Moja kćerka je uvijek po prirodi bila lijen tip… što bi se reklo, dosta opuštena kada su neke stvari za uraditi. To se moglo nekako tolerisati do njene petnaeste godine, jer tada je ta ljenost i pasivnost u svemu prevršila sve mjere, tako da ona mora da se konstanno napominje na vlastitu higijenu… jednostavno kaže: “Ma mrsko mi”. Ja sam s njom u sukobu svaki dan. Bila sam na raznoraznim savjetovalištima, sve moguće što znam pokušala, ali ona jednostavno ne želi da preuzme odgovornost na sebe ni u najosnovnijim stvarima, kao pospremanje iza sebe i slično. Kao majka sam na rubu loma živaca jer i druga djeca od nje gledaju i neprestano je svađa u kući. Svjesna sam nekih grešaka, ali znam da sam dosta i radila s njom, ali nije do sada bilo rezultata. Šta mi preporučujete? Osim dove Milostivom Stvoritelju, ne znam dalje. Otvorene razgovore ne želi, nije raspoložena, a možda je umorna od raznoraznih već ponuđenih motivacija. Nekad pomislim, ima sve pa je nije ni briga da će nekad biti sama za sebe odgovorna. Kazne kao oduzimanje hendija ili zabrana PC-a ili sedmičnog džeparca zbog neodlaska u školu pod izgovorom “ne ide mi se” nisu uspjele.

Neka Vas Allah nagradi, ako mi znate neki stručan savjet dati šta i kako pored razgovora i motivacije.