Esselamu alejkum poštovani profesore,
pošto ste već proveli dugi niz godina u Bosni i znate kakva je situacija ovdje po pitanju nepridržavanja nekih islamskih propisa, molim vas da nam kažete kakav je vaš stav po pitanju rukovanja sa nemahremima? Po selefijskim stranicama takvo nešto odbacuju, na stranici Rijaseta ipak su to postavili kao nešto što je u redu ako tebi nemahrem prvi/prva pruže ruku, da radi ljubaznosti nema problema da prihvatiš rukovanje. Viđoh po na internetu šiijskim učenjacima da i oni odbacuju, ali evo zanima me mišljenje škole Ehli Bejta po pitanju rukovanja na Zapadu..gdje masa ljudi ne poznaje propise i gdje se to uzima kao nešto neuljudno, ponižavajuće pogotovo ako pred svima odbijete nečiju ruku..jer je to kao ustaljeni civilizovani pozdrav. Ja nekoliko godina praktikujem ovo pravilo da izbejgavam rukovanje ali mi i dan danas teško padne kad moram nekog da “ponizim” (kako to ja doživljavam) javno odbijajući ruku druge strane.
Znam da je rukovanje haram, samo vas molim da i meni i drugim čitaocima malo više pojasnite zašto se islam ni pod koju cijenu ne smije uzimati TOLIKO elastično i fleksibilno da se udara na njegova jasna pravila da bismo se dodovrili drugima…a vidimo da to danas rade ljudi koji bi nam trebali biti uzor i model, razni imami, muftije, predstavnici, što na Istoku, što na Zapadu, ljudi koji slove za velike muslimanske lidere, pa i njihove hanume pod hidžabima, svi su nekako zanemarili ovo pravilo, pa se rukuju pred kamerama i hiljadama ljudi, pa omladina nema od koga da uči čvrsto stajanje u vjeri. Hvala vam, Bog vas nagradio!
1 Odgovor
U ime Boga, Milostivog, Samilosnog
Esselamu alejkum,
Treba obratiti pažnju na nekoliko činjenica da bi odgovorili na ovakvu vrstu pitanja, jer njih je mnogo.
1. Islam ne vidimo kao program po kojem uređujemo svoj život
Problem s kojima smo se suočili mi muslimani – govoreći općenito i ne kriveći pri tome apsolutno sve – nakon stoljeća jačanja islama u svijetu, jeste upravo brisanje islama kao spasitelja iz naših života. S druge strane, vidimo da nepristrani mislioci poput Francuza Gustava Le Bona, Amerikanca Williama Duranta i Engleza Bernarda Shawa o islamu govore pozitivno, ukazujući na njegovu vrijednost i čudeći se zašto mnogi učenjaci kritiziraju islam koji je imao tako veliku ulogu u nastajanju svjetske civilizacije. Umjesto da nam islam bude uzor, vodič i put za usavršavanje, slabost, podčinjenost i slijepo slijeđenje drugih postali su dio našeg društvenog i misaonog života.
2. Veza između jakog i slabog
Jasno je da kada se dvije osobe ili dvije zajednice – jedna slaba, a druga moćna – nađu jedna naspram druge, onda sigurno onaj snažniji vodi glavnu riječ, a slabiji samo prihvata, čak i ako su riječi te moćne zajednice nelogične, nemoralne i neljudske. Polahko, s vremenom, slaba osoba ili zajednica prihvatanjem riječi jače strane popušta i u njenim očima pomalo blijedi ružnoća misli, djela i morala suprotne strane. To ide do te mjere da slabi povjeruje da je ispravno baš onako kako postupa moćna strana, te da i on treba biti takav. Nakon nekog vremena, biva uvjeren kako temelj, ponašanje, kultura, način života i međuljudski odnosi moraju biti upravo onakvi kako su to zacrtali moćnici. Dakle, sve što dolazi od slabih je bezvrijedno, bez naučnog pokrića, nemoralno i protivno ljudskoj kulturi i civilizaciji. Ovakav način razmišljanja i vjerovanje razvija se u obliku opće kulture.
3. Prihvatanje tuđe kulture
Nažalost, moram kazati da se gore spomenuto vjerovanje možda i više od sedam stoljeća uvriježilo kod vladara i država, a većina muslimana prihvatili su to u obliku jedne kulture. Čitav naš život je postao prepun kulture koja se protivi svemu vjerskom, ljudskom i naučnom. Umjesto da se sami zapitamo zašto smo došli u takve prilike, mi islam vidimo nespojivim sa današnjom kulturom.
A da smo moćni i da islam provodimo kroz sve pore našeg života, danas bi mi posjedovali naučni, tehnološki, politički, kulturni, industrijski i vojni napredak, posjedovali bi nacionalni i vjerski identitet i tada bi tuđe pružanje ruke doživljavali nekulturom i nemoralom. Naravno, ovaj problem nije svojstven samo Bosni i Hercegovini, već i mnoge druge islamske zemlje ili politički i vjerski lideri islam smatraju neprilagođenim, iako to jezikom ne izgovaraju, što dokazuje upravo to da usprkos jasnom islamskom propisu pružaju ruku nemahremima i taj čin smatraju nekom vrstom promišljenosti i nečim što je u skladu sa modernim svijetom i mirnim suživotom.
Jedan od velikih učenjaka, koji je uvijek branio vjersku kulturu i njezine uzvišene vrijednosti i u konačnici pao u ruke licemjera i nazovi-muslimana koji su ga ubili te tako stekao stepen šehadeta, uvijek je govorio: “Početna tačka propadanja muslimana je započela onog trenutka kada su znanje podijelili na sveto i nesveto znanje.ˮ Sve što se ticalo života na Ovom svijetu, kao što je filozofija, matematika, hemija, fizika, geometija, ekonomija, menadžment, psihologija, itd. smatralo se nesvetim znanjem i na kraju, zaostali su za naučnim napretkom. Najbolji dokaz za takvu podjelu je činjenica da niko od nas nije spreman poljubiti ruku nekom ekspertu iz znanja za kojim mi imamo potrebu radi naše neovisnosti, iako on klanja, posti, uči Kur’an, saosjeća sa ostalim muslimanima i služi čovječanstvu, ali pred drugima, koji nemaju tu uzvišenu stručnost, već su samo učili neka druga znanja, pred njima smo skrušeni.
U biti, to je praktično prihvatanje sekularizma. Dakle, prihvatiti stav da vjera u popravljanju našeg života na Ovom svijetu nema ulogu i program, već ona samo uređuje naše duhovne veze s Bogom. Međutim, znamo da su Božiji poslanici imali programe za uspostavu pravde, borbu protiv nepravde, međuljudsku saradnju, obrađivanje zemlje… Ove tačke su uvijek bile na njihovom dnevnom redu. A časni Kur’an vrlo jasno kaže: On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! (Hud, 60) Na koji način čovjek može živjeti na ovoj zemlji i njom se koristiti? Uz poznavanje njenih zakona i pravilno korištenje, jačanje u tehnološkom i industrijskom smislu. Obrana zakona islama od nasilnika i onih koji ne poznaju niti jedan
drugi jezik osim sile ne može biti uz pomoć savjeta i moralne prodike već mora biti uz pomoć sange i moći.
Poštovani pitaoče, sve brige koje ste iznijeli jesu i brige islama. To je i bol Poslanika koji će se na Sudnjem danu Bogu požaliti na svoj narod riječima: “Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!” (Furkan, 30)
Jasno je da udaljenost od Kur’ana nije u fizičkom smislu, već ima značenje neobraćanja pažnje na njegove propise te nemarnost i neznanje u odnosu na taj veliki božanski dar i njegove svijetle propise.
Da smo po propisu Kur’ana sačuvali jednistvo – a ima mnogo ajeta koji govore na temu jedinstva – ili da smo po propisu Kur’ana stekli snagu – a došlo je mnogo ajeta koji muslimane pozivaju da steknu snagu i moć – ili da smo obrađivali zemlju i prakticirali sve kur’anske naredbe, danas ne bi svjedočili da, kako vi kažete, ljudi koji bi trebali biti uzor slobodno krše propise pred očima hiljade muslimana.
Međutim, ono što čovjeku daje nadu jesu današnje mlade generacije koje će se ako Bog da probuditi i okrenuti razumijevanju Kur’ana i praktičnom provođenju i nadamo se iskreno da neće proći dugo dok posvjedočimo povratak islama i muslimana.
Naravno, rukovanje je haram i niti jedan islamski učenjak to ne smatra dozvoljenim. Možemo logičnim objašnjenjem spriječiti nečiju moguću ljutnju zbog odbijanja rukovanja. Jer sve postojeće škole učenja, pa i misaone škole koje se ne povezuju sa vjerom imaju niz pravila i zakona koje svi poštuju. Vi sigurno vidite da čelnici svjetskih zemalja i naučne ličnosti na međunarodnim konferencijama sudjeluju u svojoj narodnoj odjeći i niko im zbog toga ne prigovara. Ako budemo poštovali ostala pitanja koji su sa gledišta civiliziranog svijeta računaju kao vrijedna, onda će zasigurno i ovu stavku (da se ne rukujemo) oni od nas prihvatiti i gledati to kao poštivanje vjerskih pravila, a ne nečije poniženje.
Nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu, ovo pitanje se poteglo od strane Imama Homeinija i u periodu od trideset i nešto godina odgovorne osobe na sjednicama – unutarnjim ili vanjskim – nisu se rukovale i svima je to postalo prihvatljivo, oni to poštuju znajući da to ne predstavlj nepoštovanje, već pokazuje privrženost i ustrajnost po pitanju vjerske i nacionalne vrijednosti.
Ispričavam se što sam oduljio sa odgovorom. Svako dobro.
Prof. Eydi Akbar