je logika vjere i svijetlog Kur'ana zaštita dostojanstva vjernika i ne želi da se grijeh proširi u društvu i da se griješenje tretira i proširi u društvu kao nešto uobičajeno.

U odgovoru onima koji pitaju jeste li vi učinili takve stvari, recite da vaše činjenje ili nečinjenje ne treba da utječe na odluku, volju i namjeru drugoga. Svako treba da donosi odluke za svoju sreću. Da li policija koja kažnjava prekršioce i proglašava ih krivima i sama treba da je učinila neko krivično djelo pa da njena naredba bude od utjecaja? Da li uspješni otac i majka, kada upozoravaju svoje dijete na posljedice lošeg učenja, moraju također biti od onih koji su nekada bili lijeni i nisu učili? I najvažnije, da li su Božiji poslanici, koji čovječanstvo pozivaju dobru, uputi i sreći, radi utjecaja svoga poziva i promoviranja vjere – da Bog sačuva – trebali nekada biti grešnici?!

Međutim, čistota od grijeha i sačuvanost je utjecajnija jer pokazuje da je Bog Uzvišeni čovjeku dao mogućnost i sposobnost da se sačuva od grijeha. Podsjećamo vas na jednu univerzalnu normu i neupitan Božiji zakon – nemoguće je da Bog čovjeka obaveže nečim, a da mu prije toga nije dao sposobnost da izvršava tu obavezu. Ovo je siguran i jasan zakon koji je nepromjenljiv.

Dakle, milostivo, lijepim riječima, pametno i razumno pozivajte ljude, mlade, prijatelje i rodbinu prema Bogu, Poslaniku, ljudskim vrijednostima i moralnim načelima. Sigurno je da će Uzvišeni Bog u vaše riječi i vašu argumentaciju dati blagodati i oni će krenuti putem istine. Prijedlog islama je da se poziva razumno, duhovnošću i milostivo, a da se rezultat prepusti Bogu Uzvišenom. Jer,

 فَإِنَّ اللَّهَ لَا يُضِيعُ أَجْرَ الْمُحْسِنِينَ

Allah doista neće uskratiti nagradu onima koji dobra djela čine. (Hud, 115)

Istinski utjecaj nije u objašnjavanju ličnih iskustava, nego se ostvaruje u iskrenosti u djelovanju, u ispravnom izražavanju istine, u ukazivanju čovjeku na koristi vjere i vjerovanja i u ispravnom upozoravanju na opasnosti s kojima grijeh suočava čovjeka.

Čovjek je po svojoj biti i suštinski u potrazi za srećom, spokojem, mirom i koristima za sebe. To je priroda čovjeka i, s druge strane, isti taj čovjek izbjegava bilo kakav bol, patnju, teškoću i nevolju. Ako čovjek shvati, na osnovu racionalnog argumenta i jasnih ljudskih načela, da vjera znači sreću, sigurno je da će krenuti za njom.

Ako shvati da nevjerstvo znači padanje u ponor propasti i nesreće, sigurno će ga izbjegavati. Važnije od pozivanja ljudi u vjeru jeste ispravno objašnjavanje vjere. U životu postoje korisni tragovi i plodovi vjerovanja i potrebno je steći saznanje i svijest o štetama raskalašenosti, nevjerstva, razvrata i ravnodušnosti prema vjerskim vrijednostima. Božiji poslanici, mir na njih, učenjaci, arifi i naučnici upravo su nastojali da objasne iste te vrijednosti i s istom tom metodom uspjeli su da u veoma teškim uvjetima mnoge ljude učine privrženima vjeri i uvjere ih u ispravnost vjere i djelovanje prema vrijednostima vjere i objavljenim spoznajama.

Ako Bog da, da budete uspješni u poslu ispravnog promoviranja vjere.

prof. Akbar Eydi