Samozadivljenost se može vezati i za ono što je u čovjeku loše. Čovjek može postati toliko privržen vlastitim postupcima i osobinama da ih više ne vidi kao nedostatke. Ono što bi trebalo preispitati počinje smatrati svojom prednošću.
Kada se promijeni mjerilo
U ovom obliku samozadivljenosti čovjek nalazi zadovoljstvo u vlastitom lošem moralu i djelima. Religijsko poricanje može predstavljati kao dokaz slobodnog duha, odbacivanje Božijih propisa kao nezavisnost mišljenja, a moralne vrline kao slabost i nemoć. Za ono što bi trebalo popravljati počinje očekivati pohvalu.
Problem nastaje kada ružna i neumjerena svojstva postanu prisna srcu. Naviknutost na njih oblikuje način gledanja: vlastite nedostatke čovjek zamišlja kao savršenstvo. Predaja na kojoj se zasniva Treći hadis upozorava na stepen samozadivljenosti u kojem se čovjeku njegovo loše djelo prikazuje lijepim.
Na taj odnos upućuje i kur’ansko pitanje:
„Onaj kome se njegova ružna djela pričinjavaju lijepim, a i on ih vidi lijepim?“[1]
Unutarnje uvjerenje da činimo dobro zato traži preispitivanje. U samom osjećaju zadovoljstva vlastitim postupkom nije sadržano jamstvo njegove ispravnosti.
Trud koji promašuje cilj
Kur’an upozorava i na mogućnost da čovjek ulaže trud, a pogrešno procjenjuje njegovu vrijednost:
„Reci: ‘Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako biti priznata, čiji će trud u životu na Ovom svijetu biti uzaludan, a koji će misliti da je dobro ono što čine? To su oni koji u dokaze Gospodara svoga ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izaći; zbog toga će trud njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati.’“[2]
Ovo upozorenje odnosi se na jaz između čovjekove procjene sebe i stvarnog usmjerenja njegovih djela. Samozadivljenost taj jaz zaklanja, jer upravo vlastitu procjenu čini nedodirljivom.
Zatvaranje pred savjetom
Posebno teško stanje nastaje kada čovjek sebe smatra upućenim i učenim, a zatvara se pred dokazom i opomenom. Savjet tada ne ostavlja trag, a može izazvati i suprotan odgovor. Uputa vjerovjesnika, argumenti mudraca i moralne pouke ostaju bez pristupa njegovom srcu.
Takva zatvorenost otežava liječenje duše. Da bi savjet mogao djelovati, mora postojati spremnost da se vlastiti pogled dovede u pitanje. Širi prikaz odnosa etičkog promišljanja i odgoja donosi tekst Moralne metode i pravci.
Kako grijeh postaje neznatan
Put prema ovom stanju odvija se postepeno. Duša i šejtan najprije neki grijeh predstavljaju malim i beznačajnim. Kada se on ponavlja i ukorijeni u srcu, čovjek se lakše izlaže većem grijehu. Ponavljanjem i taj postupak gubi težinu u njegovim očima.
Tako nastaje niz u kojem se granice stalno pomjeraju. Veliki grijesi počinju izgledati mali, a zatim slabi i poštovanje prema Božijem zakonu, Poslaniku i samom Bogu. U krajnjem ishodu ovog duhovnog propadanja poricanje postaje predmet zadovoljstva i ponosa.
Završni poziv ove rasprave jeste traženje utočišta kod Allaha od zla duše, njenih varki i obmana. Prepoznati vlastitu pogrešku znači otvoriti prostor njenom ispravljanju.
Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, 1. svezak, Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1439/2018; s perzijskog preveli Amar Imamović i Lutfi Akbaš.
Reference:
[1] Fatir, 35:8.
[2] El-Kehf, 18:103–105.