Ideje o ograničavanju crkvene vlasti na Zapadu razvijale su se kroz konkretne sukobe oko nadležnosti i političke moći. Rasprava nije obuhvatala samo pitanje ko treba upravljati društvom nego i može li jedna vlast zahtijevati da njezine odluke budu izvan svakog nadzora.
Tri historijska spora posebno osvjetljavaju taj razvoj: sukob papinske kurije s francuskom monarhijom, spor pape Ivana XXII s bavarskim vladarom te pokušaj ograničavanja papinske vlasti iznutra, putem crkvenih sabora. Njihove posljedice prelazile su granice crkvenog uređenja i postepeno ulazile u političku filozofiju.
Papinska kurija i francuska monarhija
Prvi spor vodio se između papinske kurije i francuske monarhije. Papinska kurija označava središnju upravu koja pomaže papi u vođenju Crkve. U ovoj raspravi sukobili su se zahtjev papinstva za vrhovnom moći i nastojanje monarhije da djeluje kao samostalna politička zajednica.
U izvornoj knjizi ovaj se sukob smješta u razdoblje od 1269. do 1303. godine. U njemu je zamisao papinske nadređenosti dostigla izrazito razvijen oblik, ali se istovremeno suočila s jačanjem francuske monarhije, povezivanjem stanovništva i rastom nacionalnog osjećanja.
Otpor papinskim pretenzijama postupno je oblikovao ideju da moć svećenstva treba ograničiti. Iz nje se razvilo i pitanje samostalnosti monarhija kao političkih zajednica. Tako je rasprava o crkvenom autoritetu otvorila prostor razmišljanju o nacionalnom suverenitetu, odnosno pravu političke zajednice da samostalno uređuje svoje poslove.
U ovom se historijskom prikazu taj proces posmatra kao rano sjeme ideja koje će u osamnaestom i devetnaestom stoljeću dobiti znatno širi politički značaj.
Spor oko samostalnosti političke zajednice
Drugi sukob povezan je s papom Ivanom XXII i bavarskim vladarom. U njemu su se različite struje protivljenja papinskoj vlasti povezale s raspravom o samostalnosti svjetovne političke zajednice.
Jednu struju činili su franjevački protivnici pape, a drugu mislioci koji su obrazlagali nezavisnost civilne vlasti. U središtu rasprave nalazilo se pitanje treba li politička zajednica biti podređena papinskoj odluci ili može imati vlastiti izvor ovlaštenja i vlastitu nadležnost.
Ovdje se javlja i zamisao da se duhovna vlast ograniči na poslove drugog svijeta, dok Crkva u društvu nastavlja postojati kao jedna od njegovih institucija. Takav pristup nije nužno značio odbacivanje vjere, nego promjenu odnosa između religijskog autoriteta i državnog upravljanja.
U knjizi se ovaj model uspoređuje s kasnijim erastijanizmom, učenjem nazvanim prema Tomasu Erastusu iz šesnaestog stoljeća. U smislu u kojem se ovdje koristi, taj pojam označava prvenstvo države u uređenju crkvenih poslova. Riječ je o usporedbi političkih modela, a ne o tvrdnji da je Erastus učestvovao u ranijem srednjovjekovnom sukobu.
Važno je razlikovati ovakvo institucionalno preuređenje od potpunog negiranja religije. Razlike između sekularizma, ateizma i laicizma pojašnjene su u članku Šta je zapravo sekularizam?.
Ograničavanje vlasti iznutra
Treći spor izbio je unutar same Crkve. Njegova posebnost bila je u tome što su se pripadnici crkvene zajednice suprotstavili neograničenom autoritetu vlastitog poglavara.
Pokret poznat kao koncilijarizam nastojao je ojačati ulogu općeg crkvenog sabora u odnosu na papu. Umjesto potpune koncentracije moći u jednoj osobi, otvoreno je pitanje pravila, ograničenja i predstavničkog odlučivanja.
Pokret nije uspio trajno potvrditi svoje zahtjeve za ograničavanjem papinske vlasti. Ipak, rasprava je ostavila političke posljedice. Ako se autoritet unutar Crkve može preispitivati, postavlja se i pitanje mogu li podanici svjetovnog vladara zahtijevati da njegova moć bude ograničena.
Time su ustavnost i predstavnička vlast postale sredstva razmišljanja o odnosu vladara i zajednice. Ustavnost ovdje znači da vlast podliježe pravilima koja je ograničavaju, dok predstavništvo podrazumijeva učešće zajednice preko njezinih predstavnika.[1]
Od kritike zloupotrebe do osporavanja vjere
Ovi sporovi potaknuli su razmišljanje o ograničavanju moći, samostalnosti političkih zajednica i odgovornosti nosilaca autoriteta. Međutim, iz historijskog sukoba s crkvenim vlastima nije opravdano zaključiti da je sama religija neprijatelj pravde, slobode i nauke.
Kritika neograničenih zahtjeva crkvenih predvodnika može biti opravdana, ali njezino pretvaranje u opće negiranje vjere predstavlja drugačiji korak. U tom se prijelazu poistovjećuju religija i postupci ljudi koji govore u njezino ime.
Rasprava se zato završava kritikom takvog poistovjećivanja i makijavelističkog odnosa prema čovjeku. Makijavelizam se ovdje koristi kao oznaka politike koja težnju za moći odvaja od uzvišenih moralnih mjerila. Vjerski život u ljudima ne može se iscrpiti historijom institucija niti ugasiti proglasom da je čovječanstvo zauvijek krenulo jednim unaprijed određenim putem.
Svaka nova generacija dolazi s novim životom, umom i mogućnostima. Raniji mislioci i vladari ne mogu umjesto nje konačno odrediti smisao postojanja. Historijsko iskustvo zato treba pomoći da se prepoznaju zloupotrebe autoriteta i očuvaju pravda i sloboda, uz otvoren prostor za religijski život i uzvišene ljudske vrijednosti.
Izvor: Allameh Mohammad Taqi Jafari, Filozofija religije 2: Analiza sekularizma – Nauka i religija – Pluralizam, s perzijskog preveo Sabahudin Šarić, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o., Sarajevo, 2026/1448.
Referenca
[1] Behauddin Pasargad, Historija filozofije politike, tom 1, str. 360–361. Referenca je prenesena iz korištene knjige.
