S.A. Neka je selam i salavat na Muhameda savsa i nljegov Ehlibejt A.S i odabranih Asaba. Veliki pozdrav do vas i vasoj redakci.Moje pitanje glasi:Namaz.Filozofija Namaza,zasto klamjamo,njegove koristi, i onaj koji ne klanja, sta njemu nedostaje u duhovnom smislu? i naravno kad bi nas pitali u berzahu zasto smo klanjali ,dabi znali sta da odgovorimo.Neka vas Allah uslisa dove u ovom mubarek mjesecu.Sa pocit i Dove ,Selam
1 Odgovor
U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog
Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh
Uz selam i želje za uspjeh u životu, skrušeno molim uzvišenog Boga da i Vas i nas uvrsti u skupinu istinskih musallija (klanjača) i da nam svima podari ljepotu i slast u obavljanju namaza, kao Svoju veličanstvenu nagradu. Tek tada ćemo istinski shvatiti ovu veliku Božiju blagodat sa kojom se nakon vjere u Boga, u hazreti poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i nakon čvrste vjere u proživljenje, ne može porediti ni jedna druga blagodat.
U cilju pojašnjenja, smatramo neophodnim da Vam ukažemo na nekoliko uvodnih napomena.
1. Ljudska potrebitost (čovjek kao stvorenje čije biće je ispunjeno raznim potrebama)
U ovom uvodu nemamo prostora za opširnu raspravu o ovoj temi, jer smo svi mi svakodnevno i u svakom trenutku svjedoci vlastite potrebitosti. Mi trebamo vodu, hranu, vazduh, stan, odjeću, osobu suprotnog spola, pažnju u svakom pogledu i drugo, kako bi osigurali svoju egzistenciju i kako bi se uputili pravim putem savršenstva, napretka i sreće u životu.
1. Čovjek kao stvorenje koje treba oslonac
Jasno je da svako ovisno biće mora u cilju udovoljavanja svojim potrebama pronaći mjesto svoga oslonca, kako bi u njegovom okrilju bilo u mogućnosti i znalo kako će se sačuvati. I ovo je također potpuno jasno.
1. Čovjek kao biće sa dvije dimenzije
Sa druge strane, znamo da je čovjek biće koje je sačinjeno iz dvije dimenzije: materijalne i duhovne dimenzije. Stoga, on kao takav prirodno ima i dvije vrste potreba. Materijalne potrebe (od kojih smo neke već spomenuli) i duhovne potrebe, kao što su znanje, smiraj duše, ljubav prema drugima, biti voljen od strane drugih, želja za vječnošću i desetine drugih potreba.
Ukoliko se ne udovolji svakoj od ovih potreba cjelokupni sistem čovjekovog života će se urušiti. Neko ima i znanje i novac i mnogo djece, i lijepu suprugu i sve njegove potrebe i želje se jednostavno, glatko i prirodno ispunjavaju i osiguravaju, međutim, taj isti čovjek osjeća da ga niko ne voli. Ljudi ga mrze. Moguće je da jedno vrijeme oslanjajući se na svoje bogatstvo, snagu, znanje itd., sam sebe smiruje i tješi, ali nakon kraćeg vremena osjetit će nelagodu i tegobu. Ukoliko takav osjećaj potraje, čovjek će postati depresivan. Ako se ne bude liječio ili će poludjeti ili izvršiti samoubistvo, zato što optimizam i nada u budućnost čine čovjeka raspoloženim i veselim i vode ga ka sreći i napretku.
Jedna od ozbiljnih potreba čovjeka je „osjećanje vječnog postojanja“, odnosno to da svaki čovjek osjeća da njegovo biće mora i treba biti vječno. Ponekad je moguće ovu vječnost i besmrtnost osigurati vanjskim i prividnim osjećajem (dok je čovjek još uvijek u životu), ponekad se ovaj osjećaj osigurava posredstvom djece i potomstva, zato jer postojanje djece za čovjeka ima značenje nastavka njegova vlastita života i bića te zbog toga čovjek i živi. Ponekad ovaj svoj osjećaj potvrđuje dobrim imenom i kaže: „Ovo dobro djelo činim i lijepo ime iza sebe ostavljam. U stvari, to lijepo ime je nastavak moga vječnog života.“
Ukoliko neko osjeti da za njega u budućnosti nema nikakve nade, jedini put rješenja svoga stanja vidi u lišavanju sebe života i na taj način on svoje biće pridružuje vječnosti, a samoubistvo vidi kao način okončanja osjećaja beznadežnosti i ne vjerovanja u budućnost. Stoga, kada je čovjek jako nesretan i kada su pred njim zatvoreni svi putevi života i sreće on diže ruku na sebe, a ljudi nakon njegova samoubistva kažu: „Jadnik, učinio je dobro, razrahatio se.“ Ovo znači da je dolazak u slijepu ulicu života i gubljene nade u budućnost jednako sa smrću.
1. Ovisnost svega stvorenog
Ukoliko se čovjek pronicljivim i pažljivim pogledom osvrne na sve ono što se naziva imenom bića i stvorenja i što se tome pripisuje, vidjet će da su sva stvorenja ovisna kao i on sam. Ako ne bude vode, nestat će i zraka. Ako ne bude vode i zraka, neće biti drveća, a životinje će uginuti. Ako nema svijetlosti, nemoguće je učiniti bilo kakav pokret ili aktivnost, i tako redom, za sva stvorenja na svijetu, od čovjeka pa sve do minerala u Zemljinoj utrobi i na njenoj površini, do zvijezda, sazviježđa, sunca i svih galaksija svijeta. Ovisno stvorenje nije u stanju bez oslonca na neko drugo, također, ovisno stvorenje otkloniti potrebe drugih stvorenja. Jednom riječju, sva stvorenja uprkos svoj njihovoj raširenosti, veličanstvenosti, veličini i prostranosti ne mogu biti oslonac čovjeku, zato jer su i ona kao i čovjek ovisna i ispruženih ruku čekaju pomoć drugih.
1. Bog jedini apsolutno ne ovisi ni o kome
Jedino Uzvišeni Bog ne ovisi ni o kome i ni o čemu i On je onaj koji otklanja potrebe drugih potrebnika. Uzvišeni Bog ovu istinu je pojasnio na najljepši način u suri Nas.
Bilo kakva opasnost da čovjeku zaprijeti u dobu djetinjstva, on traži zaštitu u okrilju svoga oca, majke, učitelja i onih koji ga okružuju. Kada malo odraste i uđe u društvo, njegove potrebe nadilaze snagu i moć njegova oca, majke, učitelja i odgajatelja. Zato u cilju osiguranja svojih prava i potreba, kao i zaštite od opasnosti traži zaštitu zakona ili traži zaštitu u snazi i moći vladara. Međutim, u jednom trenutku shvata da su i zakon i moć udružili svoje snage kako bi mu učinili nepravdu, ili pak osjeća da su njegova teškoća i nedostatak daleko veći od onoga što mu mogu ponuditi snaga zakona i moć sultana. Tada čovjek diže svoje potrebite ruke u pravcu Onoga koji je apsolutno neovisan i nepotrebit.
Reci: „Utječem se Gospodaru ljudi.“– početni stadij (u kojem čovjek svoga života traži zaštitu od onoga ko brine o njegovu uzdizanju, hranjenju, odgoju i upućivanju, kao što su to roditelji i odgajatelji)
Vladaru ljudi – srednji stadij (u kojem čovjek traži pomoć i zaštitu od vladara)
Bogu ljudi.[1] – završni stadij (krajnji stadij u kojem čovjek shvata da posjeduje neke potrebe koje mu niko ne može upotpuniti osim Uzvišenog Boga)
U stvari, ovi ajeti kažu: To što se neko stara o ljudima i uzdiže ih i to što je neko vladar ljudi, to je sve, također, dio moga programa. Ja (Bog) sam tako uredio svijet. Uzvišeni Bog je uspostavio taj zakon i pravilo za tebe, čovječe, kako bi se korak po korak približio razboritosti, potpunosti, savršenstvu i sreći, i kako bi shvatio da je tvoj život bio film čiji su glavni akteri iza scene. Ali šta se može činiti? Nemar, grijeh, kršenje zakona, posezanje za tuđim imetkom, pretjerivanje u ispunjavanju isključivo ovosvjetskih želja i životinjskih poriva udaljili su nas od spoznaje samih sebe i svojih realnih potreba, a također, i od spoznaje zbilje svijeta i zbilje Tvorca svijeta, kao i od zbilje namaza! Da namaza!
Kur'an navodi više od pedeset koristi i berićeta namaza. Nedostatak bilo kojeg od njih uzrokovat će gubitak vječnosti, napretka i sreće na Dunjaluku i Ahiretu. Moguće je da kažete: „Pa kako to da veliki broj ljudi koji ne klanjaju nisu ni za šta uskraćeni i kako to da oni imaju lagodan i raskošan život?“ U odgovoru na to pitanje kažemo: Ukoliko dijete koje još nema ni pet godina upitamo: ‘Da li voliš onu lijepu djevojku?’ – ono, u principu, neće shvatiti našu namjeru koju smo imali postavivši mu pitanje, zato jer još uvijek ne zna značenje i smisao voljenja. Zato što se u njemu još uvijek nije pojavio nagon ka suprotnom spolu. Mi smo poput tog malog djeteta, u nama se još uvijek nije pojavila ljubav prema Apsolutnoj Ljepoti i istinskom savršenstvu i mi ne znamo kako da posredstvom namaza postignemo te užitke, ljepote, savršenstvo.
Namaz je put sjedinjavanja čovjeka sa izvorom savršenstva i apsolutne snage.
Zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio![2]
…A srca se, doista, kad se Allah pomene smiruju.[3]
Namaz, oslonac u usamljenosti čovjeka
O sinko moj, obavljaj namaz.[4]
Zašto da obavljamo namaz? Znamo da su sva bića po svojoj prirodi potrebita, međutim, u dubinama mora, tako gdje vladaju potpuni mrak i tama, postoje određene vrste riba koje je Uzvišeni Bog obdario sposobnošću da mogu emitirati svjetlost, kako bi se uz pomoć ovog mehanizma uspjele sačuvati u životu u dubinama mora. U svijetu tame i mraka, u iskrvarenom društvu i zatrovanoj atmosferi, među društvom koje je ogrezlo u grijesima – potrebno je potražiti utočište u namazu i koristiti se njegovom svjetlošću, kako bi nam on postao nerazdvojni pratilac u samoći i kako bi čovjeka povezao sa svijetom nura i svetosti.
Namaz je pomagač koji otklanja prepreke i teškoće koje se ispriječe na čovjekovom životnom putu
Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima.[5]
Prenosi se da je Ibn Sina, veliki filozof i ponosa islamskog svijeta govorio: „Uvijek kada bih ostao nemoćan pred nekim naučnim pitanjem i kada moja inteligencija i razum nisu bili dostatni i sposobni riješiti taj problem, ja bih ustajao, uzao abdest, odlazio u centralnu gradsku džamiju i iskrena nijeta klanjao bih dva rekata namaza i od Uzvišenog Boga tražio da mi pomogne. Kada bih se vraćao i ponovo nastavljao sa čitanjem i izučavanjem, osjećao sam da mi je razum snažniji, a misao snažna poput planine Golan, tako da sam jednostavno i na lahak način rješavao taj zamršeni naučni problem.“
Namaz sprječava ljude da padnu u ponor iskvarenosti
I obavaljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno (od ogovaranja, potvaranja, laganja, kršenja obećanja, bezdušnost, agresije i gaženja ljudskih prava, bezakonja, lijenosti, licemjerstva, ulizivanja i dodvoravanja) – obavljanje molitve je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.[6]
Ispravno obavljen namaz (i u pogledu vanjske forme, i u pogledu smisla i duhovne dimenzije) učinit će čovjeka većim i vrednijim od cjelokupnog postojanja i sveg Božijeg stvaranja. Zato Kur'an kaže da je čovjek stvoren kao nezasit i škrt (odnosno, njegove oči su neprestano uprte prema vani, prema svemu što je izvan njegova bića i njegove zbilje). Kada stekne neku blagodat, ne želi je dijeliti sa drugima, a kada izgubi tu istu blagodat, u skladu sa svojom usplahirenom i nestrpljivom prirodom pada u duševnu uznemirenost, nervozu i misaonu rastresenost. Međutim, oni koji obavljaju namaz nisu takvi. Oni, ako steknu kakvu blagodat, smatraju je Božijim vlasništvom i pritom ne zaboravljaju one koji nisu imućni, nego, zahvaljujući Bogu na blagodatima koje im je podario, udjeljuju i njima dio svoga imetka. Ako izgube imetak i blagodati, ne uznemiravaju se, ostaju pribranih misli, zato jer znaju da je Bog izvor svih blagodati. Stoga su smiraj, sigurnost, smirenost duše, osobine koje neprestano krase klanjače.
Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali, i oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi, i oni koji u Onaj svijet budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovali.[7]
U ovim ajetima spomenuti su klanjači i uvjeti primanja njihova namaza.
Molim Uzvišenog Boga da Vas pomogne.
Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatu.
[1] Nas, 1-3.
[2] Ta-Ha, 14.
[3] Er-Ra'd, 28.
[4] Luqman, 17.
[5] El-Beqara, 45.
[6] El-‘Ankebut, 45.
[7] El-Me'aridž, 19-27.