Esselamu alejkum. Moj brat je jednu mačku ženku staru 9 mjeseci, koja se rodila u našoj avliji, odnio u drugi dio grada. Ja sam dovio Allahu dž. š. puno puta da je nađem i da se o njoj brinem, a i nanijetio sam postiti što mogu više dana samo da mi Allah ispuni želju. Nakon dva mjeseca traženja uspio sam je naći i kod mene je bila 7 mjeseci. Dok je bila kod mene u avliji ispostio sam 4 dana, a za svaki slučaj sam se otkupio nahranivši deset siromaha (uplatio sam 200 KM u narodnu kuhinju). Naravno, nakon toga i dalje sam imao nijet postiti kad god mognem. Međutim, prije nekoliko dana ta je mačka uginula od virusa koji je dobila od drugih mačaka. Mene zanima da li je moja dova promijenila njenu sudbinu, jer je Allah dž. š. možda odredio da ona u tom drugom dijelu grada živi dugo, a kod mene je eto uginula nakon 7 mjeseci. Takođe me zanima da li me je Allah dž. š. kaznio što sam ispostio malo dana, iako sam i dalje želio postiti, i da li me je kaznio što sam previše dovio za nju i što sam joj dao previše značenja. Molim za Vaše mišljenje.
1 Odgovor
Selam alejkum,
U islamskom učenju čovjek nije odgovoran za prirodnu sudbinu životinja niti za događaje koji ih zadese u njihovom prirodnom okruženju. Međutim, odgovoran je za vlastiti odnos prema njima. Drugim riječima, islam čovjeku ne nameće obavezu da upravlja prirodnim tokom života životinja, ali mu strogo zabranjuje svako nasilje, zlostavljanje i nepotrebno nanošenje patnje.
Životinjski svijet u mnogočemu se razlikuje od ljudskog. Najvažnija razlika ogleda se u tome što životinje nisu moralni subjekti na isti način kao čovjek. One ne snose vjerske niti društvene obaveze (taklif), ne donose moralne odluke na temelju slobodne volje u onom obliku u kojem je ona darovana čovjeku, nego djeluju u skladu sa svojom prirodom (fitrom) i instinktima koje im je Uzvišeni Bog podario. Upravo zbog toga na njih se ne odnose principi nagrade i kazne kao na čovjeka, koji je obdaren razumom i slobodom izbora te je odgovoran za svoje postupke.
To, međutim, ne znači da životinje nemaju svoja prava. Naprotiv, islam veoma jasno naglašava da i životinje imaju Bogom darovana prava koja čovjek mora poštovati. U brojnim predajama Poslanik Muhammed,Bog blagoglovio njega i njegovu čistu porodicu, zabranio je mučenje životinja, njihovo izgladnjivanje, bespotrebno ubijanje ili korištenje kao mete za zabavu. Čovjek će pred Bogom odgovarati za nepravdu koju im nanese, ali neće odgovarati za prirodni tok njihovog života, međusobne odnose ili smrt koja ih zadesi u prirodi.
O pravima životinja govori i Imam Ali ibn Husejn Zajnul-Abidin u svojoj znamenitoj Poslanici o pravima (Risalat al-Huquq). Među pravima koja nabraja nalazi se i pravo životinje koju čovjek koristi. Imam naglašava da se životinja ne smije opterećivati preko njenih mogućnosti, da joj treba osigurati hranu, odmor i primjeren odnos te da se prema njoj mora postupati s milošću i obzirom, a ne okrutnošću. Time jasno pokazuje da čovjek ima odgovornost prema životinji koja mu je povjerena, ali ne i odgovornost za sve ono što se životinji događa izvan njegove moći i utjecaja.
Iz istog razloga životinje nemaju potrebu za dovama u smislu u kojem ih imaju ljudi. Dova je povezana s moralnom odgovornošću, svjesnim izborom i čovjekovim odnosom prema Bogu. Budući da životinje ne posjeduju slobodnu volju u tom smislu, niti su obveznici vjerskih propisa, na njih se ne primjenjuju isti principi nagrade, kazne i duhovnog usavršavanja koji vrijede za čovjeka.
Prema tome, islamsko učenje uspostavlja jasnu ravnotežu koja se ogleda u tome da je čovjek dužan biti milostiv, pravedan i odgovoran u svom ophođenju prema životinjama, ali nije odgovoran za prirodni tok njihovog života niti za događaje koji ih zadese mimo njegove volje i mogućnosti.
