Šta je “fitret”?
1 Odgovor
Esselamu alejkum, poštovani brate koji postavlja precizna pitanja. Molim Uzvišenog da Vam pomogne.
U vezi sa fitretom potrebno je spomenuti nekoliko tačaka, s nadom da ako Bog da bude korisno.
A – Leksičko značenje riječi “fitret”
Osnova f-t-r (فطر) ima značenje stvaranja iz potpunog nepostojanja, to jest stvoriti biće koje nije imalo nikakvu vrstu prethodnog primjerka, ni po sastavu ni po izgledu dijelova. Nasuprot značenja hilkatu – stvoriti nešto što je već postojalo, kao kada Isa, a.s., stvara, Božijom dozvolom, ptice od gline koju je bio oblikovao u nešto što je nalikovalo pticama.
Kada se osnova fetare pretače u posebne oblike poput fitret na taj način želimo ukazati da se u tom stvaranju događa djelo koje ima svoje specifičnosti i posljedice. Kada se ova riječ koristi u vezi sa čovjekom i kada se kaže fitretallahi elleti fetare-nnase ‘alejha – djelo Allahovo prema kojem je On ljude načinio (Rum, 30) želi se dati do znanja da je ova vrsta stvorenja takva da određene stvari razumije i poima bez poučavanja, što se odnosi na spoznaju Uzvišenog Boga. Dakle, u čovjeku postoji moć pomoću koje raspoznaje vjerovanje u Boga. Zato se u suri Zuhruf, kada se želi ukazati na ovu moć i vjerovanje kaže: A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću? (89. ajet) i zašto u tom slučaju optužuju poslanike da im ništa nije objavljeno.
B – Fitret nikada ne griješi
Jedno od pravila i sigurnih pokazatelja fitreta jeste i to da ono nikada ne griješi. Jer, kada se nešto stvara, u procesu stvaranja prvo se u ono što tek treba biti stvoreno unosi cilj zbog kojeg se stvara, pa se tek onda ono i stvori. Poredak stvaranja nikada ne griješi. Nije moguće u cijelom Stvaranju, od početka pa do kraja da se u pšenici nađu tragovi ječma, tako da vi posijete ječam ali da iznikne pšenica. Ili da posadite košpicu hurme, ali da nikne lubenica. Dakle, fitret i njegovi tragovi se nikada ne mijenjaju, niti će se promijeniti i nikada neće biti različiti ili stupiti u sukob sami sa sobom, pa da npr. jedan čovjek kaže kako njegov fitret ukazuje na nešto, a drugi čovjek da kaže da njegov fitret presuđuje na drugačiji način. Nikada se dvojica ljudi na nivou suda fitreta neće naći na liniji razilaženja i sukoba. Ukoliko se to i desi, u vezi je neke racionalne očite stvari. Ukoliko se takav slučaj trenutak dobro razmotri, razlog je da jedna od strana nije dobro predočila i razmotrila ono oko čega se razilaze, ili pak obje strane u osnovi govore o dvjema različitim stvarima, a to znači da nijedna strana ne negira onu drugu, jer govore dvije različite stvari.
U vezi s ovom temom postoji interesantan događaj trojice ljudi koji su se upoznali na putu, a pripadali su trima jezičkim područjima. Kada su ušli u jedan grad i naišli na pijacu htjedoše nešto uzeti da se okrijepe. Počeše se dogovarati. Jedan reče: “Ja bih rado ekmek i uzum, to je baš fino i osvježavajuće.” Drugi reče: “Vala, ja to ne volim i predlažem da uzmemo hubz i ineb.” Treći reče: “Neka, baš vam hvala, ali mislim da je najbolje da kupimo nan i angur.” Kratko su se oko toga raspravljali. Naišao je prolaznik, shvatio o čemu je riječ, umiješao se uzeo novac i otišao kupiti potrebno. Kada se vratio noseći u rukama hljeb i grožđe, sva se trojica oazariše i shvatiše po izrazu lica da su sve vrijeme htjeli jednu te istu stvar, međutim, usljed nedovoljnog poznavanja jezika kojim su govorili umalo nije došlo do sukoba.
Slično je i sa ljudskim fitretom, sukob i raskol nastaje upravo zbog neobaviještenosti o intencijama o onome što se zapravo želi.
C – Fitret i din u suri Rum
U Časnom Kur’anu, u 30. ajetu sure Rum se kaže: Ti upravi lice svoje vjeri čistoj, to je fitret prema kojem je Allah ljude stvorio, – nema promjene u stvaranju Allahovom, to je vjera postajana, ali većina ljudi to ne zna. U ovom ajetu nam se ukazuje na nekoliko veoma važnih stvari.
* Ovaj ajet je rezultat onoga o čemu je bilo govora u prethodnim ajetima.
Dakle, kada je dokazano da stvaranje i upravljanje kreacijom pripada samo Allahu i da On nema sudionika, i da će vrlo brzo umrli biti proživljeni i da će odgovarati za svoja djela i kada je postalo jasno da onaj čovjek koji se od Njega udaljio ne može naći nikakvoga spasa, u tom slučaju – upravi lice svoje duše prema dinu i pridržavaj ga se, jer to je upravo onaj din kojem pozivaju i upravljaju Božije stvaranje i ustrojstvo. Dakle, din zapravo nije ništa drugo do li fitret, koji se nalazi u suštini stvari stvorenoga.
* Značenje: i upravi lice svoje prema dinu…
Značenje ovih riječi je da čovjek cijelim svojim bićem i postojanjem okrene srce svoje prema vjeri i da sve ono što je mimo toga zanemari. Da se očuva i sačuva od toga da se kreće prema jednom od dva pola pretjerivanja, te da ne napušta okvir i putanju islama.
Zašto čovjek treba da se posveti dinu na ovakav način?
Odgovor je dat u nastavku ajeta, u riječima hanifen i fitreten. Riječ hanif izvedena je od osnove hanefe u značenju upravljenosti dvije noge prema sredini, što drugim riječima znači ravnoteža. Ova vjera nije ništa drugo do zakon života. Ovaj din predlaže put i metod čiji rezultat je stvarna sreća i savršenstvo. Jasno je da niko ne pravi nikakvog napora i zalaganja osim radi postizanja sreće. Značenje fitreta koji na ovom mjestu predstavlja drugi pridjev, tj. drugi atribut uz riječ vjera, podrazumijeva da je vjera upravo ono ka čemu poziva stvaranje, a Božiji fitret upravlja prema njoj. To je fitret koji se nikada ne mijenja niti prihvata zamjenu. Drugim riječima, cilj ka kojem se kreće čovjek i koji je i cilj čovječanstva jeste upravo ono ka čemu ga upućuje i usmjerava fitret. Čovjek ima sredstva kojima može postići taj cilj. Upravo zbog toga Musa, a.s., pri odgovoru faraonu na pitanje ko je tvoj Bog kaže: Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, uputio. (Ta Ha, 50.) Dakle, i čovjek poput drugih stvorenja stvoren je na posebnom fitretu, fitretu koji ga upućuje i vodi ka usavršavanju nedostataka i priskrbljivanju potreba, putu na kojem on prepoznaje koristi i razaznaje štete, ili: tako Mi duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio, (Eš-Šems, 7 i 8)
* Šta je din?
Din terminološki označava metod, način na kojem čovjek ustanovljava svoj život. Ukoliko taj metod i način bude uzet iz fitreta i oslonjen na stvaranje, u tom slučaju din je istinit, tj. onaj din na koji je ukazano na kraju ajeta to je vjera postojana. Ukoliko pak metod i put bude ustanovljen na strastima, prohtjevima i ograničavanju postojećeg na svijet materijalnog u tom je slučaju din neispravan.
Ovo bi bio kratak odgovor u vezi časnog ajeta iz sure Rum, koji vam je ponuđen iz tefsira El-Mizan autora Allame Tabatabaija.
Sada bismo da kažemo nešto u vezi sa ajetom iz sure E’araf. Prvo ćemo vam dati kratko objašnjenje ovog ajeta, a zatim ćemo napraviti poređenje između ova dva ajeta, da bi nam postao jasan pojam fitreta. Značenje vjere fitreta ćemo na kraju iznijeti u sažetom obliku. Nadamo se da će Uzvišeni pomoći nama, kojima je potrebna Njegova pomoć.
I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” (E’araf, 172) Nakon ovoga također kaže: Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.
Da bi bilo jasno o čemu je riječ, Allame Tabatabai napominje nekoliko tačaka.
* Značenje izvođenje, uzimanja (ahza):
Uzeti ili izvesti nešto iz nečeg zahtijeva dvije neophodne stvari:
– nezavisnost dviju stvari jedne od druge (stvar koja je izvedena mora biti neovisna i odvojena od stvari iz koje se izvodi, što će postati jasno navođenjem primjera)
– Tačke odvojenosti i zajedništva
Odvojenost i nezavisnost stvari koje se odvajaju, temelji se na različitim tačkama, a mi ćemo ukazati o čemu je riječ. Naprimjer, zalogaj sa sofre, ili kap vode iz posude je različito od uzimanja imetka iz ruke lopova i otimača. Ili, uzimanje znanja od znalca, ili užitak čovjeka pri susretu sa prijateljima, razlikuju se od uzimanja robe od prodavača ili pak dara od prijatelja, ili kada dijete uzima odgoj od svoga oca i slično tome. Dakle, kada je riječ o uzimanju i izvođenju, ne možemo shvatiti o kojoj je vrsti riječ, ako se ne dobije i dodatno objašnjenje i stavi se do znanja o kojoj vrsti je riječ. Zato nakon riječi I kad je Gospodar tvoj izveo Uzvišeni naglašava riječi iz kičmi njihovih kako bi dao do znanja o kojem uzimanju ili izvođenju je na ovom mjestu riječ.
Dakle, ovo uzimanje ima značenje materijalnog, koje ima svoju količinu i mjeru. Što znači da je nešto uzeto, ali kao prvo od onoga od ili iz čega je uzeto nije ništa umanjeno, a nije ni dalo svoju neovisnost i cjelovitost. U isto to vrijeme ono što je uzeto, koliko god da ga je bilo, postalo je (postala su) neovisno biće i to od vrste ovog prvog iz kojeg je izvedeno. Dakle, kada dijete bude izvedeno iz kičme oca i majke, a koje je do tada bilo dio njihove materije, postaje neovisno biće u potpunom smislu te riječi. A ponovno iz leđa tog djeteta, nastaju djeca što se nastavlja istim redosljedom, sve dok ova izvođenja ili uzimanja ne budu završena. Kao rezultat za svakog pojedinca određena je posebna odvojena i neovisna duša kako bi korist i šteta tog pojedinca bila vezana samo za njegovu dušu, a ne za nekog drugog.
* Značenje svjedočenja protiv sebe
Riječi: zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe, govore o sljedećem Božijem djelu. Dakle, po odvajanju djece od njihovih roditelja, Bog je svakom od njih priredio svjedočenje protiv sebe. Svjedočiti znači da svjedok bude prisutan i nazočan kod one stvari o kojoj treba svjedočiti, da bi je izbliza svojim perciptivnim organima mogao percipirati kako bi za vrijeme svjedočenja mogao posvjedočiti o tome šta se dogodilo. Dakle, kod svjedočenja potrebne su dvije stvari: prvo, pristustvo svjedoka kod onoga o čemu svjedoči, i drugo, svijest i obavještenost svjedoka o onome o čemu svjedoči. Ovim objašnjenjem postaje jasno da uzeti nekoga da svjedoči protiv sebe znači da taj neko shvati svoju zbilju onakvom kakva jeste kako bi nakon toga što je shvati i razumije mogao u vezi s njom da svjedoči u trenutku kada se o njoj bude postavilo pitanje.
* Zašto riječi: Nisam li Ja vaš Gospodar?
Neophodnost postojanja ovih riječi je iz prostog razloga kako bi se tačno znalo u vezi čega Uzvišeni traži da se svjedoči, a to je na ovom mjestu Gospodstvo Božije, a ne nešto drugo.
Usljed toga što je svaki posjednik duše i samosvojnosti na različite načine i kroz brojne aspekte u vezi i relacijama s drugima mimo sebe, zato moguće je da se od čovjeka traži svjedočenje za posebne prilike, a ne za sve ono s čim i s kim je on u relaciji. Usljed toga spomenute su ove riječi kako bi se znalo da je svjedočenje čovjeka protiv sebe u vezi sa Gospodarstvom Božijim, kako bi u trenutku kada svjedoči govorio o Gospodarstvu i Vlasništvu Božijem. Usljed toga što čovjek ma koliko da bude pod dojmom oholosti i ma koliko da bude upleten u mrežu samodopadljivosti i egotizma i ma koliko da ga opije materijalni život ne može negirati činjenicu da je On moj vlasnik i da je čovjek ovisan i da ima potrebu u upravljanju stvarima. Ukoliko bi bio neovisan u tom slučaju od sebe bi držao dalekim smrt, bol i životne probleme. Kada bi bio neovisan nikada ne bi bio u bezizlaznoj situaciji po pitanju materijalnih faktora i stvari za koje je umislio da su pod njegovom kontrolom. Sredstva koja su također poput čovjeka ovisna i koja se pred Sucem nevidljivim pokoravaju i poslušna su, potrebe ovih stvari i sredstava u sistemu stvorenog svijeta se ne zadovoljavaju posredstvom čovjeka. Čovjek nikada nije upravljao njihovim dešavanjima. Usljed kada se čovjek suoči sa logikom hazreti Ibrahima, a.s., i kada čuje izazov: Pa zaista Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa ti učini da iziđe sa zapada, i tada se zbuni onaj koji ne vjeruje. (Bekare, 258) Dakle, iako je Nemrud bio moćan, iako je gradio kule kako bi nadvladao Boga, ali kada posvjedoči zbilje svijeta i kada shvati da je on lično potrebito biće i da se nalazi pod uticajem čeličnih zakona svijeta stvaranja, šta onda tek predstoji kada je u pitanju relacija i odnos prema Bogu, Koji je takav da cijela kreacija sa svom svojom ogromnošću je rezultat samo jedne Njegove želje?!
Kao zaključak može se reći da je shvatanje ovisnosti i potrebe za Gospodarem koji upravlja čovjekovim životom dio biti i egzistencijalne čovjekove zbilje. Potrebitost prema takvom Stvoritelju, utisnuta je na čovjekovo čelo pečatom stvaralaštva. Ovo je zbilja, koja nije skrivena nijednom čovjeku, bio on učen ili neuk, moćan ili slab, siromah ili bogat. Zar je u principu moguće da čovjek osjeti potrebu i da sebe vidi pod uticajem potrebe i ovisnosti ali da ne zna i ne spozna Onoga koji mu zadovoljava njegove potrebe?!
Racionalno gledano između potrebe, potrebitog i onoga koji zadovoljava potrebu postoji logična povezanost. Dakle ukoliko postoji potreba, znači da postoji i onaj ko je potrebit, tj. koji ima potrebu. Ukoliko postoji potrebiti mora postojati moćni koji će zadovoljiti tu potrebu, u suprotnom potreba i potrebiti neće imati ispravno značenje ni smisao. Usljed toga spominje se sintagma – nisam li Ja vaš Gospodar – kako bi postala jasna stvar koja treba biti svjedočena. S druge strane iznosi se sintagma – Jesi, svjedočimo – kako bi se zabilježilo priznanje koje stalno postoji i stalno će postojati u našoj biti i egzistencijalnoj zbilji, odvajanje ovog priznanja od nas je nemoguće.
Dakle, u biti svakog čovjeka i fitretu svakog pojedinca, štaviše svakog bića prisutno je priznanje Vlasnika Koji upravlja, kojeg je nemoguće negirati. Ukoliko bi čak neko jezikom i negirao, međutim, stanje i bit ne bi svjedočili u prilog takvih riječi. Kako to Kur’an kaže: I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita. (Neml, 14) To verbalno poricanje u stanju kada su u sebi vjerovali šta je istina, uzrokovano je nepravdom i ohološću i iz želje za dominacijom, a ne zbog toga što su imali argument ili dokument.
Značenje toga da je vjera fitretna
Ukoliko želimo ispravno shvatiti zašto je vjera u fitretu čovjeka, prvo strpljivo i pažljivo moramo razmotriti određena pitanja, da bi nam sam fitret postao jasan i da bi mogli izvršiti poređenje sa ajetima Časnog Kur’ana.
* Usavršavajuće kretanje stvorenja
Kada, čak i sa nevelikom pažnjom pogledamo bića – bilo živa, bilo minerale – shvatit ćemo da ona postepeno, jedno za drugim dolaze na polje postojanja i stižu do svoga savršenstva. Dakle, iz nežive materije kreću se ka životu, nastajući u obliku različitih vrsta biljki. Biljka se kreće ka stepenu života u kojem postoji svijest, tako da se pojavljuje u obliku različitih vrsta životinja. Ne zaustavljajući se na tom stepenu, prelazi se na iduću razinu, u oblik bića koje ima razum, svijest i volju – to jest, u čovjeka.
Dakle, kretanje svakog bića je poput kretanja brojeva, svaki broj je ispred jednog a iza drugog, i svaki predstavlja poseban stepen koji nema onaj prije njega, a nakon njega dolazi red na novi stepen. Dok četiri ne pređe preko trojke neće biti četvorka, ali čim pređe iz svoga stepena i postane petica, neće više biti četiri. Svjedočimo da svaka vrsta, u skladu sa stepenom stvorenosti prelazi svoje nivoe usavršavanja, stižući na taj način do kraja koji predstavlja savršenstvo. To znači da između ovih nivoa postoji jedna stvaralačka povezanost, koja je poput konca u tespihu povezuje međusobno njegova zrna, tako da nijedna razina ne briše drugu, niti svoju razinu daje drugome. Jasno je da svaka vrsta ima svoj određen cilj i već otprije određenu svrhu, koje je svjesna još od samog početka postojanja i kreće se ka njenom ispunjenju, sve dok ne stigne do njega.
Primjer
Zamislimo nekoliko oraha, koje ćemo položiti u zemlju (pod optimalnim uvjetima, a ne bilo kakvim) i ubrzo ćemo moći posvjedočiti da jezgra počinje da bubri, da raste i da će klica probiti svoju opnu. Opna, sa svoje strane, ima ulogu i dužnost da se ne suprotstavlja rastućoj jezgri i otvara joj put. Klica, po izlasku iz opne, svakodnevno dobiva na veličini, sve do trenutka kada već može izviriti glavom ispod površine zemlje. Od klijanja, rast je svakodnevan i traje do trenutka kada će postati moćno orahovo stablo – kada postiže svoje savršenstvo.
Dakle, orah u svome usavršavajućem procesu ne mijenja stanje, već od samoga početka putuje prema jasnom cilju, i sve dok ne stigne do njega ne prestaje sa putovanjem. Isto pravilo važi za sve vrste životinja, čije putovanje počinje ili iz majčine utrobe ili iz jajeta, krećući se do savršene životinje, a da nikada ne mijenja smjer i nikada ne zaboravlja svoj cilj. Zbog toga se nije nikad desilo da se iz sjemena ovce na kraju obrazuje slon, ili da iz zrna pšenice rodi ječam.
* Opća uputa
Ovaj stvaralački put, koji je prisutan u vrstama i oblicima bića, i živih i neživih, otuda što pripada Bogu nazvan je općom uputom. To znači da nijedna vrsta bića u prelasku etapa i razina ne skreće sa svoga puta, već se poput vagona u kompoziciji voza kreću određenim pravcem, sve dok ne stignu do cilja. Također, nijedan nije moguće da određeni nivo nastupi bez onoga prije sebe. Ovo je činjenica na koju Časni Kur’an ukazuje u brojnim ajetima, poput: Gospodara koji stvara i čini skladnim, Gospodara koji svemu mjeru odredi i uputi, Gospodara koji daje da rastu pašnjaci, pa ih čini suhim, potamnjelim. (E’ala, 2-6) Da, On je Vlasnik i upravlja cjelokupnim stvaranjem, On je Gospodar svjetova.
* Čovjekova vrsta
Ukoliko prihvatimo da je čovjek dio ovoga svijeta – a tako zapravo i jeste – i on je neminovno obuhvaćen ovim univerzalnim zakonom, koji nema izuzetka, kao i zakonom opće Božije upute. Od onog trenutka kada sjeme majke i oca, u majčinoj materici pođe na put prema čovjeku u punom smislu riječi, prolazi kroz razne faze: novorođenčeta, djeteta, mladića, potpunog čovjeka, starca. U svakoj od ovih etapa, put se nastavlja, i upravljen je prema sljedećoj.
* Razlika čovjeka i ostalih bića
Ukoliko se sve vrste preispitaju i sa njima usporedi čovjekov život, vidjet ćemo osnovnu razliku – ono što je prisutno kod čovjeka, a čega nema kod ostalih vrsta. Riječ je o tome da je čovjek nemoćan zadovoljiti svoje potrebe. Zbog toga on se on organizira, stvara jednu manju skupinu koja se naziva porodica, kako bi u njenom okrilju zadovoljio dio svojih potreba i upotpunio svoju egzistencijalnu nedostatnost. Nakon toga ulazi u veći društveni krug, započinjući društveni život i suradnju. Svi ljudi zajedno, svojim snagama stiču i proizvode, raspodjeljujući dobit i proizvode zalaganja među svima, da bi svako mogao na temelju svojih mogućnosti, sposobnosti i zasluge uzeti svoj udio i na taj način otkloniti svoje nedostatke.
* Koji je faktor ove privilegiranosti
Nameće se pitanje, da li je privilegija da se živi u društvenom modelu dio čovjekove prirode, ili postoji neki drugi faktor koji ga prisiljava na ovo?
U odgovoru na ovo pitanje, postoje dva stava.
1. To je njegova primarna priroda i volja.
2. To je njegova sekundarna priroda i nužnost.
Neki učenjaci vjeruju da je čovjekova priroda u biti, u fitretu sklona druženju i društvenom životu. Kao takva naklonjena je zajedničkom životu, saradnji, pomaganju, te zato obrazuje porodice a zatim i društvo. Ovo je poznati stav, u kojem se izlazi sa tvrdnjom da je čovjek po svojoj prirodi civiliziran. Zahvaljujući tome, na temelju primarne prirode i svojevoljno, s naklonošću prema drugima obrazuje svoj život u društvenom poretku. Svakodnevno, u međusobnoj saradnji prelazit će više tračnice usavršavajućeg puta, i na taj će način imati jače zakone.
Drugo mišljenje ovaj stav ne prihvata. Zastupnici suprotnog tvrde da ćemo, ukoliko se usredsrijedi pažnja na čovjekova stanja i ponašanja shvatiti da je čovjekova civiliziranost utemeljena na sekundarnim principima, na drugoj prirodi i iz nužnosti. On prihvata civilizaciju zato što mora, a ne iz naklonosti i čežnje za društvom.
Razlog ovome je što čovjek po prirodi, po svojoj suštini voli samoga sebe, zaljubljen je u sebe. Isto tako voli svoju trajnost i opstojnost. Upravo ova ljubav prema sebi navodi čovjeka da sve što čini ili ne čini, bude utemeljeno na sticanju koristi ili sprječavanju štete. Na temelju ovog prirodnog principa on se kreće ka koristima, ka interesu i želi se okoristiti svakom stvari, svakim živim bićem, želi sve staviti sebi na korištenje. Zato primjerice dok šeta, dok je neobavezan, kada se želi odmoriti, naiđe li na neki metalni predmet koji bi nekada mogao biti koristan, on ga podiže sa zemlje, uzima ga sa namjerom: dobro će doći. U tom nastojanju ne prelazi ni preko biljki ni preko životinja. U korištenju uslugama bića iste vrste kojoj i sam pripada, dakle čovjeka, sasvim je ozbiljan, jer zna njihov jezik, vrlo ih lahko potčinjava i koristi njihov rad. Međutim, u trenutku kada želi drugog pokrenuti na rad, susreće se sa jednim problemom. Taj drugi čovjek, ti drugi ljudi, baš poput njega žele koristiti tuđe usluge i tuđi rad. I oni imaju težnje i želje koje su poput njegovih prohtjeva.
Izlaz iz ovoga je u jednom od dva puta. Ili rat i borba, čiji rezultat je gubljenje svih koristi i svih dobitaka, ili pak gubljenje samo dijela koristi, uz život u miru. Ona čovjekova “profiterski” naklonjena suština, presuđuje u korist druge metode zaključujući: Ako se ne može imati sve, ne treba se sve ni napustiti, ako ne mogu imati sve, mogu imati makar dio.
Zbog nužde i svoje drugostepene prirode, počinje prihvatati jednaka prava za one koji su poput njega, tj. za ljude. Iz ovog sukoba interesa, prihvata se život na temeljima saradnje i zajedništva, gdje se rezultat rada i zalaganja među ljudima dijeli u skladu sa pravom na sticanje, koje izrasta iz mjere uloženih napora i rada.
* Neophodnost društvenih zakona
Čovjekov društveni život nikada neće biti ukorak sa srećom, savršenstvom i mirom, osim u slučaju da bude uspostavljen na naučnim temeljima i ograđen društvenim zakonima. Te zakone svi moraju uvažavati i držati ih se. Samo se u ovom slučaju postiže cilj društvenog života. Ukoliko zakoni ne budu vladali, cilj će biti narušen, društvo će se kretati prema haosu, ratu i krvoproliću.
* Koji su to naučni temelji?
Načela naučnog zakona odnose se na tri pitanja:
1. šta je zbilja života?
2. gdje počinje čovjek?
3. gdje se završava čovjekov život?
Odgovor na ova tri pitanja čini društvene običaje i zakone različitim. Svako društvo na osnovu načina razmišljanja i na temelju odgovora koje daje na ova pitanja uspostavlja svoje društvene zakone.
Naprimjer, ukoliko odgovor na ova pitanja bude to da je zbilja života samo materijalni život, početak čovjeka je sjemena tečnost, život mu se završava kada umre, i mimo ove tri odrednice ne postoji ništa, sve je prazno. Kada na ovim temeljima želimo uspostaviti društvene zakone, oni će biti tako osmišljeni tako da čovjeku pruže što više užitaka, osmišljeni da obezbijede materijalni život. Neće trpjeti ništa što zadire izvan okvira omeđenog i sve ostalo će biti ismijavano.
Kada oni koji vjeruju da izvan ovog materijalnog svijeta postoji nešto što je stvorilo Ovaj svijet i da su to nešto idoli, žele ovom vrstom razmišljanja za sebe osmisliti zakone, sigurno je da će imati u obziru i zadovoljstva svojih idola, jer njihov život, sreća i nesreća nisu potpuno u njihovim rukama, već su u rukama idola, ako ništa ono idoli imaju svoje ućešće u njemu.
Međutim, postoje ljudi koji vjeruju da je Ovaj svijet djelo Boga, koji ga je stvorio da bi bio put i sredstvo stizanja do Sljedećeg svijeta. Pored toga što Ovaj svijet ima početak, ima i razinu proživljenja. Kada ova misao želi uspostaviti društveni zakon, to čini na takav način da se njime postigne sreća i Dunjaluka i Ahireta, koji je pravi, istinski i vječni čovjekov život.
Dakle, način i oblik čovjekovog života biće različit zahvaljujući razlikama u načelima, te pogledima na svijet i prirodu čovjeka, koji je dio svijeta.
Dakle, svjetonazor i način odgovora na ona tri pitanja su činioci razlika u društvenim propisima i zakonima, kao i čovjekovom društvenom životu uopće.
* Društveni propisi
Šta se podrazumijeva pod običajima i zakonima društva, tim željeznim pravilima koji dominiraju društvom?
U odgovoru ćemo reći da su to zapravo univerzalni sudovi, dati u obliku “mora se činiti”, “ne smije se činiti”, “ovo je zabranjeno”, “ovo je dozvoljeno”. Jasno je da ovi zakoni i propisi bez obzira kakvi su i bez obzira na kakvim idejama i svjetonazorima se grade, ukoliko im se pridaju pažnja, poštovanje i legitimitet to je zbog toga što u njima postoji neka korist za društvo, ti zakoni drže društvo zdravim i čuvaju ga od skretanja. Dakle, u ovim zakonima uzete su u obzire uzvišene koristi i štete koje čovjek treba poštivati, obavljati ili ih se čuvati.
* Zakoni – karika između čovjekovog savršenstva i nepotpunosti
Čovjek može stići do svojih savršenstava i sreće tek ukoliko obrazuje zdravo društvo. Društvo u kojem će vladati zdravi propisi i zakoni. Zakoni koji jamče čovjeku sreću i savršenstvo. Također, je jasno da je riječ o sreći i savršenstvu koji su stvarni i istinski, promišljeni kreacijom, kada se pridodaju čovjeku – koji je također istinsko biće – on tek tada iz nepotpunog postaje potpuni čovjek, savršeni čovjek u svojoj vrsti.
Dakle, ovi zakoni, i praktični i legalni ljudski sudovi, predstavljaju kariku i most kojim čovjek prelazi iz nepotpunosti ka savršenstvu. Drugim riječima to je put između dva staništa, nepotpunosti i savršenstva.
Ponovno naglašavam da čovjekova savršenstva nisu relativne i stvar konvencije poput ovih relacija, već su stvarne, istinske i uklapaju se sa nedostacima od kojih je svaki primjer čovjekovih potreba.
Dakle, čovjekove istinske potrebe ove sudove – djela i nedjelovanje – smatraju zakonitim.
* Šta se podrazumijeva pod potrebama?
Jasno je da se pod potrebama čovjeka misli na ono što čovjekov nefs traži svojim naklonostima i odlukama. Dakle, čovjekova priroda i bit vođene naklonošću i voljom donose odluke.
* Moć razlikovanja dobra od zla
Stvaralac je u čovjekovo biće položio moć koja kontroliše ostale čovjekove moći, mogućnosti i želje, razlučujući koja je korisna, a koja štetna. Riječ je o potencijalu koji se naziva racij, razum. Razum odvaja dobro i zlo, koristi i štete. On ukazuje na to koju od čovjekovih potreba određeni zakon obezbjeđuje ili možda ne obezbjeđuje nijednu pravu potrebu. Nasuprot ovoj moći nalaze se nefsanski prohtjevi i strasti, koji prepoznaju jedino životinjske i materijalne užitke.
Ukoliko izvršimo precizno razmotranje, trebalo bi kazati da načela i temelji ovih zakona moraju biti čovjekove stvarne potrebe, a ne ono što je uspostavljeno na strastima.
* Opremljenost bića mogućnostima i sredstvima
U sistemu stvorenog svijeta svaka vrsta stvorenja opremljena je mogućnostima i sredstvima, kojima će – ukoliko upotrijebi –moći udovoljiti svojim stvarnim potrebama i na taj način stići do svog stvarnog savršenstva. Čovjek nije izuzet iz ovog pravila. On također ima svoja posebna sredstva i potencijale kojima otklanja nedostatke i zadovoljava potrebe.
Ova sredstva kod čovjeka su stvorena na takav način da trebaju one formalne sudove i običaje društva: učini – ne čini, koje nazivamo zakonima. Ukoliko čovjek djeluje u skladu sa ovim sudovima i postavi se na ispravnu putanju, sigurno je da će stići do istinskog savršenstva. Naprimjer, jedno od sredstava kojima je čovjek opremljen jesu organi za varenje hrane. Ovi organi imaju svoje zakone i pravila, i ukoliko čovjek bude radio u skladu sa tim zakonima, ovi organi stižu do svoga savršenstva. Još jedno od sredstava jesu polni, reproduktivni organi, mogućnost kojom stvaralački poredak opskrbljuje čovjeka, koji također imaju svoje zakone, koje ukoliko se budu poštivali i ovaj potencijal dovode do granice njegovog savršenstva. Poštujući zakone, sredstva će se upotrebljavati za ono za što i jesu stvorena.
Dakle, na temelju racionalnog rezona, din – koji predstavlja praktična načela i praktične zakone u skladu s kojima ako se bude postupalo u tom slučaju ona jamči istinsku sreću čovjeku – mora izrasti na potrebama i iziskivanjima čovjekove stvorenosti. Din mora imati propise koji su u skladu sa fitretom i stvaranjem čovjeka. Ovo je upravo zbilja koja se prenosi u ajetu: Ti upravi lice svoje vjeri čistoj, to je fitret prema kojem je Allah ljude stvorio, – nema promjene u stvaranju Allahovom, to je vjera postajana, (30:30) u kojem su opisane njene karakteristike.
* Jasno je značenje fitretnog dina/religije
Ukoliko se život na ispravan način razradi i prouči i ukoliko upoznamo vrste stvorenja i njihove putevi usavršavanja, u tom slučaju biti će sasvim jasno da je vjera dio fitreta.
Dakle, ukoliko islam nazivamo vjerom fitreta, to je zahvaljujući činjenici da čovjekov fitret traži takvu vjeru i upravlja se prema njoj. Ukoliko je rečeno: zaista je kod Allaha vjera samo islam, to je zbog toga što se u ovoj vjeri čovjek predaje Božijoj volji, i osim Istini nije predan ni pokoran ničemu drugom. Ukoliko je nazvan Božijim dinom, to je zbog toga jer Bog od svojih robova traži takav din. Drugim riječima taj din je legislativna volja i Božije naređenje da čovjek svoja djela – bilo djelovanje ili uzdržavanje od djela– uskladu s njim. Ukoliko je nazvana Božijim putem to je zato što je islam jedini put za koji Uzvišeni Gospodar traži od svojih robova da se kreću njime, kako bi stigli da istinskog savršenstva i sreće.
* Razum nije sam po sebi dovoljan
Sljedeće pitanje koje bi trebalo razmotriti na drugom mjestu, jeste neophodnost prisustva poslanika u društvu. Na taj bi način, na temelju racionalnih dokaza, postalo jasno da razum sam po sebi nije dovoljan da upravi karavanu čovječanstva na put istine i da sve čovjekove mogućnosti iskoristi na optimalan i usklađen način i tako ga upravi putem istinske sreće. Čovjek ima potrebu za Objavom, kako bi mogao stići do željenog cilja.
Iz ovoga također postaje jasno da vjera nikada ne staje nasuprot razumu i objavi, već su razum i objava dva tumača istinskog dina, i svaki od njih upotpunjuje ono drugo. Objava vodi razum i upoznaje ga sa uzvišenim istinama, a razum tumači zakone Objave i objašnjava ih u skladu sa čovjekovim fitretom.
Nadam se da smo uspjeli koristeći se stručnim stavovima Allame Tabatabaija u vezi sa navedenim ajetima, da objasnimo značenje vjere fitreta. Ukoliko nešto nije dobro objašnjeno, molimo Uzvišenog da nam oprosti, a za dušu ovog velikog alima i poznavatelja vjere molimo još veće stepene.
Esselamu alejkum.